SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, March 21, 2017

Kod kćerke u posjeti

Ranije je na ovom blogu bilo priloga od raje s putovanja a u zadnje vrijeme ih gotovo nema. Jedino se Saima redovito javlja, za što sam joj zahvalan. Drago mi je pročitati o novim zemljama i krajevima koje naša raja posjećuje jer na taj način saznam mnogo toga iz drugačijeg ugla.

I mi smo, krajem februara, malo putovali. Ovaj put u Los Angeles, kod kćerke, da vidimo kako se smjestila u stanu koji je kupila prošlog oktobra. Ja sam, istina, bio angažiran oko njenog preseljenja ali mami je to bio prvi susret s mjestom gdje će joj kćer vjerojatno provesti ostatak života.

Iza sebe smo ostavili Pittsburgh s gotovo ljetnjim temperaturama a u Los Angelesu nas je dočekalo malo hladnije vrijeme. Par dana je bilo prohlado i oblačno ali je bilo i par dana pravog proljeća. Ipak je to južni dio zapadne obale na kojem su temperature tokom većeg dijela godine ugodne a vrijeme uglavnom lijepo. Ako se tome pridoda uticaj Pacifika, ugođaj nije loš.
Ovaj put sam i ja imao priliku da se malo bolje upoznam s okolinom i komšilukom u kojem se Sanja skrasila. Stan se nalazi u naselju u kojem se nalaze mnoge zgrade s apartmanima te privatnim kućama u neposrednoj blizini plaže. Od Sanjinog stana do plaže se stiže za petnaestak minuta laganog hoda. Iako plaže u Americi ne naliče onim na Jadranu, ipak imaju neku svoju draž. Plaže su široke, i protežu se u nedogled. Dužinom plaže su asfaltirane staze, bolje rečeno, male ulice, na kojima se tokom cijelog dana mogu sresti šetači i biciklisti. Tu i tamo poneko vježba jogu ili se razgibava a vidjeli smo i nekolicinu koja uživa u blagom februarskom suncu. Šetnja plažom i uživanje u čistom zraku za nas penzionere se čini privlačnom. Na našim svakodnevnim šetnjama smo vidjeli nekolicinu koja, očigledno, imaju istom mišljenje.

Jednog prohladnog, oblačnog, dana smo malo planinarili brdima Malibua. Sanja nas je prvo odvela u restoran na obali na kavu gdje smo jedva našli mjesta. Mjesto je bilo puno mlade raje kojoj, očigledno, malo lošije vrijeme ne smeta. Dok smo mi bili toplije obečeni, mnogi mladi posjetioci su bili u šorcevima i majicama kratkih rukava. Da li im je bilo hladno, ne znam, ali znam da se ja ne bih osjećao prijatno.
Penjanje uz brda Malibua je bilo manje naporno od prošlogodišnjeg pentranja po vrletima Anda (o tome pripremam par priloga jer o obilasku Machu Picchua nisam pisao) ali moram priznati da mi nije bilo lako. Ipak se godine kače na leđa i to svaki dan sve više osjećam.

Na povrtaku u Playa del Rey smo svratili u Aromu na čevape koji su i ovaj put bili odlični.
Mamina posjeta kćerki nije mogla proći bez pozivanja prijatelja na večeru. Kada mama dolazi, zna se da će biti dobre klope. Sanjina raja to zna pa je tako bilo i ovaj put. Prvi dan po dolasku, na večeri je bila jedna grupa a par dana kasnije, druga. Nera se dobro naradila da ih nahrani ali, što bi naša raja rekla, sevap je to. Radi se o mlađoj raji koja se, većinom, prilično rano osamostali, za razliku od nas koji smo prilično dugo ostajali na maminim jaslama. Uz to, Amerikanci manje kuhaju pa je svaka domaća večera dragocjena. Ako tome dodam činjenicu da se Amerikanci često sele iz grada u grad u potrazi za boljim poslom, slika je potpuna.

Osam dana posjete je prošlo brže nego što sam to očekivao. Pored šetnji, obilazaka okoline i odmaranja, dio vremena sam utrošio i u malim majstorskim radovima u stanu (postavljanjem namještaja koji je i po useljenju ostao neraspakovan, zamjenom brava na vratima, podmazivanjem ventilatora u banjama, smještanjem nepotrebnih stvari u prostoriju u prizemlju itd), te diskusiji o preuzimanju papirologije vezane za privatni biznis kojim se Sanja bavi. Vrijeme povratka kući je stiglo prije nego što smo se nadali.
A i sam let od Los Angelesa je trajao mnogo duže nego što je trebalo. Avion za Chicago je kasnio pa su nas prebacili na drugi za Denver. Problemi su se nastavili i u Denveru jer su se pojavili nekakvi tehnički problemi s kompjuterom tako da smo kući stigli pet-šest sati nego što je to trebalo biti. Tako je to kod nas u Americi gdje se čovjek nikada ne može opustiti. Zbog toga bi odlazak u Punta Canu zaista dobro došao. Ali, izgleda da od toga ove godine neće biti ništa. Čeka nas još jedan malo duži put u Evropu na koji će se potrošiti svi Nerini preostali dani odmora.


Ispred ulaza u zgradu

Komšiluk

Idemo na plažu

Betonirana staza marine

Marina del Rey u daljini

Moj galebe...

Ispred kuće preko puta plaže

Na kavi na plaži Malibua

Preko vode...

Mama i kćerka

Malibu u daljini

Mama sprema uštipke

Jutro

Doručak je spreman

Bazen čeka toplije vrijeme

Povratak s plaže

Komšiluk

Prijateljica (i njen suprug) iz agencije preko koje je stan kupljen

Odmor na suncu uz Pacifik

Labels:

1 Comments:

Anonymous sega said...

Prvo da pozdravim svoju generaciju, Coa i Neru pa zatim i Sanju, koje se sjecam kao male djevojcice sa Starcevice ili Predgradja. Bravo Sanja !! Prije par dana su nam bili u posjeti Davor i Lieke (nas stariji sin sa djevojkom).Lieke je prosle godine pocela raditi u Den Hagu (VNSU), u jednoj maloj firmi koja radi za Ministerij za zdravstvo, obrazovanje, sport i kulturu. U VSNU su udruzeni svi Holandski univerziteti povezano sa srednjim skolama. Lieke nam kaze ... da smo mi iz Bosne najveci ambasadori Balkana i da se ponosi s nama. Naime, VSNU prati, izmedju ostalog (5-to godisnjim izvjestajima) rad i razvoj svih etnickih skupina koje zive u Holandiji. Ja cu napisati samo par podataka o nama ovdje, koje nisam poznavao do sada.
U Holandiji zivi oko 37.000 stanovnika, porijeklom iz BiH, od godina 90-tih. U posljednjih 5 godina se 5.500 vratilo u Bosnu (stariji od 55 godina).
Stopa nezaposlenosti "Bosanaca" u Holandiji je najniza .... 7%. Sto se tice obrazovanja, 40% mladih (ovdje kazu druga generacija) je uspjelo zavrsiti univerzitet, sto je vise osd Holandskog prosjeka !! To je samo jedan od razloga, da za nasu djecu uvijek kazem BRAVO DJECO, BRAVO za rad i trud !! A, da ... moram navesti i slijedece: sto se tice kriminala, nije zabiljezen slucaj da je neko iz Bosne ucestvovao u tome.
Ako se osvrnemo na novinske izvjestaje ili druge info-medije iz BiH, zakljucak je potpuno suprotan.
Pozdrav svima !
Sega

Wednesday, 05 April, 2017  

Post a Comment

<< Home