Bila unuka i djeca

Stigla djeca (i snaha)

Nekada davno, u ona „mračna vremena“, prije „demokratskih“ promjena koja su donijela „sreću i blagostanje“ u onim našim krajevima, posjeta djece ne bi zasluživala posebnu pažnju jer je to bilo nešto normalno, uobičajeno, nešto što se samo po sebi razumijevalo. Većina nas je živjela u istom gradu, a i ako to nije bio slučaj, daljine koje su nas razdvajale nisu bile tolike da bi ti susreti bili rijetki i dragocjeni.

„Demokratske promjene“, mržnja i rat koji je slijedio, su mnogima život promijenile toliko da su nekada uobičajene stvari sada postale prava dragocjenost. Dolazak djece se sada očekuje s posebnim nestrpljenjem jer smo svjesni da se to ne događa često i da će tako biti i u buduće.

Dido slika

Nama su za Božić i Novu godinu stigla djeca s dvije strane svijeta: Sanja, iz Los Angelesa, a Davor sa suprugom i kćerkom, iz Nizozemske. Skupili smo se u našoj maloj kućici u predgrađu Pittsburgha i uživali usprkos što je na vani bilo loše vrijeme (hladno, s temperaturama ispod nule).

Posebno nas je radovao dolazak unuke, Famke-Emine-Roisin, koju smo zadnji put vidjeli prije ravno godinu dana. Kada smo u decembru prošle godine posjetili sina i snahu, unuka je imala samo dva mjeseca i sigurno se čudila koja su joj to dva stranca došla u posjetu. Tada sam joj nekoliko puta izmamio osmjeh na licu, nadajući se da će me prepoznati kada se slijedeći put sretnemo. Od tog dana, pa do ponovnog susreta, snaha nam je svaki dan slala desetak-dvadesetak fotografija, uz pokoji video klip, što je kod nas stvaralo osjećaj da je tu, blizu, iako nas dijele hiljade kilometara. U druženju su pomogli i razgovori preko Skypea svakog vikenda, kada sam na sve moguće načine pokušavao da izgovori riječ dido. U tome nisam uspio ali sam zapazio da nas prepoznaje jer se osmjeh na licu javljao sve češće i češće.

Krade se pura

Pred unukin dolazak smo obavili sve potrebne pripreme: svi oštri čoškovi su zaštićeni, kućno cvijeće je našlo nova mjesta a dio namještaja u kojem su se nalazili suveniri, knjige i neke druge sitnice je izbačen iz dnevnog boravka kako bi unuka imala više mjesta za svoje igračke. Od Nane, naše Banjalučanke, smo dobili krevetić za dijete, Nerin kolega s posla nam je dao stolić za hranjenje, a većina igračaka je stigla od Tufekčića koji su imali posjetu unuka prije par mjeseci. Sjedalo za auto smo kupili preko Interneta i tako je sve bilo spremno za doček.

A i ove marelice nisu loše

I sve je prošlo tako brzo da još uvijek nismo svjesni da će do slijedećeg susreta proći možda i godina dana. Igra, trka kroz kuću, ples uz muziku dječijih pjesmica, skakanje na krevetu, vozanje po kući u malim kolicima, šetnja obližnjim parkom, gužva u maloj trpezariji za vrijeme jela, jagma za stolom, skrivanje daljinskih upravljača, laptopa i pametnih telefona koji izgleda imaju neku posebnu privlačnu moć, sve je to odlaskom gostiju nestalo. Kuća je utihnula i vratila se u svoju svakodnevicu.

Tako je to kod nas koji nemamo sreću da su nam djeca blizu. 

Šetnja Point Parkom

Jao što je ovo interesantno!

Izložba povodom Božića

Ispred klizališta na PPG Place

Lopovski osmjeh

U Schenley Parku

Šetnja parkom

Lapto je uvijek interesantan

Posljednji fotos na aerodromu