Tačka!

Kada je američki narod prije Obame dva puta izabrao Džordža Buša za predsjednika, bio sam razočaran. I tužan. Nisam mogao vjerovati da je više od polovine glasača svoje povjerenje dalo čovjeku ograničenih intelektualnih sposobnosti. Ali, poznavajući programe dvije glavne političke partije, mogao sam shvatiti zašto su Republikanci glasali za svog kandidata, dok neki Demokrati i mnogi neopredjeljeni nisu izašli na izbore tako da je kandidat koji je ukupno dobio manje glasova, pobijedio. U Americi je vjekovna borba između Republikanaca, koji su za manji uticaj federalne vlade i veća prava privatnog sektora, i Demokrata, koji svoju filozofiju baziraju više na socijalnim programima. Tako je od postanka Amerike i u tome nema ništa loše. Bio sam tužan jer većina nije mogla prepoznati da su izabrali osobu ograničenih mentalnih sposobnosti koja u nekom normalnom društvu ne bi imala ozbiljne šanse da vodi bilo kakav posao a kamo li da dube predsjednik države. I što je još gore, u ovom slučaju, najmoćnije države na svijetu.

Osam godina vladavine Džordža W. Buša su bile katastrofalne. Amerike je započela nekoliko ratova (Irak je poseban slučaj jer su lažne informacije iskorištene kao razlog za rat) u kojima su izginule stotine hiljada ljudi (među njima i više od četiri hiljade Amerikanaca), a nekoliko miliona je postalo izbjeglicama, prouzrokovana je najveća kriza još od doba Great Depression krajem dvadesetih i tokom tridesetih godina prošlog stoljeća, veliki broj ljudi je ostao bez posla, razlike u životnom standardu između srednje klase i bogatih se višestruko povećala. Bio sam tužan jer sam znao da nije moralo biti tako da je većina na vrijeme prepoznala koga bira. Nisam mogao shvatiti kako neke osobe s kojima sam se družio i koje su imale veoma slične poglede na život kao ja, mogle glasati za Buša kada je bilo očigledno da on nije sposoban za odgovornosti koje su ga čekale. Vrlo brzo se pokazalo da je on, zapravo, bio marioneta nekolicine (Dik Čenija, Rumsfelda...) i da su oni povlačili sve poteze a on, zbog svojih ograničenih intelektualnih sposobnosti vjerojatno nije bio ni sposoban da shvati šta se oko njega dešava.

Osam godina je prošlo, preživjelo se, za predsjednika je izabran Obama. Dobro je poznato da mnogi Republikanci nikako nisu mogli prihvatiti da im crnac bude predsjednik pa su od prvog dana njegovog predsjednikovanja koristili sve mogućnosti da blokiraju sve njegove inicijative. Uprkos retrogradne politike Republikanaca, koja je na taj način polako ali sigurno rušila osnovne demokratske principe, za vrijeme Obamine vladavine je zemlja izišla iz kriše, nezaposlenost je smanjena sa 10 na manje od 5 posto, privreda se stabilizirala. Čak su i u zdravstvenoj zaštiti učinjeni značajni koraci na bolje iako, zbog neprihvatanja nekih bitnih rješenja od strane Republikanaca (koji imaju većinu u Kongresu, zakon nije idealan.

Tako smo stigli do ovogodišnji izbora. I pravog cirkusa, koji, vjerojanto, nije zabilježen u historiji postojanja čovječanstva.

Kandidat Republikanaca, dakle, najbolji kojeg su mogli izabrati između sebe, je Donald Trump, čovjek pokvaren do srži, prevarant, lažov, mučkaroš, koji za sobom povede gotovo polovinu Amerike. Još od izbora unutar partije Trump je svojim nastupima u kojima se služio lažima, pogrdnim riječima i praznim obećanjima, uspio pobijediti sve svoje protivnike. Pri tome je izvrijeđao sve kandidate osim Kasica (koji nije nasjeo na njegovu taktiku), te veliki dio američke populacije: Latinoamerikance, crnce, muslimane, između ostalog. Njegov program se sastoji od praznih obećanja a glavni argumenti mu se mogu svesti na „bit će divno, vjerujte mi“. Naivne (ili, bolje rečeno, priglupe) straši nebulozama, podilazeći im govoreći stvari koje oni žele čuti. Čovjek,  koji se tri puta ženio se hvali kako slijedi moralne vrijednosti koje uči vjera,  a istovremeno u užem krugu koristi vurgalnosti nedostojne najvećih propalica kada su u pitanju žene. Cijele nacije naziba ubicama i silovatelji, itd, itd.

Takvog čovjeka, bez ikakvih moralnih vrijednosti, pokvarenjaka, sociopatu i lažova, koji nije glup, već ono malo pameti što ima koristi da zavede priglupe, podržavaju neki s kojima sam se do sada družio, bilo lično, bilo preko Interneta. Ovaj put ne samo da sam razočaran i tužan nego sam i zabrinut, izuzetno zabrinut, kako za sebe, tako i za svoju budućnost i budućnost države koja je postala moja nova domovina.

Kada su krajem osamdesetih i početkom devedesetih počele demokratske promjene kod nas, nisam prepoznao o čemu se radi. Zbog svoje naivnosti, nisam shvatao šta se oko mene događa, niti sam dobro procijenio koje su namjere dojučerašnjih komšija, poznanika, radnih kolega i ponekog „prijatelja“. Svoju naivnost sam platio izgonstvom a mnogi koje sam poznavao (i desetine hiljada koje nisam), su platili svojim životima. Situacija u Americi me, po mnogo čemu, podsjeća na te godine u Bosni i potrebna je samo mala iskra da bukne požar. A budala, kako nas naše sjećanje uči, ima. I to puno, mnogo više nego što to mislimo.

Zbog toga, ovako javno, na ovaj način, želim da kažem onima s kojima sam se družio a koji prihvataju moralne i ljudske vrijednosti oličene u Donaldu Trampu, da više ne računaju na mene. Jer, mi nismo isti i ne postoje nikakve dodirne tačke koje nas spajaju. Naši životi su dva svijeta koja su toliko različita da  više nema potrebe da se pretvaramo da pripadamo istom krugu ljudi. Ovdje se ne radi o pripadnosti, podržavanju ili simpatisanju Republikanaca ili Demokrata, ovdje se radi o prihvatanju i slaganju sa životnim i moralnim vrijednostima čovjeka koji je dno dna. Dublje se ne može propasti. Tačka. Nema više.