SLIKE I DOGADJAJI: Zapisi s puta

Ima u Banjaluci stare raje s kojom se nisam vidio cijelu vječnost. Razlog su moji rijetki dolasci i obično malo vremena da se sretnem sa onima koje još uvijek rado viđam. Ovaj put sam sreo neke prvi put poslije izlaska iz grada 93. I lijepo se proveo.

Jedno veče Eko mi javi da sutra idemo na vikendicu kod Marije iI Petaka. Trebam biti spreman oko 10 ujutro a on će doći da me pokupi. Vikendica je podaleko, negdje u brdima poslije Šipova. Ima nam se do tamo dosta voziti. A i cesta je zeznuta, s mnogim okukama na koje sam ovdje u USA zaboravio.

I stiže Eko kako je obećao a sa njim Marija i Doda. Mariju nisam video još od rata a s Dodom sam se sreo nekoliko puta u Ljubljani gdje se skrasio s familijom. I pođosmo mi tako prama vikendici natovareni Sakibovim čevapima i pravim banjaluckim lepinjama. Ide se na cijeli dan, valja nešto prezalogajiti.

Stigosmo na vikendicu

Putem priča. Kako si, kako Nera, kako djeca. Ja ponavljam istu priču koju je Eko čuo već nekoliko puta. Ostavljamo iza sebe kanjon Vrbasa, skrećemo prema Crnoj Rijeci, okuke sve oštrije a Eko vozi li vozi. Sjedim pozadi i prvi put u zadnjih 40-tak godina mi se stomak počeo buniti. Govorim Eki da malo uspori, da mi nije najbolje. Prođosmo kroz Mrkonjic Grad, nastavismo dalje prema Šipovu a cesta i dalje zavija. Sjedam na prednje sjedalo da mi bude lakše. Ali, od toga malo fajde. Govorim Eki da stane, da izađem jer mi se povraća. I nađe Eko malo proširenje na putu, ja iskočih iz auta taman na vrijeme. Oni polagano produžiše autom a ja ispovraća sve što sam tog jutro doručkovao a vjerojatnoiI još štošta jer mi stomak nije bio najbolji još dok sam letio prema Parizu. Hrana u avinu je bila ogavna i na silu sam nešto malo pojeo.

Nakon ovog malog incidenta stigosmo do vikendice bez problema. A ona se smjestila na brdu s kojeg puca lijepi pogled na rijeku Plivu i okolna brda.

Za početak domaća rakija

Petak nas je dočekao domaćom rakijom koju nisam mogao odbiti. A nakon kraćeg razgovora pade odluka da se ide do izvora Plive udaljenog dvadesetak minuta laganog hoda. Dan je bio lijep, malo prevruć ali ipak pogodan za šetnju. Usput smo se zezali kao u neka davna vremena.

Na izvoru Plive ugledah poznatu facu. Bedrudin Gušić. Ne poznajemo se lično ali pratim njegovo pisanje na blogu kojeg odavno održava. Bedro je, što se tiče pisanja, za mene profesionalac. Često obrađuje teme koje su interesantne za nas Banjalučane i rado ih čitam.

Po povratku ka vikendici zaustavismo se nakratko u lijepo uređenom restoranu uz samu Plivu. A po povratku, roštilj. Čevapi, šiš čevapi, kobasice i pivo. Nektar. Jedem a stomak se ne buni. Nije to podgrijana hrana iz Deltinog aviona već pravi domaći specijaliteti gdje znaš šta jedeš.

Prekrasan pogled na Plivu i okolna brda

Nakon što smo se dobro napucali i usput zezali, bilo je vrijeme za povratak. Petak je izabrao neki drugi put koji mi nije bio poznat. Nisam ovim krajevima često prolazio pa se slabo snalazim.

Svratismo na kavu i pivo u restoran na vrhu brda koje dominira okolinom i s kojeg se lijepo vidi Bočačko jezero. Čujem kako Petak i Doda spominju vožnju po jezeru koju planiraju za par dan. I ja sam pozvan. Šta će biti od toga, vidjet ćemo.

Po povratku u grad Marija i Petak odoše svojoj kući a EkoiI ja se s Dodom svratismo kod njega. Već je skoro 8 sati i uskoro će finale prvenstva Evrope. Kod Dode lijepo. Kuća mu na brdašcu iznad Čajevca a oko nje veliko lijepo održvano dvorište s voćkama. Pravo bogatstvo koje je sakriveno od ostalog komšiluka.

Odgledasmo utakmicu uz piće i stalnu zafrkanciju. Osjećao sam se isto kao i prije dvadesetak i više godina kada smo se tako često družili. Protekle godine nisu imale uticaja. Tako je to kada se družiš sa svojom rajom s kojom nikada nije bilo nikakvih problema niti nesporazuma. A u ova nova vremena stalno moraš biti na oprezu, moraš paziti šta govoriš da se netko ne bi našao uvrijeđen. Ljude ne poznaješ dovoljno a i mnogi su se promijenili i ne misle kao nekad. Kod one stare raje toga nema. Nažalost, takvih susreta je malo i ko zna koliko će ih još biti.

Po završetku utakmice Eko i ja se odvezosmo u njegov stan iako nas je Doda zadržavao da kod njega spavamo.

Bio je to jedan lijepi dan u rodnom gradu koji se za trenutak činio onim istim od prije dvadesetak i kusur godina.