Moj lični doživljaj...

...dana otvaranja Ferhadije. 

Nova stara džamija u punom sjaju

Već nekoliko dana prije otvaranja bila sam u Banja Luci zbog smrtnog slučaja u bližoj porodici. Nakon dužeg hladnog i kišnog vremena osvanuo topal i sunčan dan. Idealan za čišćenje kuće nakon dugih zimskih mjeseci punih prašine i čadži (ulica je postala parkiralište, sa svakodnevnim parkiranjem i prolaskom starih automobila i ispuštanja njihovih glasova). Malo prije otvaranja bila sam u fazi pranja prozora okrenutih prema ulici. Prolaznici, i "naši i njihovi",  su obavezno postavljali isto pitanje: "Zar nećeš na otvaranje?" Ja sam davala isti odgovor: "Ne mogu, jer mi je pra-pra djed, banjalucki muftija, ostavio kucu sa devet prozor, koji se moraju prati i održavati.

Ja mislim da je Bogu draže da ovo radim, jer sigurno da on od svega najviše voli ljubav, rad i red. Često razmišljam kako bi bilo lijepo da sam jedini vlasnik, pa da iz evropskih fondova povučem sredstva da napravim "Sigurnu kuću " za zlostavljane i nesretne zene.

Kad sam na TV-u vidjela završetak, ja završila poslove, rekoh Vici da odemo malo u grad. Vrijeme da se dodje od džamije do moje kuće je za 5 minuta. Ulice su još bile obilježene žutom trakom i blokirane. Prolazeći ulicom ispred Elektrotehničkog fakulteta vidim crni, uglancani, novi Mercedes. Ispred četvorica hodža skidaju "svoju munduru" i ostavljaju u gepek. Bijele košulje, crne pantalone, uredni i ralativno mladi. Ja pomislih, sad će oni sigurno negdje na janjetinu (oko početka maja je zaista najbolja).

Nekada moja osnovna škola u kojoj su odgajane generacije
i generacije a sada vjerske kancelarije u kojima su
sigurno dobre plate kao u svom državnim institucijama

Došavši na Bulevar Revolucije  (ranije, sad nekog srpskog " hadže) ogromna masa ljudi.
Zauzeli svaki slobodan dio parka, stepenica i trotoara. Većinom žene srednjih godina, stariji muškarci, rijetki mladi. Jedu sendviče i piju vodu. Obučeni od glave do pete, šarene marame, duge suknje, dugi rukavi a ("zvjezdan utekao).  Vidi se po svemu da je to svijet ruralnog područja iz manjih gradova BiH. Čekaju autobuse koji dolaze rijetko, negdje vjerovatno parkirani oko gradske autobuske stanice. Na svako pojavljivanje autobusa svi skaču na noge i pitaju " je li naš?". Vidi se umor, sigurno su jako rano krenuli iz svojih mjesta. Čujem, besplatno dobili autobuse a jelo i piće u ličnoj režiji. 

Ja kažem Vici "hajd  me sad uslikaj ovde, da se vidi kako su potomci vjerskih poglavara imali svjetonazore i kakvu su imovinu ostavljali pra-pra unucima. Vice kaže da sam luda i da hoću da ga izmlate kad vide da slika. Onda ja razmišljam šta će tek ovi današnji političari i vjerski velikodostojnici ostaviti svojim pra-pra-pra-praunučadima.

Džamija izgleda prekrasno, kao mostarski most, sto reče Vučurović, jož ljepša nova stara džamija. Mislim kako bi bilo dobro da imamo nekog Ataturka da je pretvori u istoriski objekat otvoren za svakog ko želi ući u nju, kao u Istanbulu. A da pravi vjernici svoju vjernost prema Bogu obavljaju sami u svom miru i svojim osjećajima. Kao nekad moja nana.

Onda se sjeti nekog vjerskog praznika u Sarajevu. Pred pravoslavnom crkvom kod hotela "Bristol" u julu i augustu, ne znam. Princip je isti sve su ostalo nijanse. Više mladjeg svijeta, ženski dio u "minjacima" i štiklama koje upadaju u travu, djeca izleću na glavnu ulicu, kolo se igra, pravi dernek a od vjere i vjerskog nema ni traga.

Sad sam definitivno uvjerena da od "valja nama preko rijeke" neće biti ništa ni za sto godina. Opijum za neobrazovan, neškolovan narod, koji sve radi po direktivama, je sve nadvladao. 

Pozdrav Saima

Dva momka i avantura

Antej i Nikola

Prije par dana jedan lijep susret. U posjetu nam stigla naša dva momka, Nikola i Antej, na svom putu od istočne do zapadne obale USA. I to biciklima.

A sve je počelo ovako.

Jedan dan mi stiže kratki email s informacijom da će kroz Pittsburgh proći dva Bosanca i Hercegovca i kratak link na Internet stranicu optimistictrees.com. “Skočim” na stranicu odmah i pročitam o čemu se radi. Nikola Agatić i Antej Nuhanović odlučili da “prebiciklaju” Sjevernu Ameriku s istoka na zapad. i usput posade pokoje drvo kao simbol ljubavi, optimizma i pažnje u današnjem svijetu u kojem je toga sve manje. Razlog lijep i human, ali poduhvat izuzetno težak. Hej, “provozati se” biciklom od Atlantika do Pacifika je teško, jako teško i za profesionalne bicikliste a kamo li za dva momka koji bicikle vozikaju samo iz hobija. Ali, mladost, ludost, što bi rekao naš svijet. Dogovor o putovanju je pao, ekipa kompletirana i avantura je počela. A izazovi mnogi. Odmah u prvoj etapi od Washington D.C. do Pittsburgha su ih čekali mnogi usponi. i loše vrijeme. Kišovito, s temperaturama ponekad oko nule. A spavalo se u malom šatoru na mjestima gdje ih noć zatekne.

Čeka se večera

Nedugo po polasku su počeli i zdravstveni problemi. Noge, nenavikle na tolike napore, počele otkazivati. Anteja uhvatilo u kičmi a Nikoli nateklo koljeno. Ali, nisu odustajali.

U Pittsburgh su stigli prošle subote, prespavali u kući jedne prijateljice a u nedelju su stigli kod nas. Da prenoće, okupaju se, operu ono malo stvari što su ponijeli i napune baterije za dalje.

Njihovi domaćini s druge strane Pittsburgha su ih autom prebacili do nas a Nera se za posjetu pripremila. Napravila čevape, ispekla lepinje, nabrala mladog luka iz naše bašte, ispekla kolač. Uz pileća krilca i pečenu teletinu, te domaću salatu, sve je bilo spremno za dvoja gladna usta koja su usput jela kako su stigla. Naravno, piva i vina nije nedostajalo.

Izgleda da je domaćica položila ispit

Odmah po ulasku u kuću je započeo smijeh. Momci mladi, puni duha, dnevni boravak su ispunili grajom i smijehom iako su obojica odmah s vrata zatražila obloge od leda da zaliječe „rane“. Nikola je svoj obavio oko koljena a Antej oko donjeg dijela kičme. I Tufekčići su se slučajno našli kod nas (odvezli su stariju kćer na aerodrom a naša kuća im je na putu), pa je ugođaj bio još ljepši. i počeše priče. Kako su se odlučili na avanturu, šta im se na putu događalo, kakvi su im dalji planovi.

I čevapi su tu

Dogovor o putu je pao iznenada, na brazaka, nakon što je Antej spomenuo da bi volio da obiđe biciklom Japan. Nikola mu nabaci da nisu prešli ni Ameriku a on bi htio u Japan. I u dvije-tri riječi pade dogovor. Napraviše se planovi puta, odabraše rute, isplaniraše šta će ponijeti (oprema je morala biti minimalna jer na biciklima ne mogu mnogo toga pnijeti) i 12. maja krenuše.  A vrijeme im baš nije bilo naklonjeno. Ali, nisu se pokolebali. Izgurali su do Pittsburgha a sada su već prešli pola Ohia.

Kada se završilo s klopom, pala je priča. O svemu i svačemu. Većinu sam snimio na digital voice recorder u nadi da izvučem dodatni materijal za ovaj prilog ali osta samo na snimanju. Kasnije ću sve preslušati i možda nešto baciti na blog.

Slijedeće jutro, u nedelju, nakon što su naši putnici doručkovali, odbacio sam ih do kuće familije u kojoj su prespavali prethodnu noć. Tamo su im bili bicikli i dodatna oprema i odatle su nastavili svoj put dalje. Nakon što su sve spakirali i okačili o bicikle, domaćini su se pomolili za srećan put, pozdravili smo se i naši hrabri momci su nastavili svoju avanturu.

Molitva za sretan put

Dokle će stići, vidjet ćemo. Javili su mi se emailom s prvog kampinga gdje će prespavati a ostale novosti ću pratiti na njihovoj stranici na koju se jave kada uspiju naći vremena.

Njihova kratka posjeta nas je osvježila i razbila monotoniju, kako to može biti samo u slučaju kada se sretneš s našim svijetom. A momci su pravi, puni duha, i ma dokle stigli, postigli su cilj. Putovanje će im zauvijek ostati u lijepom sjećanju i vjerujem da ga nikada neće zaboraviti. Imat će šta pričati svojoj djeci kada ona stignu nared.

Momci spremni za polazak

Čestitka

U zadnje vrijeme samo lijepe vijesti: Punta Cana, vjenčanje u Bostonu, Lea. Danas, još jedna, s malim zakašnjenjem.

Prošle subote je Aida, mlađa kćer Jasne i Izeta Tufekčića napravila još jedan veliki korak u životu. U ruke joj je uručena diploma po završetku postdiplomskog studija: MBA, Master of Business Administration. I kao što je to običaj u slučaju naše djece, Aida je studij završila kao najbolja u klasi. Mašala, što bi rekao naš narod. A mi, nažalost, nismo bili tu da radost i ponos Tufekčića podijelimo. Ali, bit će vremena.

Povodom ovog lijepog događaja, Tufekčićima je u posjetu stigla i Sunita, starija kćer, i unuk. Prvi put kod nane i dide. Razlog za još jedno slavlje.

Aidi i ponosnim roditeljima upućujemo najiskrenije čestitke povodom ovog lijepog događaja uz nadu da će ih biti još. Jer za našu mladost granice ne postoje. 

Lea Vrhovec (Jungić)

Uvijek se obradujemo pismu, došlo običnom ili elektronskom poštom, jer obično donosi lijepe vijesti, one loše dolaze drugačijim putem.

Ovo me je posebno obradovalo, vjerujem da će i vas, koji ste prijateljevali ili radili s našom Slavicom Jungić.

Sjećate se lijepih i lucidnih literarnih uradaka njene unuke Lee Vrhovec, tada devetogodišnje djevojčice, koja je sada, kao učenica 5.razreda jedako uspješna i u slikarstvu. 

Nadam se da će nam se Lea, sada već odraslija djevojčica, koja se pretpostavljam služi i računalom, javiti s kratkim komentarom o sebi.

Vjerujem da će vas zanimati i informacija da Slavica ima od sina unučića Filipa, rođenog nekoliko mjeseci nakon njenog trajnog odlaska, a da će nam se i nova beba za koji mjesec pridružiti na ovome svijetu.

Srdačan pozdrav svima,

Nataša

Vjenčanje u Bostonu

Dunja i Erik

Prošle nedelje je bilo slavlje u Bostonu. Udala nam se naša Dunja. Nažalost, nismo bili prisutni jer je vjenčanje bilo mala tajna pa nas je život prošle nedelje odnio malo južnije. Ali, imali smo svog „predstavnika“. Sanja je stigla iz Los Angelesa da podijeli sreću sa svojom najboljom prijateljicom još od prvih dana kada su stigle na ovaj svijet. Od nje smo „iskamčili“ i par slika da ovu lijepu vijest podijelimo s blogerima.

Dunji i Eriku želimo puno sreće u zajedničkom životu a mami i tati Vujinić poručujemo da ćemo slavlje morati ponoviti. Na njihovom ili našem „terenu“, manje je važno.

Sretni roditelji

Prijateljice od rodjenja

Od Punta Cane do Banjaluke i nazad

Već par dana uživam u ljepotama Kariba, daleko od svakodnevnice koja nameće svoj uobičajeni ritam. Nepregledna plaža od bijelog pijeska oukvirena palmama, mnogobrojni hoteli i veliki broj turista. To je slika današnje Dominikanske Republike, ostrvske države koja na najbolji način koristi ono što joj je Bog dao: lijepu prirodu, lijepo vrijeme i toplo more na kojem se kupaju turisti iz cijelog svijeta. Oko nas na plaži raspoznajem razne jezike: engleski, njemački, ruski, španjolski, indijski, japanski, francuski, a ponekad se čuje i ponekad naša riječ. Kao da se sav svijet skupio na jednom mjestu s željom da zaboravi šta ga čeka kod kuće.

Ali, zahvaljujući Internetu i televiziji, od stvarnosti ne možeš pobjeći.

Kod nas u USA, ludnica. Donald Tramp, biznismen, bez političkog iskustva, pomeo sve republikanske kandidate i sada ga očekuje Hilari Klinton, sigurni kandidat demokratske stranke, iako još ne i zvanično. Njegov izbor mi nekako dođe u istoj ravni kao i titula engleskog prvaka u nogometu Lester Sitija. Nevjerojatna i neočekivana. Samo sto je između Lester Sitija i Donalda Trampa ogromna razlika. Igrači Lester Sitija su svoju titulu zaslužili izuzetnim zalaganjem, pored talenta kojeg posjeduju, dok je Trampova pobjeda rezultat gotovo nezamislivog intelektualnog pada američkog naroda u cjelini. Samo glup narod je mogao izabrati isto tako glupu osobu da ih predstavlja ali izgleda da je to sadašnja stvarnost.

Podsjeća me to, na izvjestan način, na situaciju kod nas krajem osamdesetih kada smo mi za vlast izabrali isto takve. I svi znamo kamo nas je to odvelo.

Dok će Amerikanci, čini mi se, ipak izbjeći katastrofu (još uvijek preovladavaju oni koji imaju nešto čorbe u glavi) i da će Hilari biti slijedeći prijedsjednik(ca), dotle kod nas ni 25 godina poslije prvih demokratskih izbora, situacija nije bolja. Mangupi, glupaci, lopovi, i ljudi bez karaktera koji su se dočepali vlasti i dalje vladaju i njihovoj vladavini se ne vidi kraj. A narod, ko ovce, bleji i slijedi svoje vođe, bez naznaka da će ikada doći sebi.

Uz to, u starom kraju „važnih“ događaja na pretek. Dok neki zaista zaslušuju taj epitet (otvaranje Ferhadije nakon 23 godine od njenog rušenja), drugi su na nivou situacije oko američkih izbora. Mile iz Laminaca, kažu, proslavio krsnu slavu. Slavio dva dana a na slavi mu sve poznata lica, počevši od vladike. Mile, mladi skojevac (polaznik političke škole u Kumrovcu), kasnije perspektivan partijski kadar koji je samo za trenutak flertovao s Markovićem (očigledno da je tamo bio trojanski konj sa sličnim njemu, Kusturicom, profesorom Kecmanovićem itd), danas se krsti s obe ruke, bolje nego iko drugi, kao što i dolikuje predsjedniku jedne „države“. Što bi rekao naš narod, veći katolik od pape. Istina, nije katolik, ali nisam siguran da i to ne bi postao samo ako bi bilo profitabilno. A običan narod happy. A kako i ne bi bio, jer u „državi“ sve cvjeta. Samo da stigne taj kredit od MMF-a pa da sve bude potaman. A buduće generacije će, valjda, naći načina da to sve vrate. Tek stasavaju, pred njima je vrijeme.

Nešto malo ranije „proslavi“ se i Jasenovac, uz sve ono što uz to ide. Broj žrtava raste svake godine, brže nego zaduženje „države“. Valjda to tako nekako i treba. U svemu svoju pomoć nesebično pruža vlast iz Srbije, tog „garanta mira u Bosni i Hercegovini“.

Odmah nakon otvaranja Ferhadije, na koje je Mile stigao iako je bio zauzet krsnom slavom, proslavi se i pobjeda nad fašizmom koju je svojim pristustvom (i naravno, odgovarajućim govorom), „uveličao“ četnički vojvoda Toma grobar, pripadnik „elitnih jedinica“ koje su se četrdesetih, a bogami i devedesetih, isticale u oslobađanju od fašizma i „odbrani srpske nejači“. Moram primijetiti da ovome ni sve budaleštine vezane za i oko Trampa nisu ravne. Jeste da i kod njega ima puno toga što ni pas s maslom ne bi mogao pojesti, ali ovo sa Tomom i četnicima je ipak vrhunac. Nedostižno! Priceless, što bi rekli Amerikanci. Sada mi je jasno zašto po Banjaluci iz naziva ulica nestaše partizani i prvoborci. Živio sam tolike godine u zabludi da su oni ti koji su se borili i oslobodili državu u kojoj sam rođen a sad vidim da to nije tako. Sa Tomom je u prvim redovima proslave bio i Mile a on najbolje zna. Jer, po potrebi, on je čas jedno, čas drugo. U zadnje vrijeme čini mi se više za ovo drugo. Tako to rade ljudi od riječi kakav je još uvijek i „moj“ predsjednik. Uvijek je on bio takav samo što se, kada je bio mlađi i nije bio na funkciji na kojoj je sada, malo stidio.

A jučer, čitam, nove proslave. Slave se borci „slavne armije“ koji su izginuli u odbrani svoga naroda u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“. Odbrambeno-otadžbinski, kako to lijepo zvuči. I gordo. Prosto da se čovjek rasplače od miline. Da, sjećam se, nije to bilo lako. Jer ono „malo oružja“ što je decenijama slagano u vojna skladišta JNA u slučaju da nas napadne spoljni neprijatelj a što je podijeljeno tom „jadnom“ narodu da se odbrani, i nije vrijedno spomena. Jer, ne bije boj svijetlo oružje nego hrabrost, odlučnost i sposobnost da se uhvati u koštac s mrskim neprijateljem koji mu je pripremao sudbinu sličnu onoj ranije. Pa svi znamo kako je to bilo. A zbog toga smo i tu gdje smo sada. Samo da mi je znati kako se zove ono kada te neko otjera s rodnog ognjišta i nakon toga se svojski potrudi da uništi bilo kakve tragove da si ikada tu živio. Da to možda nema nekakve veze s fašizmom ili je to rodoljublje i samaoodbrana? Valjda još ima onih koji znaju šta je šta.

U rodnom gradu se događaji smjenjuju ko na traci. Za 14. maj se spremaju svenarodne igre: miting i kontra miting. Istina, jedan se zove protesti a drugi miting podrške Mili i njegovoj sviti. Na prvom će učestvovati izdajice svoga naroda a na drugoj rodoljubi. Prvi su organizirali oni koji bi da se dočepaju vlasti a drugi je organizirao Mile sam sebi, kao što to čini onaj u Sjevernoj Koreji. Bit će interesantno ovako iz daljine posmatrati ko će koga nadjačati. Ja tipujem na Milu i njegove. Znam da ne bih zaradio puno kada bi kojim slučajem događanje stiglo do kockarnica. Jer nije to ni blizu kao što je osvajanje engleskog prvenstva od strane Lester Sitija. Tamo su neki zaradili prava bogatstva a u slučaju rodnog grada situacija je već odavno poznata. Mile se dočepao vlasti i teško da će ga iko u dogledno vrijeme s nje skinuti. A i zašto bi? Jer između jednih i drugih nema nikakve rezlike. Isto stranje, drugo pakovanje, rekao bi naš narod.

Mislio sam samo nešto malo baciti na blog da se redovni posjetioci ne zabrinu šta je sa mnom, kad ono ispade cijela ponjava. Red je da završim. Poslije cijelodnevnog izležavanja na plaži i nekoliko posjeta restoranima da se nešto „baci u kljun“ i zalije, vrijeme je da se spremim za večeru. Večeras je na redu Stake House i naravno ono što bih u svojim godinama trebao izbjegavati. Ali kontam, sedam dana ću već nekako preživjeti. A onda ponovo nazad u svakodnevnicu. Do nekog novog putovanja.

Uz svečano otvaranje Ferhadije

Đoko Umičević, moj nekadašnji kolega s faksa

Bliži se dan svečanog otvaranja obnovljene Ferhadije koja će zvanično ponovo otvoriti svoja vrata vjernicima „starija i ljepša“ nego što je nekada bila. Za njeno rušenje je trebalo nekoliko sati teškog rada (priprema terena, dovoženje eksploziva, postavljanje na mjesta na kojima je bila najosjetljvija) a za njenu obnovu više od 20 godina. Istina je da je uložen i dodatni napor da se preostali dio munareta sruši i razbije na što manje komade, te kamenje od kojeg je građena razveze na razne strane kako bi ga bilo gotovo nemoguće sakupi. Srpske vlasti su se u tom poslu pokazale veoma temeljite i efikasne i umjesto nekadašnje ljepotice vrlo brzo je „zablistala“ ledina koja je služila kao parking prostor „toliko potreban“ našem gradu u ta ratna vremena kada je broj vozila na njenim ulicama bio sveden na minimum.

Par dana nakon njenog rušenja iz prikrajka sam bacio pogled na njene ostatke, spremajući se da uskoro napustim rodni grad. Toga dana nisam znao da li ću i kada ponovo prošetati ulicama Banjaluke jer nisam znao šta budućnost nosi. Sticajem okolnosti u rodni grad sam prvi put poslije odlaska stigao dan prije postavljanja kamena temeljca za njenu obnovu 2001. Sutradan sam požurio na lice mjesta s željom da prisustvujem svečanom činu ne znajući šta se sprema. Mjestu polaganju kamena temeljca se nisam mogao približiti jer je cijelo područje oko džamije bilo blokirano od strane policije i u taj prostor su puštali samo one s pozivnicama. Pokušao sam da se približim i sa strane mog bivšeg fakulteta ali bez uspjeha. 

Kada mi se učinilo da je svečanost završena (nakon što je stiglo policijsko pojačanje koje je sprovelo učesnike svečanosti do autobusa), uputio sam se u posjetu Nerinoj rođaci u kuću smještenu u blizini gimnazije. Nisam znao šta se u centru grada događa iako mi je rulja okupljena u blizini hotela Palas izgledala spremna na sve. Primijetio sam to u pogledima punim mržnje upućenim meni kada sam prišao ogradi koja je bila postavljena negdje u visini Šukrijine slastičarne, rekao policajcu da sam stigao iz Amerike i da bih želio da prisustvujem svečanosti.

Da se u gradu dogodilo ubistvo nisam znao ni u trenucima kada sam se vraćao prema Rosuljama kroz gradski park obavijen dimom i Gospodsku, u kojoj sam primijetio nekoliko policajaca koji sprovode uhapšene. Čak ni uveče, gledajući televiziju, nisam biosvjestan šta se u gradu događalo. Tek mnogo kasnije sam postao svjestan opasnosti kojoj sam se izložio prilazeći policajcu pitajući ga da me propusti prema Ferhadiji, okružen razjarenom ruljom koja je tražila krv. Zna se čiju.

Pripremajući se da na papir zabilježim događaje vezane za period života koji me je uhvatio nespremnog, pronašao sam dosta informacija o tom sedmom maju 2001. i događajima koji su mu predhodili. Pronašao sam video klipove koji jasno govore o kakvim se neljudima radi, ali i aktivnosti nekih koje sam lično poznavao i jedno vrijeme se čak družio.

Jedan od tih je moj bivši kolega s fakulteta, sin pravoslavnog popa, Đorđe Umičević, još jedan od mnogih koji su ne samo okrenuli leđa svojim bivšim prijateljima i poznanicima, nego su aktivno učestvovali u etničkom čišćenju našeg grada u ratnim godinama, a nakon potpisivanja primirja onemogućavanju povrtaku prognanih.

Dok smo studirali (Đoko je bio malo starija generacija, godinama je "utvrđivao gradivo" na fakultetu), nije pokazivao znakove bolesnog nacionalizma. Nije se posebno isticao među ostalim studentima osim što je uvijek bio lijepo obučen, obično u odijelo, za razliku od većine studenata koja je nosala džins. Ponekad smo se znali vraćati s nastave zajedno čavrljajući o beznačajnim stvarima. Stanovao je u Titovoj, u vili nasuprot današnje zgrade vlade. Tu bismo se pozdravljali a ja bih nastavljao dalje prema Predgrađu.

Nakon mog završetka fakulteta i zaposlenja u Profesionali izgubili smo vezu. Đoko je još par godina nastavio studirati i družiti se s mlađim generacijama. Ne sjećam se kada je diplomirao ni čime se bavio poslije završetka fakulteta jer su nam se putevi razišli. Nisam znao ni da se uključio u demokratske promjene početkomn devedesetih.

Na osnovu onoga što se može naći na Internetu, Đoko je od početka devedesetih promijenio nekoliko srpskih nacionalnih partija. Jedno vrijeme je čak bio predsjednik gradskog odbora Srpske Demokratske stranke a i danas je aktivan učesnik banjalučke političke scene. Čak je bio i gradonačelnik Banjaluke (na te pozicije se obično biraju „najpametnije“ a Đoko je svoju „bistrinu“ pokazivao još na fakultetu), gdje se posebno istakao svojim odnosom upravo prema Ferhadiji. Kada su se 1998. godine pojavile inicijative za njenu obnovu, kao gradonačelnik nije htio izdati potrebnu dozvolu. Umjesto toga poslao je „otvoreno pismo“ Carlosu Westendorpu, tadašnjem visokom predstavniku OHR-a, u kojem govori kako bi obnova Ferhadije mogla imati „ozbiljne posljedice na dejtonski mirovni sporazum“, dodajući da "ona nije nacionalni spomenik ni za jednu od tri bosanske nacije već spomenik tuskih osvajača koji su se prema tadašnjem stanovništvu regije odnosili okruntije nego fašisti".  i da bi "mogla probuditi sjećanja na najgore dane spskog ropstva“. Primjećujem da je Đoki historija bolje ležala od elektronike, kao i mnogim drugima iz moje struke s kojima sam imao "sreće" družiti se, studirati i raditi.

Zbog ovog njegovog istupa Westendorp ga je odlukom smjenio s mjesta gradonačelnika (u to doba su predstavnici međunarodne zajednice imali mogućnost da utiču na političku situaciju u Bosni).

I kasnije se Đoko pokazivao kao ortodoksni nacionalista, protiveći se podizanju spomenika papi u dvorištu crkve na Petričevcu, optužujući ga za papinu podršku bombardiranja Srba.

Kako će Đoko „preživjeti“ svečanost za par dana, ne znam. Pomalo se brinem za njegovo zdravlje jer vjerujem da mu nije lako što je Fehadija obnovljena i što je mora gledati kada u svojim šetnjama prođe tim dijelom grada. Teško je to, posebno sada pod stare dana kada bi trebao uživati u etnički čistom gradu čijem je čišćenju jako doprinjeo. Srećom, medicina je zadnjih godina jako napredovala pa je izbor ljekova za smirenje živaca prilično bogat. A siguran sam da će mu trebati.

UZ SAIMIN KOMENTAR

UZ ENISIN KOMENTAR

Glavni inžinjeri na obnovi Ferhadije:
arhitekta Dr. Muhamed Hamidović i

Ing. građevine Sead Pašić, Lala, banjalučani

Florida okom Kemine kamere

Moja želja da se raja pod stare dane ponovo okupi kao da se ostvaruje. Sejo me iznenadio informacijom da se i oni spremaju za Istru a ne bi me začudilo da njegovim putem ne krenu još neki. To naročito važi za raju iz Evrope kojoj do Istre sada ne treba više od dva-tri sata avionom. A kombinacija dobitna: zimi, u novim domovinama gdje je standard na visokom nivou pa iako su zime hladne ne trebaju brinuti hoće li toplana nabaviti mazut ili ne, a ljeti, u tople krajeve, malo podalje od turističke gužve ali još uvijek dovoljno blizu da svaki dan po želji malo bućnu u more. Da sam tamo, ni jednog trenutka se ne bih dvoumio. Ovako, izazov je popriličan i teško je donijeti pravu odluku.

Jedno vrijeme smo razmišljali da  uradimo nešto slično ovdje u Americi: ljeti, u svojoj kući, a zimi, na Floridu, gdje su zime blage a vrijeme prilično lijepo. Za vrijeme svjetske financijske krize cijene stanova na Floridi su toliko pale da smo mogli kupiti nekoliko, tek tako da nam se nadju pri ruci. Međutim, uradili nismo ništa i sve je još samo u planovima.

Ali zato, moj komšija Kemo je već povukao potez. Na Floridi je kupio lijep apartman u jednom lijepom naselju, opremio ga, i sada samo čeka da se otisne u penzionerske vode. Iz razgovora s njim vidim da bi to moglo biti uskoro. A kada taj dan dođe, Kemo će svoja fotografska lutanja Pensilvanijom i okolnim saveznim državama zamijeniti obilascima Floride i južnih dijelova nove nam domovine.

Ako je suditi po fotografijama koje je donio sa svog zadnjeg putovanja u Floridu, opet ćemo uživati u njegovima radovima. Već odavno je postao pravi majstor fotografije i svaka mu je pravi odmor za oči. Za prilog sam odabrao nekoliko tek toliko da potvrdim da govorim istinu, kao što uvijek činim.

Novi komsiluk