Susret nakon 40 godina

Utorkom sam obično taj koji priprema ručak. Jednom nedeljno. Naučio sam kako ispeći pile s krompirom i to mi je, otkako sam u penziji, jedini kuharski zadatak. Osim čišćenja stola poslije ručka i pripreme suđa za pranje. Nije puno, ali ide mi to od ruke. Naročito pospremanje poslije ručka. Ako zatreba para, imam iskustva. Mogu se zaposliti u kakvom restoranu kao što to ovdje radi stariji svijet kada ne mogu sastaviti kraj s krajem. Toga, u starom kraju, još uvijek nema. Ali doći se. Iz socijalizma smo iskoračili u kapitalizam i samo je pitanje vremena kada ćemo ga potpuno usvojiti. Živi bili pa vidjeli.

Taman sam se spremao da ubacim krompir u rernu kad zazvoni telefon. Miroslav Adamov! Moj prijatelj s fakulteta. Nismo se vidjeli više od 40 godina. Stigao u Pittsburgh službeno pa nazvao. Na aerodromu je. Let iz Bostona mu kasnio, od posla za taj dan nema ništa, sjeti se da smo se čuli telefonom prije nekoliko godina pa nazva da vidi ima li me kod kuće.

Bi mi drago. Nisam ga vidio od kako je završio fakultet i vratio se nazad kući u Vojvodinu. A bilo je to jako davno. Znao sam da je u USA jer mi se jednom prilokom javio nakon što je naletio na blog. A sada imam šansu da ga sretnem. Bit će to lijep susret nakon toliko godina.

Miroslav je bio dio grupe mladića iz Vojvodine koji su poslije srednje škole odlučili da studiraju u Banjaluci. Bili su to fini momci, prijazni, kulturni, lijepo odgojeni. Vrlo brzo su se uklopili u novu sredinu. Bilo je to ono doba kada niko nikome nije brojio crvena krva zrnca. I svi smo se slagali i družili iz ma kojeg dijela bivše domovine dolazili. A danas…

Stiže Miroslav nakon jedno pola sata vremena. I nosi six pack. Mislim na pivo. Onako, da nam se nađe. I onda krenu razgovor. Prvo uspemene. O studiranju. U naše doba nismo žurili. Utvrđivali smo gradivo. Nama, domaćima, to nije bio problem ali onima sa strane nije bilo lako. Moralo se platiti za smještaj, hranu, a trebalo je imati i za piće, zabavu. Na kraju smo svi nekako diplomirali i pozapošljavali se.

Miroslav je završio na televiziji. Beogradskoj. I radio tamo sve do 92. kada je vidio da je vrag odnio šalu. Uspio se dočepati Amerike i evo ga ovdje već  punih 23 godine. I nije mu loše. Cijelo vrijeme radi na televiziji. Iskustvo stečeno u Jugi mu je pomoglo kao i mnogima drugima. Posao ga je odveo u mnoge krajeve svijeta. Kompanije za koje je radio su prenosile olimpijade, poznata sportska takmičenja, tako da je obišao gotovo cijeli svijet. Kćerka mu je u USA završila stomatologiju i ima svoj privatni biznis. Dobro joj ide. Zapošljava nekoliko stomatologa. Stigne svagdje. Čini mi se kao neka već otrcana priča, ali je tako. Naš mladi svijet ne zna za prepreke. Valjda nam je to u genima pa se dočekamo na noge gdje god nas bace.

Nakon ručka smo nastavili priču. Naravno, uz pivo. O svemu i svačemu. Pregledao sam mnoštvo fotografija koje je Miroslav snimao na svojim poslovnim putovanjima, u krugu familije, iz Bostona, gdje se nedavno preselio. Vrijeme je proticalo brzo, bližila se ponoć, stiglo je vrijeme za rastanak. Miroslav je morao stići do svog hotela udaljenog više od sat vremen vožnje jer ga sutra čekaju radne obaveze. Ja nisam nikuda žurio. Za mene ujutro već odavno nema budilnika, iako ustajem redovitom kada i Nera. Navikao sam.

Rastao sam se s drugom s fakulteta svjestan da se možda više nikada nećemo vidjeti. Takav je život. Ali pet-šest sati provedenih zajedno nakon više od 40 godina me je ponovo uvjerilo da s ljudima nikada nema problema. A Miroslav je živi dokaz da ih još ima. Nažalost, oni drugi su početkom devedesetih prevladali. I još uvijek drže sve konce u rukama. A da nije tako, siguran sam da bi nam se putevi češće ukrštavali. Ovako, ko zna da li će se naš susret ikada ponoviti.