Balvani i oluja - uloga mojih poznanika

Moj komšija Milan u svom elementu

U starom kraju ne prestaju tenzije. Čini mi se da su svakim danom  sve jače. Prije par nedjelja je to bila Srebrenica, veto Rusije na rezoluciju u UN, „pokušaj ubistva“ Vučića (kako tvrde neki iz Srbije a zdušno ih podržavaju u manjem blentitetu), pa po ko zna koji put najavljeni Bajin referendum,  novi zakon o radu, proslava Oluje...  Zabavno, mogao bi reći nezinteresirani posmatrač sa strane, ali čini mi se da je narodu na onim prostorima te zabave preko glave. Ili bar nekima od njih. Da li političari namjerno drže narod pod tenzijama da bi ga odvratili od nekih veoma bitnih životnih problema, kako kažu mnogi, ili je to novi način kako se živi na tim našim Balkanskim prostorima, pokazat će vrijeme.  Događaje pratim s distance, ne svojom željom, već voljom drugih. I danas, kada u Hrvatskoj slave pobjedu u akciji Oluja a u manjem blentitetu spuštaju zastave na pola koplja, prisjećam se kako je sve počelo.

Krajem jula 91. ljetovao sam s familijom kao obično na otoku Pagu, u Novalji kampu Straško, gdje smo se već bili udomaćili. Otišli smo na more da se odmorimo, kao što smo to redovito činili svakog ljeta. U bivšoj Jugi su tenzije već bile povelike, još od onih dana kada je Milošević obećao da Srbe na Kosovu niko ne smije tući. Na vlast u većini republika bivše mi domovine su zasjeli nacionalisti kao protuteža Miloševićevim apetitima koji je želio da postane „novi Tito“, kako mi u jednom razgovoru reče jedam moj bivši (i nažalost, pokojni) prijatelj. Kraj Jugoslavije se naslućivao ali smo mi u Banjaluci (i Bosni), još uvijek gajili nadu da se to neće dogoditi.

Krenuli smo na more putem preko Bihaća ali smo ovaj put, ni sam se ne sjećam zbog čega, odlučili da idemo preko Knina a ne našom uobičajenom rutom. Na cesti nije bilo puno vozila  a ona koja smo susretali su uglavnom imala tablice iz Srbije. Bilo nam je to malo neobično jer su već u to vrijeme odnosi između Hrvatske i Srbije bili zategnuti. Na moru nismo očekivali puno turista iz Srbije jer se u Srbiji preko medija vodila propaganda protiv Hrvatske, koja je uključivala i bojkotovanje ljetovanja na Jadranskoj obali. Kroz Knin smo prošli negdje u rano popodne. Grad je bio tih, miran, bez mnogo ljudi na ulicama, iako su se par dan prije našeg prolaska organizirali prvi protesti lokalnih Srba protiv nove hrvatske vlasti. Ne znam zbog čega, imao sam osjećaj kao da se radi o zatišju pred buru.

U kamp Straško smo stigli predveče i jedva našli mjesto u jednom osamljenom kutku, prilično daleko od plaže. Nama to nije bilo toliko važno. Nekako smo se smjestili na prilično neravnom terenu, bez drugih kampera u blizini, otišli do plaže da se malo rashladimo, večerali i otišli na zasluženi počinak.

Dani su nam prolazili relativno mirno, bez posebnih uzbuđenja, iako su vijesti na televiziji (sa sobom sam ponio mali TV aparat koji bih palio uveče) bile uznemiravajuće. Tenzije između hrvatskih vlasti i Srba iz tkz Srpske Krajine su postajale sve veće. Nastojali smo da na vijesti ne obraćamo posebnu pažnju jer ljetnji odmor je samo jedan i treba ga dobro iskoristiti.

Jednog dana, dok sam išao do recepcije kampa, naletim na komšiju sa Starčevice i radnog kolegu iz Profesionale Milana Mitrovića koji se, kada me je ugledao, pravo obeseli. Bi mu drago da vidi nekog poznatog pa me pozva kod njega na piće. Sjeli smo ispred njegovog šatora koji se nalazio u dubokoj hladovini u neposrednoj blizini plaže. Nisam se s njim družio, čak mi nije bio posebno drag jer je godinu dana ranije, kada smo se vraćali iz posjete Sajmu elektronike u Ljubljani, ušao u veoma žestog dijalog s drugim kolegom s posla. Milan je glasno komentirao protiv Hrvatske i novih hrvatskih vlasti, poredeći ih sa NDH i ustašama. Kada se drugi kolega, koji je po nacionalnosti Hrvat, pobunio, spominjući ulogu Slobodana Miloševića u novonastaloj situaciji,  Milan se obrušio na njega uporno insistirajući da je Milošević u pravu i da se on bori da sačuva Jugoslaviju. U službenom kombiju nas je bilo nekoliko, međutim, niko od nas se nije upustio u raspravu. Ja sam se pravio da spavam, ne želeći ulaziti u rasprave koje bi me mogle dovesti u nezgodnu situaciju. Milan je bio dugogodišnji član partije a ja sam nedavno partijskom sekretaru Katarini Krčmar predao moj zahtjev za ispis iz članstva (član sam postao par godina ranije na uporno insistiranje jednog starijeg radnog kolege koji je iskreno vjerovao u njenu doktrinu), nezadovoljan zbog situacije koja je nastala politikom Slobodana Miloševića kojom je istjerao iz članstva komuniste Slovenije i Hrvatske, nadajući se da će sva vlast pripasti njemu.

Milan je u firmi a i u komšiluku bio poznat i po tome što je volio popiti. Ponekad bih ga sreo rano ujutro na gelenderu u NIC-u. Dok bi izmijenili par riječi, iz njegovih usta se osjećao zadah rakije. Nikako mi nije bilo jasno kako mu je uspijevalo da tako rano popije jer je radno vrijeme počinjalo u 7 i 30. I evo sada, na svom odmoru, taj moj komšija me nagovori da svratim do njega da nešto popijemo. Nisam imao pravi izgovor i morao sam pretrpjeti par sati slušajući ga kako priča o situaciji u zemlji, nalijevajući rakiju u čašice čim bi se ispraznile.  Ja sam pio polako, nastojeći da me piće ne uhvati, nervirajući se što, umjesto da sam na plaži, moram slušati Milanov monolog u kojem je svaljivao drvlje i kamenje na Hrvate, vjerojatno ne znajući da sam i ja jedan od njih.

Nadao sam se da će ovo biti naš jedini susret ovdje u kampu i da ću ostatak vremena provesti uživajući u ljepoti Jadrana. Ali, ne bi tako. Par dana nakon našeg prvog susreta ugledah Milana kako preko neuređenog terena žuri prema našoj prikolici. Tražio nas je, i našao, sav sretan da nam kaže da je jedan njegov komšija u kampu upravo otišao kući i da je on rezervirao mjesto za nas. Bezuspješno sam mu pokušavao objasniti da nam ni ovdje gdje smo sada nije loše, da nam se ne seli za pa dana koji su nam preostali. Bio je uporan, pomogao nam s premještanjem prikolice na novu lokaciju koja je bila mnogo bolja nego naša: u hladovini, s velikim prostorom između njegovog šatora i naše Brako prikolice. Plaža je bila blizu a kada upeče, bilo je dovoljno da prošetam par koraka i već sam bio u dubokoj hladovini ispred prikolice. Ali, bolje mjesto je imalo svoju cijenu. Morao sam već od ustajanja potegnuti bar jednu s njim, a cuganja je bilo i tokom dana. Milan se nije puno kupao. Većinu vremena je provodio ispred svog šatora u dubokoj hladovini, cugajući rakiju koje nikada nije nedostajalo.

Pravi problemi bi nastali uveče kada bi se iz televizora u prikolici postavljenoj odmah do moje začule vijesti televizije Zagreb. Milan bi, već dobro pod gasom, počeo glasno komentirati, vrijeđajući Hrvate i Hrvatsku, dolazio u verbalni konflikt s komšijama. Ja sam šutio i molio boga da ga rakija što prije uhvati i da ode na spavanje. Bilo mi je neugodno zbog komšija koje niti sam poznavao, niti sam imao išta protiv njih. Volio bih da sam mogao da se prebacim na neko drugo mjesto ali nisam mogao. Morao sam ostati tu gdje sam i trpiti Milanove ispade. Po danu sam uglavnom bio na plaži ali uveče se nisam mogao izvući.

Trajalo je to tako nekoliko dana dok se jednog jutra ne probudih i primijetih da nema šatora Mitrovića. Pogledah malo bolje i ugledah Mitroviće pokraj njihovog Fiće, spremne za povratak kući. Bilo je to negdje početkom avgusta, možda trećeg ili četvrtog, ne sjećam se tačno. Izvukoh se iz prikolice i onako bunovan upitah šta se dešava. „Moramo kući“, reče Milan, davajući mi neko objašnjenje kojeg se više ne sjećam. Bilo mi je to čudno jer veče ranije nije spominjao da će sutra kući. Nisam insistirao na objašnjenju. Poželjeh im sretan put radujući se da ću narednih nekoliko dana konačno moći uživati u odmoru.  

Nakon nedelju dana i mi se zaputismo kući. Išli smo putem koji smo obično koristili, preko Gračaca i Bihaća. Na putu od Bihaća prema Bosanskoj Krupi naletismo na nekakav skup srpskog življa u jednom od motela. Bilo nam je to malo čudno ali nismo se posebno uzbuđivali, iako smo bili planirali da tu nešto prezalogajimo.

Ostalo je historija.

Nedelju dana nakon povratka s Paga na putevima oko Knina osvanuše barikade. Lokalni Srbi se pobuniše protiv vlasti u Zagrebu. (Zauvijek će mi ostati tajna da li je Milan znao da će se tako nešto dogoditi pa se iznenada odlučio na odlazak!) Dođe i do prvih oružanih sukoba. Katarina Krčmar, partijski sekretar Profesionale u to vrijeme, hinjski, preko noći, promijeni dres. Ona i još nekolicina „uglednih“ Čajavečkih Srba, zajedno sa nekim uglednijim "banjalučanima", osnovaše Srpsku Demokratsku  Stranku u našem gradu u tajnosti dok su još bili članovi komunističke partije. Milan Mitrović se slijedeće godine totalno preobrazio. Pustio je bradu, na glavu nabio šajkaču, i s okruglim naočalima šetkao po komšiluku i na poslu, uživajući u ulozi lokalnog Draže Mihajlovića, zaboravljajući da se sve do „juče“ kao komunista riječima borio za Jugoslaviju a protiv ustaša iz Hrvatske. Nekoliko godina kasnije sam saznao da je još jedan radni kolega, Slobodan Bošković, vječiti student, koji je jedva završio fakultet (ali je zato odmah postao direktor), bio jedan od glavnih distributera oružja teritorijalne odbrane srpskom življu po selima oko Banjaluke, huškajući ih da idu na ratišta u Hrvatskoj da "brane svoja ognjišta".

U početnoj euforiji koja je nastala nakon što su se lokalni Srbi u Hrvatskoj, potpomognuti „našom“ armijom i paravojnim formacijama iz Srbije, „odvojili“ od nje osnivajući Republiku Srpsku Krajinu, Jovan Rašković se, na velikom mitingu SDS-a na Kastelovom čošku, zaklinjao kako će popiti Unu da ona ne bi bila prepreka među Srbima s njene dvije obale, uz gromoglasno odobravanje naših komšija, radnih kolega i poznanika.  Na lokalnoj televiziji se počelo reklamirati ljetovanje u srpskom Karinu. Euforija većine lokalnog srpskog stanovništva grada je rasla svakodnevno...

U aprilu 92. započe rat u Bosni.

Ljeta 93. napustih rodni grad da se u njega nikada više ne vratim.

Danas, kada u Hrvatskoj slave pobjedu u akciji „Oluja“ kojom je oslobođen jedan njen dio koji su, očišćen od Hrvata, nekoliko godina pod okupacijom držali lokalni Srb, i dok zvanična Srbija i „protjerani“ Srbi iz tkz Republike Srpske Krajine dižu drvlje i kamenje na tu istu Hrvatsku protiv koje su podigli oružanu pobunu, pitam se kakva i kolika je u svemu tome uloga mojih nekadašnjih radnih kolega i komšija? Da li se oni ikada zapitaju koliko u ovom zlu ima i njihovog masla? Da li ih ikada grize savjest što su godinama igrali dvostruku ulogu, pretvarajući se da su ono što nikada nisu bili: ljudi? Stide li se svojih potomaka što su uzeli aktivnu ulogu u zlu koje je unesrećilo milione ljudi?

Sumnjam. Do mene nikada nije doprla niti jedna riječ isprike. Ili kajanja. Vjerujem da su oni i danas u prvim redovima odbrane srpstva i da krive sve druge za ono što se desilo sa Srbima iz Hrvatske a ne sebe. Oni i dalje žive u mom gradu iako niti jedno od njih nije u njemu rođeno (Katarina se u grad doselila iz Hrvatske, Slobodan je došao na fakultet iz Crne Gore i tu ostao kao i moj pokojni prijatelj koji je došao iz Srbije, a Milan Mitrović je u grad „šljeg'o“ iz nekog sela iz Potkozarja).

Ja već više od dvadeset godina živim daleko od rodnog grada iz kojeg sam protjeran zahvaljujući njima iako niti jednim svojim aktom to nisam uzrokovao. Sličnu sudbinu je doživjelo i nekoliko desetina hiljada mojih sugrađana koji su rasuti na sve četiri strane svijeta samo zbog toga što su imali kriva imena. Desilo se to u gradu u kojem nikada nije bilo ratnih sukoba niti bilo kakvog oružanog otpora. 

Kada će i hoće li ikada zbog nas biti proglašen dan žalosti? Hoće li ikada u manjem blentitetu zbog nas zastave biti spuštene na pola koplja? 

Siguran sam da se to nikada neće dogoditi. Zbog toga me kuknjava onih koji su započeli zlo uopće ne dotiče. Što su tražili, to su i dobili. Bilo bi im bolje da se s tim pomire i da zatraže oprost. A ne da i dalje uporno proturaju laži u koje niko živ osim njih ne vjeruje.