SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, May 16, 2015

Investicije

Na putu za Šipovo, odmor u Jajcu. 
Na slici su Višić Omer (mislim da mu je takvo ime)
i Milenko (prezime sam zaboravio), 
radnici iz službe održavanja MO-a
koji su išli samnom i Brankom Žunićem
 u fabriku u Šipovu 
radi organizovanja službe održavanja
 i  da vide novu fabriku. 
Slika je iz 1983 godine.
Nakon neslavne epizode rukovodjenja  OOUR-a, nastavih rad u odjeljenju Investicija koje je vodio kolega mašinac Djuro Krivošija. Pošto se približavala izgradnja nove fabrike na lokaciji Novakovići iza gradskog zatvora na Tunjicama, a prethodni kolega mašinac ode u zaslužnu penzija, ja se prihvatih posla koji sam manje-više poznavao iz Vojno gradjevinskog otsjeka ali u znatno manjem obimu.

U tom odjeljenju Djuru je zamjenjivao kolega Bešir Korkut, magistar mislim mašinstva, studirao u Zagrebu, a poticao je iz čuvene porodice Korkuta iz Travnika. Osim njega tu su bili Jelica Petković. gradjevinski tehničar, Emina,  takodje gradjevinski tehničar, njen suprug Sevdo, koji je radio na nabavci opreme. Branko Tomić ,elektrotehničar, Marica i još par radnica, koje su vodile finansijski dio oko nabavke opreme, te Hasan, koji je vodio poslove zaštite na radu u RO PE a čiji je otac bio posljednji poznati kolporter, ulični prodavač novina i časopisa u Banja Luci. Nekima sam pozaboravljao prezimena a za Eminu znam da je iz Male čaršije iz porodice Imamagić a njen brat Mustafa je radio kao inžinjer u Računskom centru koji je opsluživao čitav SOUR.

Prvo smo bili u maloj baraci kod ulaza u RO PE a kasnije preselismo u baraku na Paskulinoj ciglani koja je imala više prostora i tamo smo se našli svi na okupu. Ja sam uglavnom radio na definisanju projektne dokumentacije i nadzoru na izvodjenju mašinskih instalacija  skloništa, kotlovnice, klimatizacije i rashladne stanice u Novakovićima, do sličnih poslova na izgradnji fabrike u Šipovu kod Jajca gdje je preseljen dio proizvodnje upaljača koje je radila Prostorna tehnika. Osim toga radio sam na rješavanju problematike svih termotehničkih postrojenja u RO PE i pomagao Branku Žunići i Ahmetu Bahtijareviću is Službe odrzavanja koja je bila u OOUR-u Mašinske obrade.

Rad na izgradnji kompleksa u Novakovićima je bio izuzetno složen jer se startalo na ledini na kojoj su izgradjeni objekti proizvodnje, upravna zgrada sa skloništima i na nju se nadovezivala velika proizvodna hala, poseban objekat s računskim centrom i djelom OOUR-a Radarske tehnika s dvije hale, od kojih je jedna iskorištena za "stend sa kupolom",  koji je služio za testiranje sistema upravljanja vatrom koji se montirao na tenk M-84, a simulirao je kretanje tenka po terenu. Sistem SUV-a je imao žiroskopsko upravljanje cijevi tako da je ona uvijek bila usmjerena prema cilju o čemu se brinula čitava grupa elektronskih uredjaja, počev od senzora vjetra i ostalih senzora. U to vrijeme to je bio vrlo napredan sistem razvijen manje-više vlastitim snagama a na bazi sistema koji se razvio za tenk T-54 uz pomoć koliko me pamćenje služi Švedskih kompanija.

U Novakovicć su trebale da se presele Radarsko-računarska tehnika koja se razdvoji na dva OOUR-a, Računarske tehnike i Radarsko-računarske tehnike.

Branko Žunić, Višić i moja malenkost na Jezeru kod Jajca, 1983.

Tu su za moga znanja prvi puta postavljeni jednocjevni sistemi za grijanje projektovani od strane Splitskog projektnog biroa a u izvodjenju Montera, takodje iz Splita. Nisam imao problema s njima jer nakon prvog obustavljanja radova koje sam napravio, pošto su pogrešno ugradjivali opremu, tj ventile za atomsko sklonište, vidjeli su da se dobro razumijem u posao i više nisam do kraja imao nikakvih problema. Tu je bilo i projektovano u halama odvodjenje zraka preko podnih rešetki putem velikih plastičnih kanala koji su praktično bili ubetonirani u pod hale. Sistem grijanja je imao, mislim prvi u Banja Luci, rotirajući rekuperator topline, koji je koristio dio otpadne topline zraka za predgrijavanje svježeg zraka. Sistem je bio povezan na rashladnu stanicu koja je bila poseban objekat sa kompresorima i ostalim radionama za održavanje a obezbjedjivao je rashladjivanje hale u ljetnim mjesecima.  Toplinska energija se dobivala od kotlovnice koja je kristila ugalj sa sistemom doziranja, i dva kotla s kaskadnim ložištem, čiju sam izgradnju nadzirao a sami kotlovi i sva tlačna postrojenja, pošto se radilo o parnom kotlu povišenog pritiska, bila su podložna republičkoj inspekciji parnih kotlova. Postrojenje je osim mehaničke dobave uglja imalo uredjaje za otpljinjavanje kisika, za omekšavanje vode i sve ono što jedno takvo postrojenje zahtjeva. Parom se zagrijavala voda kojom su grijani objekti i koja je dovodjena do klima komora za grijanje.

U istom periodu se gradila i fabrika u Šipovu za koju me vežu uspomene vezane za divnu prirodu i rjeku Plivu bogatu plemenitom ribom a i dobra kuhinja po lokalnim gostionama gdje smo obično nakon završena posla odlazili na ručak.

Obično smo dobivali rentirano vozilo tako da smo jedne prilike, a vozio je Branko Tomić, imali golfa u kojem smo bili nas četvorica: Branko, jedan inžinjer iz Zavoda za ispitivanje, ako se nevaram,  ja i ime četvrtog putnika sam zaboravio. Idući za Šipovo koristili smo put za Mrkonjić, zbog radova na putu za Jajce, i onda skretali na put AVNOJ-a kojim smo dolazili, u naselju Jezero , do puta koji je vodio u Šipovo. U kanjonu Branko ušica po sredini kamion u oštroj okuci i praktično uništi golf. Srećom, pošto je bilo nestašica goriva, kamion u privatnom vlasništvu je imao montiran dodatni reazervoar koji na s spasi da ne odemo pod zadnje točkove, pošto smo udarili u njega. Golf je bio totalno uništen, Branko izgreban staklom, meni napukla kost na ruci, pošto sam se odupro rukom o prednje sjedalo sjedeći ozada. Kolega iz zavoda je imao uvučenu kožu na glavi, mislio sam da je doživio frakturu lobanje. Srećom, kasnije smo saznali da je on imao operaciju tumora mozga i da mu je jedan dio lobanje bio ostranjen a kost još nije bila izrasla. On je bio suprug Nevenke koja je vodila objekat Vojni hotel i stambena zgrada uz njega,  a na kojem sam takodje vršio ranije nadzor prije moga dolaska u RČ. Četvrti kolega je bio malo izgreban staklom. Od Brankove supruge, koja je radila u SUP-u, čuli smo da je neko od njihovih ljudi prošao tim putem i vidio slupan golf i pričao kako niko nije preživio, toliko je uništen, našto mu je ona rekla da smo svi živi i manje-više, zdravi.

U tom periodu pocinje priprema za projektovanje i kasnije izgradnja Medicinske elektronike koju ce voditi Slobodan Cvjetić, poznanik iz KAB-a iz gimnazijskih i studentskih dana. Tu sam manje ucestovao u definisanju tehničkih uslova osim čiste sobe gdje se trebao proizvoditi pejsmeker.

Po završetku Novakovića ponudjeno mi je mjesto rukovodioca Mašinske konstrukcije u Računarskoj tehnici, koja je proizvodila sistem SUV-a za tenk te neke uredjaje za helikopter. Prihvatio sam ponudu i napustio odjeljenje Investicija te se preselio u Novakoviće s radnim mjestom o čemu ću napisati drugi i moj zadnji prilog pošto odatle u predvečerje raspada domovine i bujanja nacinalizma dobih prekomandu u Tehničku bazu banjalučke divizije.

Aljosa Mujagic


Mart 26.03.2015      

Labels: , ,

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Vratila sam se iz Sibenika prije petnaestak dana i svaki pokušaj da napisem neki komentar za nekoliko priloga, ali mi nije islo.
Proljetna fjaka, vise obaveza kako Co rece i u kuci i oko kuce i oko unuka i oko sestrinih kontrola zdravstvenog stanja i kompletne politicke atmosfere od idiota na vlasti
blokiraju mozak da to sve " stvari" i da nadje vremena i inspiraciju.
Ovi Aljosini prilozi koliko god sistem bio felerican, ipak jsu na mnogo mjesta postavljani stručni i pošteni ljudi.
To je i nepobitan dokaz razvoja bivse domovine od 45-do 92 na svim mjestima i nivoima .
Ovde se pominje mnogo ljudi koji su stručno i ljudski saradjivali nije bilo ove nametnute bjede i mržnje.
Kako bi mene obradovalo da se neki od ovih ljudi jave, da napišu gdje su, sta rade , da se skine anatema sa kolektivne odgovornosti naroda i narodnosti.
Mislim da su mi to samo pusti snovi, jer mi sa ovih prostora smo i svojim licnom krivicama izgubljeni u vremenu i prostoru, mozda zauvijek.
Pozdrav Saima

Saturday, 16 May, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Na slici je moj brat Irfana Visic. Pisanje ovakvih sjecanja je izuzetno, samo nastavi, bas je ugodno za citanje.
Pozdrav svima, Sejo V.

Monday, 18 May, 2015  

Post a Comment

<< Home