SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, April 03, 2015

Uskrsna čestitka

Dolazi Uskrs, a sa njime i sva ona simbolika vezana za ovaj blagdan. Na trpezi će se naći šarena jaja, uskrsni kolač, šunka pečena ili kuhana... Obitelji će se okupiti, u roditeljskoj kući, na vikendici, na pikniku. Poneki će otići i u crkvu, jer tamo već odavno nisu bili. Ima i onih koji će umjesto uskršnjeg prežderavanja, posjetiti bolesnog prijatelja, rođaka, ili komšiju koji je već odavno u staračkom domu, i nema nikoga svoga. Poznajem osobu koja taj dan provede u prihvatilištu za beskućnike ovdje u Zagrebu, i tamo preseli svoju uskršnju trpezu.

Čađina kreacija za trilateralni sastanak u New Milfordu
Vujinići, Anušići, Matoševići
A oni koji ne znaju šta će sa sobom taj dan, neka ne razmišljaju dugo, jer siromašne i bolesne ne treba dugo tražiti, svud su oko nas, i sve ih je više.

Umjesto Uskršnje čestitke, blogovcima poklanjam ovu priču. Mogla se i bolje ispričati, ali sadržajem je poslana je poruka, da u svima nama ima puno dobrote koje nismo svjesni, samo se treba odvažiti, i pustiti je u pogon.


Banjalučki memento

Ova priča  zapisana je još 2008 godine, po povratku sa jednog od putovanja po USA i Canadi. Zašto je ovako dugo čekala svjetlost dana,  pokušat ću se opravdati, ali nije važno, važno je da je istinita, i da je pravi trenutak da se objavi.  Mjesto dogadjanja je naš rodni grad Banja Luka, godine Gospodnje 1992, firma „RUDI ČAJAVEC“,  i njeni dobri i zločesti ljudi.  A ono najvažnije, prije nego je zapisana, ispričana je pravoj osobi, na pravom mjestu, u pravi čas.

Sa Čajevčanima u Melburnu
Neka mi čitatelji bloga ne zamjere, što ću akterima ove priče dati druga imena, ili ću se poslužiti inicijalima, jer radi se o skromnim ljudima nenaviknutim na publicitet,  i nemam njihovo izričito odobrenje da ih spominjem u priči. Ali to  ne smije biti razlog da dogadjaj padne u zaborav, a ljudi dobre volje  ostanu prikraćeni. Dobro upućeni, kad tad, prepoznat će ovdje o kome se radi.

To ljeto smo Višnja i ja boravili u Canadi i USA i  oko devet sedmica  Družili smo se  sa mnogim Banjalučanima, od Toronta, Connecticat-a, Ohio-a, Minnesote do Texas-a. Svi su se trudili da nas dostojno ugoste. Na jednoj od ovih destinacija, svoju drugu domovinu našao je i stari F. Već kod prvog susreta, po izrazu njegovog lica, moglo se primjetiti da je njegova bolest uznapredovala, i da polako kopni. Trpio je strašnu bol, ali to nije slomilo njegov vedar duh, i spremnost za šalu, pa i pjesmu. Imao je divan bariton, za koji bi se otimali najpoznatiji svjetski zborovi.

Njegova neizbježna tema bila je Banja Luka i sudbina koja ga je zadesila. Pored fizičke boli koju je trpio, ova duševna izazvana uvredama i poniženjima, ga je jednako toliko razarala. Tu i tamo znao je poimenice spomenuti neke ljude u Banja Luci,  od kojih je očekivao zaštitu, ali koja je izostala.

Jednog trenutka dok smo bili sami, iskoristio sam priliku da ga razvedrim, i prepričam mu istinit dogadjaj iz Banja Luke, čiji glavni akter je član njegove porodice, koga ću ovdje osloviti kao ČOVJEK. Pričom mu nisam mogao ublažiti bol, ali sam ga učinio ponosnim čovjekom.

Tri Čajevačke gracije u Sydneyu, u Plavim Planinama
Svetislavka, Višnja, Aranka
Kao što spomenuh, godina je 1992. Vanesa  uzoran radnik Rudi Čajavecu već je odavno „na čekanju“. Poslana je na čekanje nedugo nakon što joj se muž nije odazvao na mobilizaciju. Prije toga, sotonin duh netrpeljivosti, proširio se po kancelarijama kao kuga, i sve je očitija bila podjela na „nas“ i  „njih“. Kod kuće u komšiluku, nije ništa bolje. Komšije okreću glavu i dobro paze da se na stubištu ne bi sreli. Učestali su telefonski pozivi sa „dobronamjernim“ porukama i preporukama da joj je najbolje u što kraćem roku spakirati se  i napustiti stan. Već dolaze i na vrata, i učtivo pitaju kad napušta stan.

U gradu je na snazi policijski sat. Noću odjekuju eksplozije. Ujutro se prebrojavaju mrtvi, premlaćeni, opljačkani, odvedeni. Netko je jednom spomenuo u ovom blogu, da je u to vrijeme u B.Luci glava bila jeftinija od prosječnog šišanja.

Na vrata Vanesi već nekoliko puta, dolazi kolega iz kancelarije koga ovdje oslovljavam kao ČOVJEK,  Srbin po nacionalnosti, ali ne i po zanimanju, i preklinje Vanesu da se kompletno sa porodicom preseli k njemu, dok nju i njenu porodicu nije progutala noć. Kod njega u kući je već izbjeglički kamp, ali kaže naći će se mjesta. Vanesini dokumenti, i nešto novaca, već su odavno kod njega na čuvanju.

Kod Keze i Vide u Sydneyu
Na oglasnoj ploči u Rudi Čajaveca izvješen je izvještaj sa posljednje sjednice sindikata na kojoj jedna nadobudna sindikalka, predlaže da se Vanesi  i kolegi P.K.  zabrani izlazak iz Republike Srpske, na rok najmanje od dvije godine. Ona je samo jedna od samozvanih gospodara sudbina, koji su si utuvili u glavu  da je mjerna jedinica nacionalnog naboja, kvantum zla, koje možeš napraviti onima koje ne voliš. Akt je potpisao i predsjednik sindikata Rudi Čajaveca.

Posljednjeg radnog dana, Vanesa uspijeva potajno skinuti akt sa oglasne ploče za uspomenu i dugo sjećanje na jednu beskrajnu ljudsku glupost.

Kod Željke Nanuta u Lorain-u, Ohio
Isti taj sindikat u Rudi Čajavecu dijeli brašno. Na popisu sretnika koji trebaju dobiti brašno, nema Vanese. ČOVJEK odlazi povjerenici sindikata i pita zašto Vanesa nije na popisu. Povjerenica komesarski nabraja sve one već navedene razloge, i ostaje neumoljiva.

„Ali Vanesa je naša dugogodišnja koleginica i jedna od najboljih radnica. Po čemu ona to ne zaslužuje vreću brašna?“ tim riječima ČOVJEK pokušava smekšati surovu i odlučnu povjerenicu. Po R.Č. se već pročulo o ČOVJEKOVOJ upornosti, pa i van kapije tvornice.  Kad je Vanesa saznala da je stvar oko brašna postao i politički problem, preklinje ČOVJEKA:

“ČOVJEČE, pusti to brašno, čuvaj sebe. Misli na svoju porodicu“.
Nakon nekoliko dana, na vratima Vanesinog stana, sav preznojen,  pojavio se ČOVJEK sa vrećom brašna na ledjima. 

Na kraju priče, otkrio sam starom F. ko je taj ČOVJEK. Mudro mi je odgovorio da je nakon svega što je čuo, sretan i ponosan čovjek. Ostavio mi je u amanet, da priču otrgnem od zaborava, i prvom prilikom ispričam njegovim unucima.  Nekoliko mjeseci nakon našeg posljednjeg susreta, F. je umro. Izbavio se ovozemaljskih muka, a i ja osjetih neko olakšanje, da sam svoju zadaću u posljednji čas odradio.

ČOVJEK, nije poznavao ni Bibliju ni Kuran, ni Talmud. Nije se znao ni moliti Bogu, možda se nije znao ni prekrstiti, ali je znao razlikovati dobro od zla, i činiti dobro.

Gorljivi propovjednici nekih novih sekti koji nam ponekad pokucaju na vrata, rekli bi ovako:

“I kada na Strašnome Sudu,  Gospodin Bog,  Gospodar Rajskih i Paklenih vrata, bude pregledavao knjige u kojima su zapisana sva djela ovog  ČOVJEKA, neće se dvoumiti ni jednoga trenutka na koju vrata će ga uputiti“.

Ne propuštam ni jednu priliku dočekati i ispratiti ČOVJEKA  kad prolazi kroz  grad u kome živim, a doći će vakat da saznate ko je on, pa mu jednako kao ja,  stisnite ruku i uskliknite, Aferim ČOVJEČE.

Josip

P.S. Priložene slike s nekih putovanja, u posjeti Banjalučanima.

Labels: , ,

5 Comments:

Blogger co said...

Osjećam potrebu da se Josipu zahvalim za ovom lijepom prilogu i fotografijama koje je uz njega prikačio. Uz njih sam se ponovo družio s rajom koja živi na tri kontinenta od kojih neke vjerojatno neću više nikada u živo sresti.

Priča o ČOVJEKU me posebno dirnula jer govori o onima koji su u ona gadna vremena bili upravo to. LJUDI. A takvih je bilo jako malo. Ja ih mogu izbrojati na prste jedne ruke. I to je možda i najžalosnija strana onoga što se dogodilo početkom devedesetih. A nije trebalo puno. Trebalo je samo prići i upitati kako nam je, da li imamo problema, da li nam treba kakva pomoć. Samo par toplih, ljudskih riječi u ta vremena je značilo jako puno. Ali one se, uglavnom, nisu čule. Da li je u pitanju bio strah ili nešto drugo, prepuštam svakom od nas da donese zaključak.

A ČOVJEKU iz Josipovog priloga svaka čast. Nije mu bilo lako boriti se s zlom oko sebe i izlagati se eventualnim problemima kako bi se nepravda prema njegovoj kolegici ispravila. Izlagao je opasnosti i sebe i svoju familiju, to nam je svima jasno. Zbog toga zaslužuje naše najveće poštovanje.

Na Josipov prilog imam samo jednu primjedbu. Trebao je imenovati one koji su svoj obraz uprljali za sva vremena tako da ga ni najjači sapun nikada ne može oprati. Ako se ime ČOVJEKA mora držati u tajnosti, imena onih drugih svakako treba znati. Jer mogli bi nam se „umeluniti“ opet, kako je jedna moja bivša komšinica znala reći.

Saturday, 04 April, 2015  
Anonymous Nataša said...

Lijepa priča o poštenju, dobroti i hrabrosti.
Ne znam o kome se radi, ali ako dublje promislim, ako u mislima pročešljam kolege iz RRT-a, izdvajam jednoga, koji bi to sigurno uradio, jer sve tri nabrojane osobine posjeduje, a i želio bi ostati anoniman.

Ne mogu se složiti s Josipovim mišljenjem da u SVIMA nama ima dobrote, pogotovo ne puno, i da ju samo trebamo potaknuti.

Nema, jer da je imalo ima, nebi nam se dogodio rat, zvjerska ubojstva, mučenja, silovanja; nebi se stvarala zločinačka islamska država, nebi bilo terorizma, zločina u miru, dilanja droga, korupcije, ...

Ono što smo dužni, sebi i društvu, iz rata naučiti jeste da osim dobrih, pametnih i onih koji razumiju, ima zlih ljudi, glupih i onih koji ne razumiju i ne mogu razumjeti, da ih sve MORAMO prepoznati i znati se ispravno PRAVODOBNO postaviti i DJELOVATI.

Nataša

Monday, 06 April, 2015  
Anonymous Sega said...

Kako je dogadjaje ove vrste ugodno citati i osjecati ono, sto ustvari zivot cini lijepim...kako autor price napisa... COVJEK.
Ja se dobro sjecam godina 90-tih i svega sto se i kako odvijalo. Sjecate li se vi kako su jedan po jedan "padali primopredajnici". Ja cu reci i to, kako su tada "popadali" vise se nikada nisu renovirali. Cetvrt vijeka, isto, non-stop "pumpanje" s jednim ciljem...praviti bolesno DRUSTVO.
Ako je samo 50% tacno od onoga sto pise www.slobodanvaskovic.blogspot.com za Banjaluku i BiH onda mislim da u nasim krajevima nema ozdravljenja u slijedecih 50-100 godina pod uslovom da se od sutra mnoge stvari pocnu drasticno mijenjati. Ja sam pesimista.
Ali da se vratim na slike iz ove price i posebno pozdravim Zlatu,jer je nisam vidjeo oko 35 godina. Josipe, hvala na slikama.
Mnogo, mnogo pozdrava za sviju!!!
Sega

Monday, 06 April, 2015  
Anonymous Dubravka said...

Hvala Josipe na ovoj lijepoj prici.
Kazu da na formiranje licnosti utice okolina 50 % a nasljedni faktori onih drugih 50 %. I tako uvijek imamo raznolikost u velikom rasponu. Od onih koji se brinu do onih koji uopste ne primjecuju svoje bliznje.
Sretan Uskrs i puno pozdrava iz hladnog Montreala
Dubravka

Monday, 06 April, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Nekako, nevjerovatno da se u dva dana , na dva kraja ovog geografskog podneblja, Josipu i meni pojavila potrebu za obraćanje COVJEKU.
Josipov prilog sam potpuno razumjela jer se i ja uvijek suzdržavam imenovati ljude koji su pomagali mojoj sestri i majci na Grbavici. Iako je proslo vise od dvadeset godina o tome izrazito vodim računa.
Odredjeni broj luđaka to smatra " izdajnicima srpskog naroda", i nije isključeno da bi mogli imati neprijatnosti. A ja znam da nije bilo toliko dobrih ljudi na svim stranama tragedije bi bile jos brojnije.
Ovo potkrepljujem ovim komentarom.
02.04 bila je sahrana mom komsiji iz ulaza. 40godina smo zajedno od useljenja u zgradu.
Porijeklom je iz nekog malog mjesta u Srbiji iz siromašne porodice. Roditelji su ga dali u vojne skole i zavrsio je sve od podofivirske do akademije. Prva i zadnja služba mu je bila u Kasarni "M.Tito" u Sarajevu.
Mlad se oženio djevojkom iz stare sarajevske katoličke porodice.
Rat smo dočekali u zgradi i kao sto je poznato, mi stanari koji su ostali u ulazu i zgradi smo napravili granicu prema agresoru. Sava Ristic zvani "cika Rile"nije otisao za Srbiju. Uvijek je govorio da je sa svojih pedeset godina u Sarajevu vise Bosanac nego neki koji imaju manje godina od rodjenja nego on od boravka u ovom gradu.
Supruga Antonija i on imaju dvoje djece , odskolovane u Sarajevu i oboje rade. Sasa je oženjen Madzaricom i ima dvoje predivne unučadi.
Sahrana je bila na sarajevskom groblju Bare, bez ikakvih obilježja i vjerskih službenika. Sahranjen je u katoličkom djelu groblja, u grobnici Toncikinih roditelja koji su davno umrli. Ne znam kako bi mogli zakupiti grobnicu, koja danas dostižu ogromnu cijenu, da nisu imali tu mogucnost. Vjerovatno bi djeca morala podići kredit.
Sahrana je bila velika, nije bio pripremljen nikakav govor.
Ispred mene su stajala trojica muškaraca i ja sam cula njihov razgovor, jer se nisu ni trudili da budu tihi.
Jedan je rekao ovoj dvojici : " vidite kako je Srbima u Sarajevu. Sahranjuju ga u katoličkom groblju . Ako ga nisu htjeli sahraniti u pravoslavnom, mogli su u onom pa malo duža stanka zajedničkom, vjerovatno je htjeo reci ateističkom. Pretpostavila sam da su iz Istočnog Sarajeva gdje zive mnogi Srbi koji su napustili svoje stanove u Sarajevu i sami otisli pred rat. A ova dva mozda su iz Srbije.
I prije nego sto sam cula taj razgovor, meni je bila misao u glavi da bi trebalo reci par rijeci o covjeku sa kojim sam tri i pol godine djelila svaki trenutak sarajevske ratne patnje.
Ali obzirom da nije lako pored masom nepripremljen donjeti tu odluku, bila sam neodlučna.
Razgovor ove dvojice mi je pomogao da proradi onaj moj dio mozga koji uvijek reaguje na nepravdu i primitivizam stala sam pred vec završeno kopanje i obratila se porodici, rodbini i prisutnima. U pocetku mi je glas bio skoro pa plačljiv jer mi je inace bilo zao "cika Rileta" a onda je to nestalo i u par recenica sam rekla o nasim komsijskim odnosima i preživljavanju u ratu. Onda sam odjednom dobila neku snagu i jakim glasom da svi cuju rekla.
" zelim da svi znate da ovdje lezi COVJEK i zelim da mu bude laka ova nasa zemlja bosanska".
Odlazeći samo sam cula od onih koji su prolazili " svaka vam čast" . A Toncika i djeca su rekli da su mi zauvijek zahvalni.
Ovo sam željela napisati kao prilog, ali sutradan se desio Josipov prilog. Danas sam u mogucnosti da imam vremena i da ovo napisem kao komentar uz Josipov prilog.
Obradovala me je reakcija prisutnih jer je to bio multietnicki skup, koji mi je probudio nadu da ce pobjediti ljudi koji nikad nece , ni na jednoj strani reci " svi su isti".
Dopao mi se i Dubravkin stav da su ljudi 50%dobri a 50% zli i bit cu sretna kad se u ovoj nasoj Bosni približimo bar ovom odnosu i da se velika količina zla koja nam se desila smanjuje.
Pozdrav Saima

Tuesday, 07 April, 2015  

Post a Comment

<< Home