SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, March 07, 2015

Kruh naš svagdašnji...

Kada smo jednog jula devedeset četvrte stigli u Ameriku mnoge stvari smo morali početi učiti iz početka. Sve je bilo drugačije nego u starom kraju. Ulice su bile široke, parkinzi ogromni, trgovine hranom kao mala nogometna igrališta. Hrane svakakve, u svako doba. Lubunice usred zime, jagode svježe kao da su ujutro ubrane, jabuke k'o nacrtane. Ali, mi nismo bili zadovoljni. Tražili smo ono naše, ono na što smo se navikli. A toga nije bilo.

I sve bi nekako i prihvatili ali nam je nedostajao onaj naš kruh. Svjež, ispečen ujutro u gradskoj pekari. Njega nikako nismo mogli naći. U ogromnim supermarketima je bilo na desetine vrsta kruha.  Američki, francuski, italijanski, nenarezani, narezani, s raznim dodacima, raznih oblika. Ali, nije bilo onog našeg, polubijelog, po kojeg sam svaki dan svraćao u samoposlugu na Starčevici.

Kada smo se početkom devedesetšeste uselili u našu kuću (dido je par mjeseci ranije stigao u Ameriku), proradila je „domaća proizvodnja kruha“. Dido, poznati poguzija, je svaki dan pekao kruh. Bilo dobro i njemu i nama. I sve tako do prije par godina kada je Nera slučajno u jednoj obližnjoj trgovini posuđa i školi kuhanja otkrila odličan kruh. I od tog dana, svakog utorka, četvrtka i subote odlazim do trgovine po jedan whole wheat bread, kako ga ovdje zovu. Kruh je odličan, ukusan, a kažu da nije ni nezdrav. Onaj iz velikih supermarketa se ne može ni slučajno porediti s njim. Istina, razlika u cijeni je velika ali za nas koji ne svraćamo u restorane na večere to nije problem. Nekako mi to dođe slično kao Dubravkine sardine, plati pa koliko košta da košta. Ili još bolje, kad je bal, nek je bal. Šalim se!

U trgovini me sve dame poznaju. Stalni sam mušterija i dođem im kao neko osvježenje. Nemaju puno mušterija a i nisam Amerikanac. Znaju da sam iz Bosne, da volim raditi u povrtnjaku, da pratim nogomet (onaj evropski), da volimo putovati. Pozdravljaju me sa Mister Milan a meni drago. Nek' me bar neko zove gospodinom. Svaki put malo popričamo, o vremenu, zdravlju, povrtnjaku, putovanjima, kao da smo stara raja. Ako kojim slučajem Nera svrati po kruh umjesto mene (desi se to ponekad subotom), pitaju je zašto ja nisam došao. 


A od svega je najvažnije da je kruh uvijek svjež i ukusan i bilo bi mi teško naviknuti se na neki drugi ako bi se trgovina kojim slučajem zatvorila. Jer ko bi vozio do pekare koja se nalazi na sasvim drugom kraju grada.

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Dragi Co,
sa tvojom pricom o kruhu podsjetio si me na isti problem koji smo I mi imali po dolasku u Ameriku. S obzirom da sam odrastao u Potoku,pozadi prvo Abazagica pekare, pa onda Culuma I na kraju pekare porodice Zizak, taj miris frisko pecenog kruha I kifli me budio ujutro rano tokom dugih godina. I treba se priznati da su njihovi proizvodi zaista bili kvalitetni, tako da nam se bilo tesko nauciti na ove vrste ovdje. Nakon dugog trazenja I probavanja raznih vrsta, kojih ovdje zaista ne nedostaje, konacno smo nasli jednu vrstu Italijanskog, vrlo slicnu nasem kruhu.Jedino ga peku velikog,duplo, tako da nam obicno traje tri danai i uvijek je svjez. Imamo ovdje u Utici, NY par nasih pekara, uglavnom ljudi iz Velike Kladuse I nikako da se naviknemo na njihov nacin pravljenja kruha. Jedino sto kupujemo tamo su slane kifle, za kojima Ameri poludise, I prave lepine dosta dobre ( opet ne kao Banjalucke)jer 3-4 restorana peku cevape I pljeskavice. Mislim da je kvalitet losiji jer peku u plinskim pecima, nisu to one stare peci od vatrostalne cigle, duboke I ne loze se na drva, sto isto tako daje tim proizvodima poseban ukus.Samo kad se sjetim koliko puta je moj otac pravio I popravljao one dugacke pekarske lopate. O tim vremenima bih mogao pisati cijelu sedmicu.
Co, pozdrav Didi, Neri I tebi kao I ostalim citaocima ovog jako lijepog bloga,
Nermin.

Friday, 13 March, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Nemirne, fino pises. Ne moraš pisati cjele nedelje, pisi ponekad o svemu cega se sjecas. Vjeruj da ce to biti jednog dana dragocjeno, jer napredak tehnologije sve vise cini svijet jednoličnim i dosadnim i skoro svugdje istim.
I ti doprinosio da ovaj blog bude lijep.
Je si li ti mozda iz naseg Potoka, na kraju ulice Slavke Rodica i pored lijepog Vrbasa i nase plaze.
Pozdrav Saima

Saturday, 14 March, 2015  

Post a Comment

<< Home