Ideš li rode?

Već duže vremena na blog se niko ne javlja a i ja sam se pomalo umorio. Valjda mi dosadila ova zima koja nikako da prođe. Proljeće se ponekad stidljivo pojavi a onda zahladi kao da će ponovo zima.

Da razbijem monotoniju odlučih da objavim jedan odlomak iz knjige koja se piše a nikako da se završi. Mislio sam da će biti spremna ove zime ali kako sada stvari stoje, proći će još vremena dok konačno ne ugleda svjetlost dana. Pišem je zbog nas, mene, Nere i naše djece, jer želim da dio onoga kroz šta smo prošli ostane negdje zapisano. Možda će jednog dana neko od naših budućih generacija poželjeti da sazna zašto smo završili u Americi i kako je to sve izgledalo. Svjestan sam da ne spadam u one od pera kod kojih je svaka napisana rečenica poezija ali to nije razlog da na papir ne stavim ljude i događaje koji su igrali važnu ulogu u našim sudbinama. Sve napisano je istina, samo istina, i ništa drugo nego istina. Jedino mi je žao što nisam pravio zabilješke koje bi mi pomogli da se lakše prisjetim detalja i događaja koji su nam se svima urezali duboko u sjećanje. Malo su mi pomogla pisma koje je Nera sačuvala a i razgovori s prijateljima s kojima sam tokom vremena uspostavljao kontakte.

Događaj opisan ispod je vezan za naše prve dane u Americi i našu borbu da preživimo u okolini koja se toliko razlikuje od one u kojoj smo odrasli. Nadam se da ćete imati strpljenja da ga do kraja pročitate.

Ideš li rode?

Cijelu noć i jutro pada gust snijeg. Jako je hladno i nikome se ne izlazi napolje. Srećom, subota je i ne moramo nikuda ići. Nera je danas slobodna, djeca ne idu u školu a ja ne radim subotom i nedeljom. Frižider je pun, ne moramo ići u trgovinu. Ugodno je sjediti u toplom stanu i kroz prozor sa sedmog sprata posmatrati kako snijeg velikom brzinom zatrpava ulice i pokriva krovove okolnih kuća. Na vani ni žive duže. Samo poneki auto, uz veliki napor, skrene na parking zgrade u kojoj stanujemo. Gledamo vijesti na TV. Reporteri s terena izvještavaju o problemima u saobraćaju, udesima na cestama. Preporučuju da se u auto sjeda samo u krajnjoj nuždi. Čak i autobusi imaju problema na ulicama koje zimske službe jedva uspjevaju održavati prohodnim. U Pittsburghu i okolini ima ih mali milion i u ovakvim situacijama prvenstvo u čišćenju imaju autoputevi i glavne prometnice, dok sporedne dolaze na red kasnije. Situaciju još težom čini konfiguracija tla. Mnoge ulice krivudaju brdašcima, penjući se i spuštajući nebrojeno puta, uz mnoštvo parkiranih auta ispred kuća, otežavajući i onako težak posao onih koji se brinu da su prohodne cijelo vrijeme.

Negdje oko deset zazvoni telefon. Poziv nas iznenadi jer nas rijetko ko zove. U Americi smo tek par mjeseci i osim Vlainića u Indianapolisu nemamo nikoga poznatog. Nera se javi. Čujem da govori kako nema problema, kako će doći čim mogne.

“Zovu iz Hillsa”, reče. “Puno radnika nije došlo na posao pa me zovu da dođem. Pristala sam iako nisam trebala. Mogla sam reći da imam obaveza ali se nisam toga odmah sjetila. Sada nemam izbora, moram ići.”

“Kud ćeš po ovakvom kijametu? Ko zna da li ima autobusa!” rekoh, iako mi je bilo jasno da je sada kasno bilo šta govoriti. Rekla je da će doći i jedino što joj preostaje je da se spremi i ide. Ako ne ode, mogla bi dobiti otkaz a to joj ne bi bila dobra preporuka kada bude tražila novi posao. Trebala je brže misliti. Sada je na vani čeka vijavica a ja ću morati preuzeti ulogu kuvarice što me baš ne veseli. Sreća da imamo krompira a i pile je u frižideru, jer jedino to znam napraviti.

Spremi se brzo, dobro se utopli i iziđe iz stana. S prozora gledam kako se probija kroz gusti snijeg, spuštajući se prema Washington Avenue gdje je hvatala autobus za Raceway Plazu. Razmišljam kako ne bih volio biti u njenoj koži. Zima mi nije najomiljenije godišnje doba a danas u Carnegie-u snijeg pada kako ga u životu nisam nikada vidio. Možda, jednom davno, kada sam još bio dječak. Snijeg možda i ne bi bio tako veliki problem da ne puše jak sjeverac koji ga podiže s tla, vrti u krug i raznosi na sve strane. U isto vrijeme u stanu je toplo i ne pada mi na pameti da pomolim nos napolje. Dok se djeca zabavljaju u svojoj sobi, ubijam vrijeme gledajući televiziju. Slika je očajna, zelenkasta, ostale boje su se davno izgubile. Ne bi ga ni dobili da je bio dobar. Uz to imamo samo lokalne kanale koji se ne plaćaju. Kablovski program je za nas preskup. Za sada. Čeka neka bolja vremena.

Dan prođe u gledanju televizije i odmaranju. Nisam imao nikakve druge zabave a na van se nije moglo. Negdje oko pet počeh spremati ručak. Nera je trebala stići oko šest. Predpostavio sam da će kasniti zbog snijega pa namjerno odugovlačim. Noć se već spustila nad Carnegie a snijeg  i dalje pada istom žestinom. Oko pola sedam ručak bi gotov a Nere još nema. Svako malo pogledam na sat. Prošlo je sedam. Djeca su već odavno ogladnila a ja ih ubjeđujem da će mama skoro, da se strpe, da je red da jedemo zajedno. Tokom nedelje ona je obično već u Hillsu kad se ja vratim s posla pa su nam subota i nedelja jedini dani u nedelji kada možemo zajedno ručati. Tako smo radili cijeli život i za nas je to bilo važno. Željeli smo da nastavimo sa životom onako kako smo ga živjeli prije rata. Borili smo se da nas američki način života ne uhvati u svoj žrvanj. Ovdje svako jede kada i gdje stigne. Nismo kupovali pripremljena jela i podgrijava li ih u mikrovalnoj već se svjež ručak pripremao svaki dan kao što su to kod nas radila svi.

Oko pola osam odlučih da nas troje ručamo a Nerin dio ostavih u rerni da se ne ohladi.

Prođe još jedan sat a nje nema. Gledam TV da ubijem dosadu očekujući da se zvono s ulaznih vrata oglasi. Hvata me polusan i gubim osjećaj o vremenu. U jednom trenutku pogledam na sat. Prošlo je deset. Davno je trebala biti kod kuće. Radno vrijeme je već odavno prošlo, Hills je zatvoren. Mora da su je zadržali da sredi police,  razmišljam. Desilo se to već nekoliko puta. Ili možda ima problema s prevozom? Dječko iz komšiluka koji radi s njom i koji je ponekad doveze kući vjerojatno nije radio taj dan. Autobusi kasne zbog snijega. Vjerojatno ga čeka. Nemam broj trgovine da je nazovem. Ostaje mi jedino da čekam.

Negdje oko jedanaest zazvoni telefon. Nera. Javlja da je morala sve do sada raditi jer većina zaposlenih iz poslijepodnevne smjene nije došla na posao a sve je trebalo dovesti u red za sutrašnji dan. Nema nikoga da je doveze a zadnji autobus je otišao prije sat vremena. Moram doći pred nju jer se boji sama ići kući. Čekat će me ispred ulaza u Hills, reče.

Pogledah kroz prozor. Snijeg pada nesmanjenom žestinom. S dolaskom večeri temperatura se još više spustila. Na televiziji ne preporučuju da se izlazi napolje. Šta ću, moram, nemam izbora. Obukoh se što sam toplije mogao: džemper, šal, debelu vindjaknu, debelu zimsku kapu, rukavice i jedine zimske cipele koje sam dobio od nekoga. Za svaki slučaj ispod farmerki obukoh dugačke gaće. Iziđoh iz zgrade. Dočeka me gusti snijeg i hladan, oštar vjetar. Najradije bih se odmah vratio nazad ali ne mogu. Moram požuriti do Raceway Plaze gdje me čeka Nera. Znam da mi treba oko četrdeset pet minuta do tamo. Na ulici nema nikoga.  Capitol Drive je jedva očišćena. Koristim tragove guma rijetkih auta koji su su ko zna kada prošli ulicom. Očigledno je da je zadnji prošao davno jer su tragovi zatrpani novim snijegom a grtalica nije prošla odavno. Ni situacija na Washington Avenue nije puno bolja. Vidi se da je cesta češće čišćena ali je asfalt pokriven slojem snijega. Trotoar niko nije očištio. Na ulici gotovo da nema prometa. Tek tu i tamo naiđe pokoji auto, vozeći polako, nastojeći da se ne zaustavlja jer bi u suprotnom mogao ostati zaglavljen na cesti. Prvo pokušavam da hodam trotoarom ali nakon pedesetak metara odustajem. Snijeg je dubok i treba uložiti dosta snage za hodanje. A i cipele mi nisu duboke pa se snijeg zavlači pored čarapa u cipele i osjećam kako se polako topi. Siđoh na cestu i požurih što sam brže mogao. Snažan sjeverac, srećom, duva u leđa pa mi to pomaže da brže idem. Začuh zvuk motora iza sebe, sklonih se u stranu, gazeći doboki snijeg koji je uz rub ceste još viši nega na trotoaru jer su ga grtalice gurale na obe strane ulice. Prođe još nekoliko auta. Niko ne stade da mi ponudi da me poveze niti ja pokušavam stopirati. Nije ovo Juga, jasno mi je, ne radi se to ovdje u Americi. I po danu malo ko ide pješice a kamo li po ovakvom nevremenu. Samo osobe s dna društva ili one kojima namjere nisu poštene mogu biti lude da se upuste u ovakvu avanturu. Toliko sam naučio gledajući programe lokalnih kanala u kojima dominiraju vijesti o krađama, drogi, ubistvima.

Hodam cestom i razmišljam. Opet plaćamo cijenu našoj naivnosti. To već nije slučajnost. Bili smo naivni cijeli naš život vjerujući da živimo u okruženju u kojem svi slično mislimo, da su nam svi koje smo smatrali prijateljima upravo to, prijatelji, i da naše komšije i radne kolege neće dozvoliti da nam se dogodi ono što se u drugim gradovima Bosne i Hercegovine počelo događati. Nismo vjerovali da ćemo morati napustiti grad u kojem smo rođeni i u kojem smo otvorenih ruku primali one koji su nas kasnije istjerali. Ni u Zagrebu se nismo opametili. Vjerovao sam da su namjere gospodina Martona poštene i da mi je dao posao jer je vjerovao u moju stručnost i sposobnost. I Nera je bila ubijeđena da su je u zagrebačku Islamsku zajednicu zaposlili da joj pomognu jer je izbjeglica i jer joj treba pomoć, ne znajući da je njima važnije ime njenog muža nego njena sposobnost da posao obavi kako se to od nje traži. Ni ovdje se nismo pokazali boljim. Nerina naivnost pri vađenju drug testa je bio samo početak. A i njeno prihvatanje da danas, po ovom užasnom vremenu, ode na posao kada drugi to nisu htjeli. Počeo sam dovoditi u sumnju odgoj naših roditelja koji su nas učili da budemo pošteni, iskreni, da se poštenje i rad cijeni. Jer, samo jedna mala laž, jedna prosta rešenica “izvinjavam se, ne mogu doći, imam drugih obaveza” je bila dovoljna da izbjegnemo nevolje koje su nas snašle. Zbog Nerinog poštenja ja sada kao ludak hodam glavnom cestom koja spaja Carnegie s Raceway Plazom dok mi snijeg, vjetar i hladnoća ne daju da pošteno otvorim oči a ona se mrzne čekajući da se pojavim.

Zabavljen svojim razmišljanjima primijetih da sam stigao do mosta preko Chartiers Creeka, omanje rijeke koju ovdje u Americi nazivaju potokom, iako je veći od naše Vrbanje. Blizu sam. Još manje od kilometra i bit ću ispred Hillsa. Raceway Plaza je odmah nakon Heidelberga, malog naselja nazvanog po poznatom gradiću u Njemačkoj.

Nakon desetak minuta stigoh do Hillsa. Velika plaza je sablasno prazna. Ugledah Neru kako cupka pred glavnim ulazom u Hills. U trgovini nije bilo nikoga. Posljednji radnik je otišao davno, samo je ona bila tu, moleći boga da što prije stignem.

Krenusmo nazad. Povratak je bio gori jer nam je sjeverac duvao direktno u lica. Nismo razgovarali nego smo išli što smo brže mogli, okrečući glavu sad na jednu, sad na drugu stranu, da izbjegnemo udare sjeverca. Ruke su se polako mrzle a lice ledilo pod naletima vjetra. Čak mi ni dugačke gaće nisu puno pomagale. Po glavi mi se ponovo počeše vrzmati razne misli. Čudno je to kako čovjeku svašta može pasti na pamet. U jednom trenutku se sjetih starca Relje i sinovca mu Vuje, junaka pripovjetke Petra Kočića “Kroz mećavu” i njihove borbe sa snijegom. Na povrtaku kući s pijace u planini ih uhvati oluja koja je bila sve jača a snijeg sve gušći. Relja je išao naprijed a njegov sinovac Vujo iza njega, vodeći kravu koju nisu uspjeli prodati. Relja se brinuo za sinovca, sitnog, slabunjavog dječaka od dvanaestak godina i bojao se da ga u mećavi ne izgubi. “Ideš li rode”, vikao bi starac Relja, okrečući se da provjeri da li ga Vujo slijedi. Vujo bi drhtavim glasom odgovarao “Idem, idem” ali je sve više zaostajao dok u jednom trenutku Relja nije primijetio da Vuje nema. Potaknut tim mislima u jednom trenutku se okrenuh ka Neri i onako u šali upitah “Ideš li rode?” a ona se nasmija iako ni njoj ni meni nije bilo do smijeha.

Relja i Vujo su izgubili bitku s prirodom, ostali su zavejani u mećavi na surovoj bosanskoj planini a nas dvoje smo se napokon dokopasmo naše zgrade. Ponoć je već davno prošla kada smo se našli u toplom lobiju ne vjerujući da je našim mukama došao kraj. U liftu i u dugačkom hodniku ne sretosmo nikoga. Iz stanova dopiru zvukovi s televizora. U većini žive oni koji godinama ne rade i kojima država plaća sve. Oni ne moraju raniti. Program se gleda do kasno u noć. Njih ne brine vremenska prognoza niti ih brine da li autobusi kasne. Većina ih imaju auto. A nas dvoje? Niko nam nije kriv što smo pogrešno odgajani.

Uđosmo u stan. Bilo je jako toplo jer je sobno grijanje ostalo uključeno. Djeca su zaspala. Nerin ručak se odavno ohladio. Trebalo nam je još jako dugo da dođemo sebi. Lica su se polako otkravljivalo a promrzli prsti dolazili sebi.

Dok čekamo da se Nerin ručak podgrije, razgovor se okrenu današnjem danu. Nera prizna da je napravila grešku i da slijedeći put mora brže razmišljati ako se nađe u sličnij situaciji. Bilo nam je jasno da način na koji smo odgojeni I kako smo živjeli cijeli naš život ima velikog uticaja na naše ponašanje u novoj domovini i da nešto moramo mijenjati. Moramo početi drugačije misliti, ne kao Bosanci, već ka Amerikanci. Neće nam to biti lako. Ja sam već dobrano ušao u petu deceniju života a i ona je u nju zakoračila. Čovjek se ne mijenja preko noći, ne postoji prekidač koji se može jednostavno prebaciti, toga smo bili svjesni. Današnji dan nam mora biti dobra škola da shvatimo realnost i da počnemo živjeti onako kako se živi u Americi. Inače nam neće biti lako.

U krevet smo otišli kada je već bilo blizu dva ujutro. Snijeg je i dalje padao nesmanjenom žestinom ali nas to nije brinulo. Sutra ne moramo raniti i ne moramo ići na posao. Ako telefon opet zazvoni, znamo šta nam je činiti.