Kod Višnje i Josipa

Sa Josipom i Višnjom

Bilo je poprilično kasno kada sam se sa Anđelkom vratio do Višnje i Josipa. Zadnji dan boravka u starom kraju se bližio kraju. Treba nam ustati sutra oko šest da bih stigao na let za Washington D.C. A priča na pretek.

Primjećujem da su Višnja i Josip zadovoljni, da su uspjeli prebroditi teškoće koje su nas prognane pratile od početka devedesetih, da se polako spremaju za penziju. Josip je već penzioner a Višnju čeka još nekoliko godina rada. Slično je kod većine onih sa kojima sam se družio u starom kraju. A onda, nema ranog ustajanja, gužve na putu do posla, nerviranja ako nešto ne ide kako treba. Bit će i putovanja, ako bude zdravlja. Oboje su pošteno radili cijeli svoj život. Višnja je, sjećam se, u godinama neposredno pred rat, uprkos nepovjerenju prema onima koji nisu bili članovi partije, svojim radnom u Profesionali zaslužila najviša priznanja, na iznenađenje pojedinaca kojima se sva sposobnost svodila na laktarenje i probijanje kroz život na osnovu veza. Nije to bilo lako u doba kada je važnije bilo čiji si i odakle si a manje kakav si, koliko znaš  i šta si napravio.

Jedna sa komšijom

Gledam Višnju i Josipa. Dobro se drže, ko bi rekao da su prevalili šezdesetu. Možda sam subjektivan ali mi se čini da se većina starih prijatelja dobro bore s godinama. Polako jedno po jedno uplovljavaju u mirne penzionerske vode relativno dobrog zdravlja. I red je. Radi se o poštenoj raji, osobama koje su od rođenja učene na red i disciplinu, poštovanje starijih, korektan odnos prema komšijama, radnim kolegama...

Uz kolač i sok, razgovor se otegnu do kasno u noć. Impresioniran sam Josipovim pamćenjem detalja iz djetinjstva. Spominje osobe koje sam već odavno zaboravio, mjesta kojima se nisam mogao sjetiti imena, događaje koji su davno izblijedili. Reče mi da se sprema da mi pošalje nekoliko priloga za blog, da ugledaju svjetlost dana, da negdje ostanu zapisani. Pade dogovor da pokušamo nešto zajedno napraviti da istoriju kraja u kojem smo rođeni i odrasli otrgnemo od zaborava. O drugim dijelovima Banjaluke je dosta napisano ali o Budžaku, Predgrađu, Delibašinom selu se malo šta može naći na Internetu (ovdje izuzimam trapiste koji su ostavili dubokog traga u istoriji grada).

Bližila se ponoć. Vrijeme da se ide u krevet jer se sutra rani.

Jedna sa Josipom

Ujutro ustasmo na vrijeme i nakon što sam doručkovao, pravac aerodrom. Josip se dobro snalazi u saobraćaju, izbjegava ceste na kojima je gužva. Zagreb je veliki grad i živi životom sličnim ostalim velikim gradovima Evrope. Na cestama je puno vozila, ljudi žure na posao. A ja, nakon skoro mjesec dana, žurim svojoj novoj kući na koju sam se odavno navikao i gdje mi je lijepo. A lijepo mi je bilo i u starom kraju jer sam se družio sa dragim ljudima, prijateljima koji su ostali onakvi kakvi su oduvijek bili. Mnogo ih je izvan Banjaluke koja je njihovim protjerivanjem izgubila neprocjenjivo bogatstvo.  Većina onih koja je ostala to ne shvata niti će ikada shvatiti. Na njihovu žalost. Mislili su da će ih, kada nas otjeraju, čekati med i mlijeko a sada, kada su lopovi i mešetari premazani svim mogućim bojama pokrali sve što se pokrasti može, kukaju nesvjesni gdje su pogriješili. Krivi su im drugi a svoju krivicu ne vide.

Josip me ispratio sve do reda za check in a onda se zaputio nazad u svoj stan na obali jezera. Da uživa u zasluženoj penziji. I da planira putovanja koja su on i Višnja oduvijek voljeli. Nadam se da ću ih jednog dana dočekati u svom novom domu da naše druženje nastavimo.