SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, March 24, 2014

Furlanija, Friuli Venezia Giulia, 20.03.2014

  Nataša, Valvasone ispred ulaza u kaštel
San Vito al Tagliamento, Valvasone

Izlazim iz stana u 05:15h, rano je jutro, mrak, hladno, +4C, ne može se bez zimskog prsluka i slojevite odjeće. Prvi je dan proljeća, vrijeme je neuobičajeno toplo zadnjih dva tjedna, očekuje nas, unatoč hladnim noćima takvo i danas, 22C, a uz Jadran možda i koji stupanj više.
Tako je i bilo, prekrasan proljetni sunčan dan, sve u cvijeću, cvijeće na voćkama, u žardinjerama, na livadama, a i mlado lišće se prosulo po drveću. U tih dva tjedna proljeće je buknulo u svojoj potpunoj ljepoti.

San Vito, ulaz
Prvi ovogodišnji jednodnevni izlet!
Pun autobus, kao da smo svi jedva dočekali da krenemo na turistička putovanja i uživamo u zelenom dijelu godine. Bilo je dosta zimskog sivila i zatvorenosti u kućama. Put nas je vodio Gorskim Kotarom za Rijeku, pa Istrom u Sloveniju, te u Italiju pored Trsta. Sve bez pograničnih zaustavljanja! Divan osjećaj pripadnosti Evropi, barem u tome, kad se za sada ni u čemu drugom ne primjećuje. Ipak, cijene prehrambenih i odjevnih predmeta ne luduju prema gore, već polako opadaju.
Gledam s Tršćanske strane Piran i sjećam se prelijepih tjedan dana odmora prošlog septembra. Vjerojatno sam jedina koja nikad nije bila u Trstu, srećom sam uvijek dosta putovala po inozemstvu, pa nisam imala potrebu kupovati krpice u Trstu.
No, posjetit ću ga u ranu jesen, kad se planira izlet u znamenitu Akvileju.

San Vito, ulaz unutar zidina
Furlanija je autonomna regija u kojoj živi specifičan narod, tko zna kakva sve mješavina, koji govori specifičnim furlanskim jezikom, koji nije talijanski, odnosno nije firentinski, koji je uzet za književni talijanski jezik, već je autohtoni pučki latinski koji se zadržao do današnjih dana; zato i postoje dvojezični natpisi. U Trstu, nastalom na ilirskoj gradini, koji je na jugoistočnom dijelu Furlanije ne govori se furlanskim jezikom, već dijalektom mletačkog jezika. Trst nikad nije želio doći pod vlast Venecije, te se 1368.g. stavlja pod zaštitu Austro-Ugarske i u toj zajednici ostaje do propasti carstva. Bio je najjača habsburška trgovačka luka, uz Pulu, glavnu vojnu luku. U 19.st. uspostavljena je južna željeznička pruga, Beč – Trst.
Južni pojas Furlanije uz Jadran, ravničarski je dio, plodan iako je na kraškom terenu, s prelijepim lagunama i sprudovima, koji postepeno prelazi u viši pojas, Dolomite, prepune spilja, vrtača, rijeka ponornica i vrhova. Oko 7000 spilja je na prostoru Furlanije, a oko 6000 u Sloveniji.

San Vito, viječnica
Teritorij je bio naseljen od davnina. U 1.st p.Kr. spominju se Karni, keltsko pleme, od kojih potječe indoevropski korjen – ka -  kamen, kars, kras, krš, Kranjska, Karantanija, Koruška. Rimljani su ih u 2.st potisnuli sjeverno od Akvileje, Rimljane su porazili Langobardi, skandinavsko pleme dugih riđih brada. Langobarde je porazio Karlo Veliki, nije ih uništio, već je svojim načinom vladanja, «otac» ideje EU, osnovao Furlansku marku, za obranu od Avara.
Na ovom prostoru kroz čitavu povijest vodili su se ratovi, mnogi su posezali za ovim teritorijem – Franci, Avari, Gorički grofovi, Mleci, Austrija, Turci, Napoleon,
Tu je i Redipuglia, spomen groblje na 1.sv. rat, gdje se nalazi 100.000 grobova, od toga 40.000 neidentificiranih, a među njima grob samo jedne žene, bolničarke Margarite Orlando, koja nije željela napustiti voljenog i bojišnicu.
Nakon pada Austro-Ugarske Austrijanci su protjerani, a Slovenci i Hrvati prisiljeni asimilirati se, prihvatiti njihov jezik.
U 2.svj. ratu postojao je snažan fašistički pokret, a nakon rata ostale su brojne Fojbe s nepoznatim brojem ubijenih, s obje strane granice.

San Vito, katedrala
Stanovništvo se uglavnom bavi voćarstvom; trešnje, breskve, grožđe; vinarstvom, maslinarstvom, svinjogojstvom i prozvodnjom pršuta, a na višim dijelovima govedarstvom i proizvodnjom mliječnih prerađevina. Od davnina se uzgajao dudov svilac i proizvodila svila. Zadnjih nekoliko desetaka godina bave se i turizmom, turisti su uglavnom Austrijanci, što ne iznenađuje.

Puno je dvoraca, manjih utvrđenih gradova; Barbano, utvrda i dvorac Roca, Palmanova, Akvileja, Pordenone,... i još mnogi, sve do Udina, previše za jedan dan, pa smo ovaj put bili usmjereni na San Vito al Tagliamento i Valvasone, prekrasna dva gradića s dobro očuvanom srednjovjekovnom jezgrom.
San Vito, toranj katedrale
Kuće su građene od cigala ili kamenih oblutaka, gradići su omeđeni vodenim kanalom, zidinama, ulaznim kulama, prekrasnim palačama, neobičnim zidovima i uličnim opločenjem. U centru oba gradića je široka ulica – trg, katedrala, crkve reda Batuta, redovnika koji vrše pokoru brinući se za druge, pa su uz njihove crkve izgrađene bolnice. Ove su bolnice, unutar gradskih zidina, pridonijele širenju kuge.
Crkve su oslikane freskama, u oba grada ih je oslikao početkom 16st. čuveni Pomponio Amalteo i njegov zet. Interesantno je da se iluzionističko slikarstvo primjenjivalo tada u crkvama Batuta, dok se u ostalim dijelovima Evrope, pa i kod nas razvilo dva stoljeća kasnije s barokom.
Sve građevine su na prastarim temeljima, građene u periodu od 14st – 18st.
San Vito, sv. Marija, Batuti
Kad sam posjetila Toskanu prije nekoliko godina, zapazila sam građevine od cigala, nigdje kamenih kuća, kamenom opločanih ulica i mramora, kakvi su naši dalmatinski gradovi. Naši pretci ciglu nisu poznavali. Koje bogatsvo imamo, a tako ga lako bagateliziramo.
Gradići su veoma lijepi i besprijekorno čisti, ali se nisam osjećala ugodno. Nigdje ljudi, nigdje turista, nigdje živosti, mrtvilo! Jedva smo pronašli kafić. Picerija otvorena, ali nema stolova na otvorenom, u kafiću također. Na ovako prekrasnom sunčanom, toplom danu, punom behara, ručamo i  pijemo kavu u zatvorenom prostoru. Koja razlika u odnosu na moj Trogir.
San Vito, sv. Marija, freske, iluzionističko slikarstvo
Zagreb, bez obzira na zimsko vrijeme ima u centru grada kafiće s otvorenim dijelom pod tendom i pod grijačima. Jesmo siromašniji, ali u to više previše ne vjerujem, jer je pojam siromaštva veoma rastezljiv.
Mi zaista znamo uživati. 
Ovakva putovanja mnogo vrijede, puno se vidi, puno nauči, a prije svega uspoređuje, a uspoređivanje je potrebno, potiče na razmišljanje i akciju. Niti malo se ne čudim što nas rangiraju na sam vrh po ljepotama zemlje, znamenitostima, običajima, po hrani,.. Ne sjećam se da sam u Italiji nešto dobro pojela, čak ni ribom nisam bila zadovoljna.

San Vito, sv. Marija, Batuti, iluzionističko slikarstvo
Iz velikog broja fotografija, vjerujem da sam uspjela izabrati karakteristične i koliko-toliko dočarati Furlaniju.
Prilažem opet, moju jedinu fotografiju, a prije puta sam si rekla da ću ih napraviti više, birati ljepše okruženje, pa da imam mogućnost izbora i opet zaboravila. Što je, tu je!
I još nešto, vodičica nam je puno toga ispričala, ja gotovo sve zabilježila, ali kako napisati prilog da nije preopširan i suhoparan, da ga ipak pročitate. Vjerujte nije bilo lako.

Nataša

San Vito, gradska loža u kojoj je kazalište

San Vito, kazalište

Valvasone, kaštel

Valvasone, glavni trg s bunarom

Valvasone, katedrala

Valvasone, katedrala, najstarije orgulje

Valvasone, tipična ulica

Valvasone, Batuti, najstarija freska

Valvasone, Batuti

Valvasone, opkop, mlin

Valvasone, zid

Labels: ,

3 Comments:

Anonymous Aljosa said...

Draga Natasa,

zahvaljujem se na komentaru Knob hill farme ali moram istaci da sam cesto uzivao u Tvojim clancima ili opisima putovanja koja su me vracala u moj divni Zagreb gdje provedoh svoje studentske dane ili u divnu Dalmacju, Italiju ovom reportazom. Dobro smo, djeca otisla svojim putem, kcerka u Berlinu Njemacka a sin u Torontu, nas troje Minka, njena mama i ja i dalje u Kitcheneru Ontario Kanada. Dido nas napusti 2001 godine bolujuci i pitajuci hoce li moci ici u Bosnu. Sudbina je tako htjela da ostane definitivno u Kanadi a mi ostali da sanjamo o nasoj bivsoj domovini i drzavicama nastalim njenim raspadom, posebno o BiH i Hrvatskoj za koju me vezu mnoge uspomene i prijatelji koji tamo zive. Moj dragi Pasa ode odabravsi nas grad za posljednje boraviste kao dio dokaza da smo nekada zivjeli u tim krajevima i da nikakvi novi nazivi ulica ili djelova grada nece zaziviti dok se sa njima bore imena i prezimena onih koji vjecno leze na banjaluckoj grudi. Jos jedno zahvaljujem na lijepim reportazama i zelim Tebi i Tvojoj porodici sve najbolje.

Aljosa Mujagic

Tuesday, 25 March, 2014  
Anonymous Nataša said...

Drago mi je Aljoša da ste svi dobro, hvala što si na upit odgovorio.
Hvala i na lijepim riječima o mojim reportažama, drago mi je kad se čitaju, jer se uvijek pitam zanimaju li one čitatelje bloga?
Iako imam konstantno tu dilemu, šaljem ih da nas iz prošlosti vraćaju u sadašnjost. Život je lijep, zaboravljamo koliko je kratak i ne treba ga rasipati i «neljudima» dozvoljavati da nam ga nastavljaju zagađivati učestalim našim vraćanjem u prošlost.

Lijepo pišeš i radovat ću se svakom novom prilogu, u uvjerenju da će ih biti još i češće, a zašto ne i o vašoj sadašnjosti i okruženju?
Zar im nije kazna kad vide kakvim životom živimo, što smo postigli mi i naša djeca?

Lijep pozdrav Tebi i obitelji,
Nataša

Wednesday, 26 March, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Sigurna sam da nije bilo lako napisati ovako dobru reportazu. Zahtjevalo je i mnogo vremena i sjecanja. Vjeruj da ne trebaš imati dileme da li trebaš pisati. Nama koji smo vjerni ovom blogu, bar polazeci od sebe puno znaci da se ovaj blog održava. Svaki prilog doprinose nekom sjećanju iz nasih banjalucki zivota.
Tvoje spominjanja Trsta vratilo me u proljeće 1970 god.
Prvog proljeća poslije naseg zemljotresa. Firma tj nas "Rudi Cajavec" nama koji smo radili poceo je davati " zemljotresne kredite". Italijanska vlada je sklopili neki sporazum sa nasom jugoslovenskim da mi iz BL mozemo dolaziti u Trst i kupovati kucanske aparatu bez carine. I ja sam bila jedna od tih koja je isla i kupila mojim roditeljima ves mašinu. Bila sam sretna, kad je montirana i kad moja mama nije vise morala prati ves na ruke. Bila je marke " Candi " i trajala je sve do rata. Kud je nestala i kako je zavrsila u prolazu raznih osoba kroz nasu kucu, ne znam ali nije ni bitno. Tada sam prvi put bila u velikim robnih kucama u kupila svim ukucanima poneku krpicu. To su tada bili modeli koje smo mi gledali samo u casopisima. Sad kad vidim oko sebe Izobilje robe iz cjelog svijeta, nikad vise nisam niti cu doživjeti toliku količinu radosti kao tada.
Kad pises o poljoprivredi i uredjenim vocnjacima i vrtovima tamo. Ja se sjetim Rakovog Sela prije 43 god.
Svi mještani tj, roditelji nasih sadašnjih generacija su imali sve sto im je trebalo. U vrtu , u vocnjacima i vinogradima, u konobama, stalama i sudionicima, bilo je svega. Danas je to sve u minimalnim kolicinama, voće ostaje neobrano, vinogradi zapusteni.Obradjuju se samo oni koji imaju osamdesetogodisnje i starije
vlasnike. A tako bogata zemlja i ljudi koji samo kukaju i sanjaju o sistemu koji se nikad vise u istoriji nece ponoviti, a mnogi od njih su pljuvati po njemu.
Svasta mi je tako padalo na pamet i Radovana me ta sjecanja na dogadjaje u kojima sam imala srecu da budem zivi svjedok jednog lijepog vremena. Hvala,
Pozdrav Saima

Thursday, 27 March, 2014  

Post a Comment

<< Home