SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, May 22, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Anonimni posjetilac - Kratka posjeta Tufekčićima
Nataša - Život donosi iznenađenja
Enisa - Život donosi iznenađenja
Aljoša - Život donosi iznenađenja


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Monday, May 18, 2015

Život donosi iznenađenja

13.05.2015.

Predvečerje je. Vraćam se žurno iz grada, mama je od jutros sama, nisam sigurna da je ručala, iako sam ručak ujutro pripremila i trebala ga je samo podgrijati. Uz svaki obrok govori da nije gladna, da nebi jela, pa s njom o tome ne raspravljam, serviram joj jelo i uvijek ga pojede. Mršava je, koliko god se trudim i to me brine. Čini mi se da tako reagira većina starijih ljudi. Žurim da joj dam večeru, da budem sigurna da je imala barem jutarnji i večernji  obrok. Voćem se  uvijek posluži, godi joj svježina voća; to sam izgleda od nje naslijedila.
Ulazim u neboder, ispred lifta stoji stariji bračni par. Ne prepoznajem ih, prosječan penzionerski par, odjeća prihvatljiva, ali vidljivo je da je iz ranijeg doba. Čekamo lift, neobično ga dugo nema. Očito netko razgovara, drže vrata otvorena i baš ih briga što ga drugi čekaju. Muškarac reče nešto supruzi, ne znam što je rekao, ali taj glas zvoni mi u ušima, karakterističan je, dobro mi je poznat, zvonak, jak. Pogledam bolje u čovjeka, ali ga ne prepoznajem. Ipak nešto mi se na trenutak učini poznatim. Pogledavam diskretno. Poznajem li ja to njega – pitam se? Gospođu sigurno ne poznajem. Lift stiže. Gospodin nas obje propušta u lift. Pritisnem 14. kat. On kaže  - i mi ćemo na četrnaesti kat. Opet taj meni dobro poznati glas. Lift je malen, dobro osvijetljen, blizu smo jedni drugima, pogledam ga pažljivo ponovo - zar je moguće? Zar je moguće pitam se da ga jedva prepoznajem? On je, ipak je on!
Kažem – mi se ipak poznajemo – puno je godina prošlo da se nismo vidjeli, promijenili smo se, pa se jedva prepoznajemo. Nataša, kaže  – ja sam se promijenio, vi niste. Da tako bi uvijek odgovorio ženi, bilo to istina ili ne, pravi gospodin. A promijenila sam se, vrijeme nikoga ne štedi. Zagrli me da ublaži nelagodu sebi i meni zbog neprepoznavanja. 
Miodrag Mišo Vukovojac, jedno vrijeme moj direktor Instituta u RČ, pa generalni direktor RČ.
Upoznaje me sa suprugom rekavši joj – To je Nataša, naša kolegica iz RČ, roditelji su joj prvi susjedi naše poznanice Emice. Naša susjeda Emica, nekad davno, prije najmanje 50 god radila je s Mirom Vukovojac u RČ i po dolasku u Zagreb, povremeno se posjećuju. Miru nikad nisam ni vidjela ni upoznala. Rekoše mi da je bila zgodna žena, velike crne živahne oči to potvrđuju. Godine čine svoje.
Kako je svijet mali.
Tih par minuta prošlo je prebrzo da bi se mnogo toga moglo reći, ali ostali su lijepi osjećaji kao uvijek kad se sretnu stari poznanici. Iako su me zvali da im se pridružim, nisam mogla, morala sam mami.
Pripremajući  večeru, misli su mi bile u prošlosti, bile su u RČ, u Banjaluci. Sjećam se Miše, bio je poseban, sposoban, zgodan, dotjeran, gospodin, široko obrazovan, pravi intelektualac, rijetkost u RČ bez obzira na visok broj fakultetski obrazovanih, svestran – sport, glazba, ...
Bio je direktor kojeg sam iznimno cijenila. RČ je napustio puno godina prije rata, nastanivši se s obitelji u Zagrebu.
Danas je on postariji čovjek, sav se nekako smanjio, lice mršavo, blijedo, kosa ga dobro napustila. Nisam ga pitala za zdravlje, ali ne bih rekla da mu je naročito dobro. Kome je dobro u njegovim godinama, najmanje je 10 godina stariji od mene, a i meni su se godine nakupile.

Kroz glavu mi je prošao R.Č, tvornički krug, brojni zaposlenici, pojedinci koje sam cijenila, i oni drugi, naši programi, naši razvojni zadaci, moja Mikroelektronika, Medicinska elektronika, ..sjetila sam se i nekih koje je Aljoša spominjao, sjetila sam se Banjaluke iz onoga doba.
Grčio mi se želudac, stezalo me oko srca. Vrlo mnogo od onoga iz mojih sjećanja više tamo nema. Tvornice više nema, mnogih ljudi više nema, osipamo se ubrzano, sve nas je manje, raštrkali nas na sve strane, promijenili smo se.
Bolno je to susretanje s prošlošću, s drastičnim promjenama, sa starenjem, sa smjenom generacija.
Bol je još više produbljena jer je sve ratom naprasno nestalo, kad su dojučerašnji kolege krenuli na nas iz najcrnjih pobuda, nacionalizma, vjerske mržnje, a da većina nas na svim stranama nismo vjernici ni bili. U kratkom vremenu su nam se srušili ideali, vjera u čovjeka, u humanost.
Dugo je trajao oporavak, mnogima još traje, mnogi ga nisu ni dočekali.

Za par dana uzburkane emocije su se slegle, život ide dalje, organizam se brani privremenim zaboravom.
Ničemu ne vodi mučiti sebe.
Shvaćam svoj banjalučki život etapom na svom životnom putu.
Bilo je lijepih trenutaka i onih ružnih, ostala su sjećanja, baš kao što su ostala iz škole, s fakulteta, zaposlenja u Ericssonu Nikoli Tesli.
Život ide dalje.
Prolazim dosta često pored Ericssona, koji je u blizini maminog stana, pogledavam na zgradu, ljude s kojima sam radila ne susrećem, većina ih je otišla u mirovinu, mlade ne poznajem, nemam želju ući u prostor firme.
Moj život ide sada drugim tokom.

Ušla sam u zadnju, treću etapu na svom životnom putu.
I ona se u ovim umirovljeničkim godinama mijenjala, imala je svoje brojne podetape, ovisno o onome čime sam se bavila, trudeći se da ostvarim sve ono što nisam mogla dok sam bila zaposlena. Drago mi je da imam puno sjećanja, vidim u tome bogatstvo svog života.

Zadnjih mi se pola godine život promijenio na gore, bolest je ušla u našu obitelj, prvo Miljenko, pa mamina operacija, pa bratov unuk. Bilo bi neobično da nas je mimoišla, jer nije nikoga poštedjela, no srećom završilo je dobro ili ide u tom smjeru. Zahvalna sam sudbini i duboko vjerujem da će nam biti i nadalje blagonaklona.

Imala sam 2,5 mjesečnu pauzu u likovnoj radionici, nastavila sam prije mjesec dana i uživam u svojoj novoj aktivnosti. Napredujem, zadovoljna sam!

Ne može bez teških dana.
Mišu Vukovojca ne vjerujem da ću uskoro sresti, možda nikada. Zagreb je postao velik grad nismo se do sada susretali, pa od sada pogotovo nećemo.
Nema već nekoliko dana naše susjede Emice, njihove poznanice. Sama, bez supruga, djecu nisu imali, godine pritisle, psihička i fizička bolest pritisla, više nije vidjela smisao življenja. Očekivala je samo gore.  Okončala je svoj život skokom s 14. kata.
Nova trauma.
Očekujem ju još uvijek na vratima, čini mi se kao da zvoni i dolazi na kavu, ili pita kako je mama ili donosi sirnicu koju je upravo ispekla, jer njenu je sirnicu mama najviše voljela.

I opet život ide dalje, udara sa svih strana, ipak samo o nama ovisi kako ćemo te udarce ublažiti ili koliko dugo ćemo izdržati.

Onda osvane lijep sunčan dan, sve je zeleno i cvjetno, ptice se raspjevale, miriši bilje, Priroda zove. Život je lijep, lijep je u svim godišnjim dobima, u svim čovjekovim godinama, u ostvarenjima, samo ga trebamo naučiti prepoznati i osjetiti. Ako to ne naučimo propustili smo suštinu življenja.

Ubrzano dolazi sezona godišnjih odmora, mnogi će u ove krajeve, Zagreb je lijep, konstantno je posjećen turistima, zadnjih godina najviše azijatima, mnogo toga nudi. Vrijedi pogledati i 70-tak djela čuvenog francuskog kipara A. Rodina izloženih u prekrasnom zdanju Umjetničkog paviljona na Trgu kralja Tomislava.

15.05.1015.

Život donosi iznenađenja, nikada ne treba reći da se nešto nikada neće dogoditi.

Jučer oko 11h zazvoni zvono na vratima. Otvorim ih, a pred vratima bračni par Vukovojac. Pitaju za susjedu Emicu, koja im se nije javljala na telefon. Zapečačen stan ih je šokirao. Nisu znali za njen tragičan kraj, ali su slutili da se dogodilo nešto loše.

U jednosatnom razgovoru u našem stanu, osim tragične sudbine naše susjede podsjetili smo se mnogih ljudi i dođaja iz RČ i Banjaluke. Gojka Obradovića, tog divnog i iznimnog čovjeka, kojeg više nema, nismo mogli ne spomenuti.
Nisu bili u Banjaluci od 1984. kad su ju napustili. Sada pogotovo nemaju želju posjetiti grad – kaže ne želim biti svjedokom uništenoga svega što sam gradio.
Neobično je, stanuju vrlo blizu mami, niti 500m udaljeni i svako ljeto po nekoliko mjeseci provode u svojoj kući na Čiovu, Trogir, baš kao i mi, a da se nikada nismo susreli.
Drago mi je da sam pogriješila, iako su godine vidljive, zaboravila sam da ih nije malo i da su promjene normalna njihova posljedica, zdravlje je solidno, intelektualno prepoznatljivo vrhunsko, a kondicija se održava svakodnevnim trčanjem  5 -10 km. Naravno da sam se pohvalila svojom yogom, a nisam propustila spomenuti ni slikanje, nisam ni mogla, jer je cijela dnevna soba ispunjena mojim slikama.
Iznenadili su se, bez lažne skromnosti solidne su za početnika.
Dogovorili smo se da im se pridružim kad pođu u Zaprešić na Emičin grob, ni ja nisam bila na sahrani.

Život nas uvijek iznenadi, lijepim i ružnim. Što su očekivanja manja bit ćemo zadovoljniji.


Nataša 

Labels:

Saturday, May 16, 2015

Investicije

Na putu za Šipovo, odmor u Jajcu. 
Na slici su Višić Omer (mislim da mu je takvo ime)
i Milenko (prezime sam zaboravio), 
radnici iz službe održavanja MO-a
koji su išli samnom i Brankom Žunićem
 u fabriku u Šipovu 
radi organizovanja službe održavanja
 i  da vide novu fabriku. 
Slika je iz 1983 godine.
Nakon neslavne epizode rukovodjenja  OOUR-a, nastavih rad u odjeljenju Investicija koje je vodio kolega mašinac Djuro Krivošija. Pošto se približavala izgradnja nove fabrike na lokaciji Novakovići iza gradskog zatvora na Tunjicama, a prethodni kolega mašinac ode u zaslužnu penzija, ja se prihvatih posla koji sam manje-više poznavao iz Vojno gradjevinskog otsjeka ali u znatno manjem obimu.

U tom odjeljenju Djuru je zamjenjivao kolega Bešir Korkut, magistar mislim mašinstva, studirao u Zagrebu, a poticao je iz čuvene porodice Korkuta iz Travnika. Osim njega tu su bili Jelica Petković. gradjevinski tehničar, Emina,  takodje gradjevinski tehničar, njen suprug Sevdo, koji je radio na nabavci opreme. Branko Tomić ,elektrotehničar, Marica i još par radnica, koje su vodile finansijski dio oko nabavke opreme, te Hasan, koji je vodio poslove zaštite na radu u RO PE a čiji je otac bio posljednji poznati kolporter, ulični prodavač novina i časopisa u Banja Luci. Nekima sam pozaboravljao prezimena a za Eminu znam da je iz Male čaršije iz porodice Imamagić a njen brat Mustafa je radio kao inžinjer u Računskom centru koji je opsluživao čitav SOUR.

Prvo smo bili u maloj baraci kod ulaza u RO PE a kasnije preselismo u baraku na Paskulinoj ciglani koja je imala više prostora i tamo smo se našli svi na okupu. Ja sam uglavnom radio na definisanju projektne dokumentacije i nadzoru na izvodjenju mašinskih instalacija  skloništa, kotlovnice, klimatizacije i rashladne stanice u Novakovićima, do sličnih poslova na izgradnji fabrike u Šipovu kod Jajca gdje je preseljen dio proizvodnje upaljača koje je radila Prostorna tehnika. Osim toga radio sam na rješavanju problematike svih termotehničkih postrojenja u RO PE i pomagao Branku Žunići i Ahmetu Bahtijareviću is Službe odrzavanja koja je bila u OOUR-u Mašinske obrade.

Rad na izgradnji kompleksa u Novakovićima je bio izuzetno složen jer se startalo na ledini na kojoj su izgradjeni objekti proizvodnje, upravna zgrada sa skloništima i na nju se nadovezivala velika proizvodna hala, poseban objekat s računskim centrom i djelom OOUR-a Radarske tehnika s dvije hale, od kojih je jedna iskorištena za "stend sa kupolom",  koji je služio za testiranje sistema upravljanja vatrom koji se montirao na tenk M-84, a simulirao je kretanje tenka po terenu. Sistem SUV-a je imao žiroskopsko upravljanje cijevi tako da je ona uvijek bila usmjerena prema cilju o čemu se brinula čitava grupa elektronskih uredjaja, počev od senzora vjetra i ostalih senzora. U to vrijeme to je bio vrlo napredan sistem razvijen manje-više vlastitim snagama a na bazi sistema koji se razvio za tenk T-54 uz pomoć koliko me pamćenje služi Švedskih kompanija.

U Novakovicć su trebale da se presele Radarsko-računarska tehnika koja se razdvoji na dva OOUR-a, Računarske tehnike i Radarsko-računarske tehnike.

Branko Žunić, Višić i moja malenkost na Jezeru kod Jajca, 1983.

Tu su za moga znanja prvi puta postavljeni jednocjevni sistemi za grijanje projektovani od strane Splitskog projektnog biroa a u izvodjenju Montera, takodje iz Splita. Nisam imao problema s njima jer nakon prvog obustavljanja radova koje sam napravio, pošto su pogrešno ugradjivali opremu, tj ventile za atomsko sklonište, vidjeli su da se dobro razumijem u posao i više nisam do kraja imao nikakvih problema. Tu je bilo i projektovano u halama odvodjenje zraka preko podnih rešetki putem velikih plastičnih kanala koji su praktično bili ubetonirani u pod hale. Sistem grijanja je imao, mislim prvi u Banja Luci, rotirajući rekuperator topline, koji je koristio dio otpadne topline zraka za predgrijavanje svježeg zraka. Sistem je bio povezan na rashladnu stanicu koja je bila poseban objekat sa kompresorima i ostalim radionama za održavanje a obezbjedjivao je rashladjivanje hale u ljetnim mjesecima.  Toplinska energija se dobivala od kotlovnice koja je kristila ugalj sa sistemom doziranja, i dva kotla s kaskadnim ložištem, čiju sam izgradnju nadzirao a sami kotlovi i sva tlačna postrojenja, pošto se radilo o parnom kotlu povišenog pritiska, bila su podložna republičkoj inspekciji parnih kotlova. Postrojenje je osim mehaničke dobave uglja imalo uredjaje za otpljinjavanje kisika, za omekšavanje vode i sve ono što jedno takvo postrojenje zahtjeva. Parom se zagrijavala voda kojom su grijani objekti i koja je dovodjena do klima komora za grijanje.

U istom periodu se gradila i fabrika u Šipovu za koju me vežu uspomene vezane za divnu prirodu i rjeku Plivu bogatu plemenitom ribom a i dobra kuhinja po lokalnim gostionama gdje smo obično nakon završena posla odlazili na ručak.

Obično smo dobivali rentirano vozilo tako da smo jedne prilike, a vozio je Branko Tomić, imali golfa u kojem smo bili nas četvorica: Branko, jedan inžinjer iz Zavoda za ispitivanje, ako se nevaram,  ja i ime četvrtog putnika sam zaboravio. Idući za Šipovo koristili smo put za Mrkonjić, zbog radova na putu za Jajce, i onda skretali na put AVNOJ-a kojim smo dolazili, u naselju Jezero , do puta koji je vodio u Šipovo. U kanjonu Branko ušica po sredini kamion u oštroj okuci i praktično uništi golf. Srećom, pošto je bilo nestašica goriva, kamion u privatnom vlasništvu je imao montiran dodatni reazervoar koji na s spasi da ne odemo pod zadnje točkove, pošto smo udarili u njega. Golf je bio totalno uništen, Branko izgreban staklom, meni napukla kost na ruci, pošto sam se odupro rukom o prednje sjedalo sjedeći ozada. Kolega iz zavoda je imao uvučenu kožu na glavi, mislio sam da je doživio frakturu lobanje. Srećom, kasnije smo saznali da je on imao operaciju tumora mozga i da mu je jedan dio lobanje bio ostranjen a kost još nije bila izrasla. On je bio suprug Nevenke koja je vodila objekat Vojni hotel i stambena zgrada uz njega,  a na kojem sam takodje vršio ranije nadzor prije moga dolaska u RČ. Četvrti kolega je bio malo izgreban staklom. Od Brankove supruge, koja je radila u SUP-u, čuli smo da je neko od njihovih ljudi prošao tim putem i vidio slupan golf i pričao kako niko nije preživio, toliko je uništen, našto mu je ona rekla da smo svi živi i manje-više, zdravi.

U tom periodu pocinje priprema za projektovanje i kasnije izgradnja Medicinske elektronike koju ce voditi Slobodan Cvjetić, poznanik iz KAB-a iz gimnazijskih i studentskih dana. Tu sam manje ucestovao u definisanju tehničkih uslova osim čiste sobe gdje se trebao proizvoditi pejsmeker.

Po završetku Novakovića ponudjeno mi je mjesto rukovodioca Mašinske konstrukcije u Računarskoj tehnici, koja je proizvodila sistem SUV-a za tenk te neke uredjaje za helikopter. Prihvatio sam ponudu i napustio odjeljenje Investicija te se preselio u Novakoviće s radnim mjestom o čemu ću napisati drugi i moj zadnji prilog pošto odatle u predvečerje raspada domovine i bujanja nacinalizma dobih prekomandu u Tehničku bazu banjalučke divizije.

Aljosa Mujagic


Mart 26.03.2015      

Labels: , ,

Thursday, May 14, 2015

Visoko iznad grada

Pogled s trosjeda u dnevnoj sobi
Sanja se u Portland preselila prije dvije i pol godine a ja tek sada stigoh u posjetu. Malo neobično za jednog penzionera. Čovjek bi pomislio da s penzijom dolazi i slobodno vrijeme ali u mom slučaju izgleda da nije tako. Ne mora se svaki dan na posao, to je istina, ali u i oko kuće ima toliko posla da vrijeme prolazi istim tempom kao kad sam radio. Tako mi i ove tri i pol godine penzije proletiše brže nego što sam mislio pa u posjetu kćerci stigoh tek sada.

Portland je grad koji mi se svidio na prvi pogled još za vrijeme posjete prije desetak godina kada sam kao zaposlenik u biblioteci pravnog fakulteta bio na jednoj od redovitih godišnjih konferencija. Privukao me svojom evropskom atmosferom, mnogobrojnim restoranima i kafićima, ležernim načinom života. U to doba je u downtownu živjelo mnogo više svijeta nego u Pittsburghu pa je u gradu živo i poslije završetka radnog vremena.

Sanjin apartman je smješten na desetom spratu moderne zgrade u centru grada. Iz njega se pruža lijep pogled na okolinu što mi se posebno dopalo. Cijeli zid dnevne sobe je napravljen od stakla pa čovjek ima osjećaj da lebdi negdje visoko iznad zemlje.  Posebno je lijepo za sunčanog vremena kada cijela soba blješti obasjana suncem. i ovaj prilog pišem dok sjedim uz stakleni zid dnevne sobe posmatrajući grad ispod sebe i život koji teče njegovim ulicama.

Dok sjedim i posmatram grad razmišljam kako čovjek može jednako uživati u stvarima koje su veoma različite. U svojoj kući u predgrađu Pittsburgha prvi potez ujutro je izlazak na patio i uživanje u tišini i zelenilu dvorišta dok se jutarnje sunce probija kroz krošnje komšijskog drveća. Ako je kojim slučajem na vani kiša, čini mi se kao da sam zatvoren u kavez. Ovdje pak ne mogu direktno zakoračiti u dvorište ali prozori od poda do plafona i ljepota pogleda na grad me ne sputavaju, već me naprotiv privlače da cijeli dan ostanem u stanu iako bih se trebao upustiti u obilazak grada.

U Portlandu ću provesti nekoliko dana. Radujem se susretima s par prijatelja koje nisam vidio godinama. Ako me vrijeme posluži, nadam se da ću obići i neke od prirodnih ljepota kojim je ovaj grad okružen. Kamera je u džepu pa će biti i pokoja slika.

Labels: ,

Monday, May 11, 2015

Kratka posjeta Tufekčićima

Kratki predah uz sladoled
Jučer smo na kratko svratili kod Tufekčića. Dan je bio lijep, možda malo pretopal ali poslije duge zime ne smijemo se žaliti.

Tufekčiće smo prekinuli u poslu. Od dolaska lijepog vremena puno vremena provode u dvorištu. Mali povrtnjak uz kuću je već gotovo potpuno zasađen a sada je vrijeme za sađenje cvijeća. Pored lijepo uređenog dvorišta, novost je i gazibo koji je Izet sastavio prije par dana. Očekujemo poziv na svečano otvaranje a ova posjeta je bila više neoficijelna. Jer, otvaranje ne može proći bez dobrog roštilja i hladnog pivkana.


Friday, May 08, 2015

Humanitarna pomoć Timi Selimović

Tima Selimović je Banjalučanka koju poznajem još iz djetinjstva. Bila je gimnastičarka kao i njen brat Medo.

Azra Karabegović - Fazlagić moja školska drugarica je pronašla sliku na kojoj joj Tima piše da je ne zaboravi (slika iz djetinjstva). Azra je stavila sliku na Facebook i pitala zna li iko šta o Timi. Ja sam se angažirala i preko poznanice iz Danske dobila sam Timinu adresu i broj telefona. Igrom sudbine Azra i Tima žive u Sarajevu.

Čule su se telefonom, al dugo su čekale na susret jer je Tima bolesna i teško se kreće.
Tima je preko 30 godine dijabetičar. Ima i reumatidni artritis pa je 3 puta operirala šake. Ima i diskus herniju a kukovi su istrošeni, pa ima užasne bolove. Zbog toga je često u bolnici. Trebala bi na operaciju ali treba 5000 km. Zato pokušavamo pomoći Timi da se humanitarnim prilozima skupi novac za operaciju.

Znam za vaše humanitarne akcije (kafice) kojima se skuplja novac za pomoć ljudima. Zato kao bloger molim za vašu akciju.


Enisa

Thursday, May 07, 2015

Povodom jedne godišnjice

Na današnji dan prije 22 godine je srušena Ferhadija. Taj dan se urezao u sjećanje svakog poštenog Banjalučanina bez obzira na naciju, vjeruju i nevjeru. Bila je to kap koja je prelila prepunu čašu straha koja se počela puniti još od početka rata u Hrvatskoj. Bio je to posljednje upozorenje da nam je ići. Bio je to završni cilj etničkog čišćenja jednog grada koje se godinama pripremalo.

Nisam vjernik i ne molim se niti jednom bogu ali prave vjernike poštujem. Problem je što je takvih veoma malo pa kolo vode oni koji se samo tako deklariraju. Pravi vjernik nikada ne bi nanio zlo bilo kome. Pravi vjernik jednako poštuje i sebe i druge. Pravi vjernik nikada ne bi bacio ni kamen na bilo čiju bogomolju a kamo li postavio eksploziv da je sravni sa zamljom. A kod nas, u našem gradu u kojem rata nije bilo, „vjernici“ jednog naroda, koji je sebe proglasio nebeskim, spustili su se tako nisko da, ne samo da su porušili sve bogomolje drugog naroda, nego su taj isti narod optužili da je to sam učinio. Dio je to naivnog plana koji koriste i u svim drugim situacijama gdje su počinili strašne zločine, misleći da će lažima sakriti istinu. Sarajevo, Prijedor, Kozarac, Tuzla, Srebrenica... Lista je duga. Zapisana za sva vremena kao sramota koja se teško može oprati. Naročito ne sada kada su na vlasti oni koji se tih laži drže kao pijan plota.

Ruševine Ferhadije sam vidio samo nakratko, nekoliko dana prije nego što ćemo zauvijek napustiti Banjaluku. Bio je to žalostan prizor koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. Slučajno sam se zatekao u Banjaluci i 7. maja 2001. kada se trebao postaviti kamen temeljac za obnovu Ferhadije. U gradu kao da je ponovo zavladalo ratno stanje. „Pravovjernici“ zakrvavljenih očiju su opkolili mjesto svečanosti nastojeći da spriječe taj čin, ne shvaćajući da moralno tonu sve dublje i dublje. Izgubljen je jedan nedužan život. Ne sjećam se da je za ubistvo iko odgovarao. Mnogo kasnije sam pretražujući Internet saznao da je moj bivši kolega s faksa i sin pravoslavnog svećenika Đorđe Umičević bio veliki protivnik ponovne izgradnje džamije. U to doba je bio gradonačelnik Banjaluke ili bolje rečeno, onoga što je od nje ostalo. Ni dan danas mi nije jasno kako ga nije sramota zbog njegove uloge u onome što se 2001. dogodilo? Da li ga i malo zapeče savjest kada se sretne s bivšim kolegama s kojima je dijelio lijepe studentske dane a koji sada žive na sve četiri strane svijeta zahvaljujući i njegovoj ulozi u ratnim i poratnim godinama?

Za zadnje posjete gradu novembra 2014. slikao sam Ferhadiju u nekoliko navrata. Slučajni prolaznici uglavnom nisu obraćali pažnju na mene osim u jednom slučaju kada sam pokušao da napravim par snimaka s trotoara u blizini malog zanatskog centra preko puta džamije. Dok sam birao mjesto s kojeg ću napraviti snimak jedan od dvojice dokonih „građana“ koji su sjedili ispred jednog lokala mi reče: „Šta je slikaš, jebla te ona?“ „Šta te briga, ne slikam tebe“ rekoh ljutitio, očekujući šta će se dalje desiti. „E, imaš i šta slikati!“ reče „građanin“ i ne pomjeri se s mjesta. Nisam mu odgovorio već sam napravio još nekoliko snimaka i nastavio svojim putem. Bio je to jedini neprijatan susret u gradu u kojem sam sreo malo koga poznatog.

Ne znam kada će Ferhadija biti potpuno završena i kada će otvoriti vrata vjernicima ali znam da će njeno rušenje za mene ostati kao jedna velika mrlja u historiji grada koji je devedesetih izgubio svoj obraz za sva vremena.