SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, July 02, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Babo iz Amerike- Jos jedno poznato lice
Babo iz Amerike- Pittsburgh ovih dana uhvaćen Keminom kamerom
Saima- Pittsburgh ovih dana uhvaćen Keminom kamerom
Emira - Ekskurzija


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Sunday, June 28, 2015

Pittsburgh ovih dana uhvaćen Keminom kamerom

O Kemi Bajagiloviću i njegovom hobiju sam već jednom pisao a danas se ponovo vraćam na istu temu s razlogom. Naime, Kemo mi je poslao tri prekrasne fotografije downtowna Pittsburgha snimljene ovih dana kada ga tamni oblacima već danima pritišću. Ovog juna nam se nešto ne da. Oblačno je i kiša pada gotovo svaki dan. Dok za mene to znači da više vremena provodim u kući, za Kemu je to novi izazov. Luta okolo, „rasprema“ svoj fotoaparat i bira kutove snimanja kako bi okom kamere uhvatio ljepotu koja nam je priroda podarila. Rezultati njegovog rada su zaista impresivni i morao sam ih podijeliti s posjetiocima bloga.

Eh kada bih još njega uhvatio da nam ispriča kako je stigao u Pittsburgh i kako se snašao u novoj domovini, doživljaj bi bio potpun. Ko zna, možda mi i to pođe za rukom ovih dana. Vidjet ćemo. A dotle, uživajte u Keminom hobiju koji su zapazili već mnogi u cijelom svijetu jer Kemine se fotografije objavljuju na nekoliko veoma cijenjenih fotografskih sajtova. I ubiru veoma pozitivne kritike.


Labels:

Thursday, June 25, 2015

Ekskurzija

Plitvice
Prelistavajući stare albume naletih na slike s maturske ekskurzije. Bilo je to davne 1966. godine kada je naš razred na početku 4. razreda Tehničke škole obilazio zapadni dio nekadašnje domovine. Prva stanica ekskurzije je bila Zagreb a nakon toga smo posjetili Ljubljanju, Bled, Rijeku i Plitvice. Putovalo se vozom a odsjedalo u skromnim objektima. Ekskurzija je pored turističkog trebala da ima i stručni element pa smo posjetili i neka mjesta koja su imala veze s našom strukom. Školovali smo se za radio mehaničare što je u ono pred-demokratsko doba (ili doba mraka, kako ga danas neki popularno nazivaju), značilo da ćemo lako naći posao. Danas, nisam siguran da takav odsjek na Tehnici i postoji ali pouzdano znam da posla za takvu struku nema, kao ni za ostale srednjoškolce koji se školuju za biro za zapošljavanje. Došla neka nova vremena gdje se jedino isplati biti političar, smjer nacionalizam, a za to ne trebaju nikakve škole. Dovoljno je poticati iz familije koja ta „znanja“ prenosi s koljena na koljeno i gdje se gradivo prilagođava trenutnoj situaciji..

Plitvice
Cijelog putovanja se sjećam samo kao kroz maglu, posebno onog „stručnog“ dijela, ali su mi zato neki gotovo nevažni događaji ostali u sjećanju te ih i danas vidim jasno kao da su se dogodili jučer. Kako naš mozak odlučuje šta će trajno zapisati, a šta će pobrisati, teško je shvatiti, barem za mene. Vjerojatno oni koji se time bave imaju objašnjenje ali ja ga nemam. Uostalom, to je i manje važno. Najvažnije je da smo se tada lijepo družili, da se nismo dijelili na „naše“ i „njihove“ (bar sam ja tako osjećao), i da nam je na putovanju bilo lijepo.

Ispred objekta Crvenog križa u Zagrebu
U Zagrebu smo  „odsjeli“ u montažnom objektu Crvenog križa koji se nalazio odmah do Glavnog kolodvora. Posjetili smo Zagrebački velesajam, Televiziju, svratili na Sljeme, a od svega mi je u sjećanju ostalo kako smo na Sljemenu igrali na male na nekoj prlično strmoj padini pa smo svako malo jurili za loptom niz brdo da nam se ne izgubi u šumarku u dolini. Niti je brdo bilo mjesto gdje se mogao igrati nogomet,  niti smo ga baš morali igrati, ali eto, to su bile te godine kada su nam svakakve stvari padale na pamet.

U parku Tivoli u Ljubljani
Nakon Zagreba put nas je odveo do Ljubljane. Tu smo obišli neku elektronsku firmu (možda je to bio neki pogon ISKRE iz Kranja ali nisam siguran), obišli park Tivoli, popeli se na gornji grad. Spavali smo u nekom studentskom domu a tu mi se u sjećanju duboko urezalo lice našeg kolege Keme Bečića kada se probudio namazan pastom za zube. Ne sjećam se čije je to ideja bila ali se sjećam Keme kako sjedi na krevetu i lista reklame koje je pokupio na Zagrebačkom velesajmu kako bi našao neku koja mu nije bila važna a kojom bi se mogao obrisati. Dok su ostali crkavali od smjeha, on se jadan snuždio ne shvaćajući šta ga je snašlo.

Na Bledu, ispred barake izvidžača
Slijedeća stanica je bila Bled. Spavali smo u baraci neke slovenačke izviđačke skupine koja se nalazila na maloj uzvisini iznad mjesta. Od svega mi je ostala u sjećanju krađa jabuka iz privatnog dvorišta u ulici na putu do naše barake, i to je sve.

S Bleda smo se spustili na more, u Rijeku. Opet smo spavali u objektu Crvenog križa. U Rijeci smo se kupali u septembru, iako je sezona kupanja već odavno prošla. I tu smo igrali nogometa a meni je za uspomenu ostala povreda noga nakon što sam, u žaru borbe za loptu, ogulio dobar dio kože na betonu igrališta.

Na TV tornju na Sljemenu
Iz Rijeke mi je u sjećanju ostao još jedan interesantan događaj. U gradu smo se sreli s grupom iz elektro razreda koja je razgledala grad kao i mi. U jednom trenutku se na glavu profesora Šebalja „pokaki“ golub kojih je na tom mjestu bilo jako puno. Dok se većina osjećala neugodno zbog ovog događaja, jedan od elektraša (ime sam mu zaboravio iako sam ga sve do nedavno znao) ispali ko iz topa: „A šta ćete profesore, govno na govno“. Svi smo se ušutili čekajući profesorovu reakciju. Kada se on na to nasmijao, nelagode je nestalo i sve se završilo obostranim zezanjem.

Zadnja stanica su bile Plitvice. Ovaj put smo spavali u kampu ferijalaca. U kamp smo stigli u rano jutro i odmah udarili u svirku i pjesmu (Željo Kosanović je na ekskurziju ponio gitaru pa je svirka i pjesma odzvanjala cijelim putem). Našom svirkom smo razbudili cijeli kamp pa su nam se mnogi pridružili iako smo im prekinuli san. I na Plitvicama smo se kupali iako je voda bila prilično hladna. Sjećam se da sam ja skakao u vodu s čarapom na jednoj nozi, onoj koju sam povrijedio u Rijeci jer se krv iz rane skorila i zalijepila čarapu a ja nisam imao hrabrosti da je na silu skinem. Kupanje je pomoglo da se skorena krv otopi pa sam tako nakon dva dana mogao promijeniti čarape.

Na Plitvicama
S Plitvica se sjećam i jednog neugodnog događaja. U kampu je pored nas bila raja iz beogradske bibliotekarske škole. Većinom su to bile djevojke, uz nekoliko momaka. Za vrijeme ručka, kada smo strpljivo čekali u dugom redu da stignemo do mjesta gdje se dijelila hrana, par momaka iz bibliotekarske škole su se, mrtvi hladni, ubacili ispred nas. Na primjedbe nekolicine naših momaka da to ne mogu uraditi i da se vrate na kraj reda, oni nisu reagirali već su se pravili velikim frajerima. Kada se ručak završio, grupa naših momaka je zaustavila „frajere“ iz Beograda i tražila od njih da se izvine zbog njihovog nekorektnog postupka. Momci su se i dalje nastavili praviti važnim, smatrajući nas rajom iz provincije.
Još malo Plitvica
Nastalo je nagurivanje i vrijeđanje i u jednom momentu je naš vođa puta profesor Franjo Majdandžić zamahnuo rukom da jednog od frajera udari šakom. Momak se izmakao, Franjo je od siline zamaha pao na zemlju, beograđani su se dali u bijeg a svi mi za njima. Jurili smo momke kroz šume Plitvica ali ih nismo mogli stići. Nije ih bilo sve do večeri kada je nekoliko njihovih kolegica uspjelo da ubijede naše momke da se stvar zagladi. Naš uslov je bio da se momci izvine, na što su oni pristali. Inače, ostali bi bez večere a ko zna da li bi se mogli vratiti na spavanje jer je naša ekipa planirala da na smjenu stražari ispred njihovih baraka za spavanje kako bi se računi poravnali.


Eto to su sjećanja koja mi se vratiše kada sam ugledao ove slike. Odgovore na pitanja gdje su bila spremljena, u kojem čošku moga mozga, i zašto su baš ona ostala sačuvana a ne neka druga, ostavljam onima kojima je to struka. Dobro je da se i ovoliko sjećam jer primjećujem da svakim danom sve teže pamtim a brže zaboravljam. Siguran sam da se svako od nas, koji smo te davne godine proveli desetak lijepih dana družeći se, ima neka svoja sjećanja. Možda se neko od njih javi s komentarom iako primjećujem da smo se dobrano umorili. A i vrijeme nam je. 

Zgreb - park u Subićevoj, u blizini TV Zagreb

Na TV tornju na Sljemenu

Ljubljana - na Starom gradu

Labels:

Wednesday, June 24, 2015

Slike iz Pakoštana

Nije vrijeme za kupanje
Otišli smo dolje da sredimo kuću za odmor i da se okupamo, naravno.

Od kupanja nije bilo ništa, vrijeme sunčano, ali vjetrovito i prohladno. U samoj kući nije bilo nekog posla, ali je zato vrt bio u katastrofalnom stanju. Mi smo na našoj parceli nastojali sačuvati sve autohtono drveće. Kažem nastojali, jer nekima to drvece ne znači ništa, pa je za vrijeme rata posječeno nekoliko stabala. Ostale su još tri crnike i neko vrlo dekorativno drvo kojemu ne znam naziv. Crnike smo temeljito obrezali. Maslinu i smokvu to čeka na proljeće. Ruzmarin i lavandu bi trebalo zamijeniti novim sadnicama. Mislim da ćemo to raditi na jesen.

Svaki dan sam s Filipom i Dominikom išla na plac. Bez potrebe, ali to mi je gušt. Izmedju ostalog uporedjivala sam i cijene: u Zagrebu su smokve 12 - 15 kn, a u Pakoštanima 25 -30 kn. Breskve su 10 kn u ZGB_u, a dolje 15. Uvijek im je plac za turiste bio preskup iako su obdareni izvanredno plodnim tlom. Čak je i morska riba jefinija u Zagrebu.

Jučer smo se vratili u kišovit i hladan Zagreb. U sivilu dana moje čeri rajčice svijetle kao mala sunca. Dvadeset šest komada na malom, krhkom stablu.

Pozdrav svima, Nada

Zagreb, 24.06.2015.

U potrazi za rakovima

Ulov

Isusova krunica

Luna se dosađuje dok se oni kartaju

Vreće za smeće su napokon pune

Dominik i susjedica

Kakao sa šlagom rano u jutro

Čeri rajčice

Labels:

Tuesday, June 16, 2015

Kratko javljanje

Sjedim u hladovini vrta u Rakovom selu. Ponijela zadnju "Slobodnu Bosnu" i natanane "tabirim"  situaciju od koje sam bar 400 km daleko. Sve se zeleni i cvijeta. Ni ovde politička situacija nije puno bolja ali "ja odok" a oni ostaju pa je malo lakše. 

Pozdrav iz zelenila kojim sam okružena.

Saima




Labels:

Wednesday, June 10, 2015

U Mirinom ateljeu

Miroslav Lovrić
Naš narod je nadaren, uvjeravam se u to gotovo svaki dan. Svi znamo onu izreku „kroz Banjaluku ne pjevaj“, jer je naš grad bio poznat po lijepoj pjesmi i dobrim pjevačima. Bilo je to u ona vremena kada je narodu bilo do pjesme, a kako je danas, ne znam jer u grad rijetko svraćam. Ako je suditi po onome kako govori svijet koji je ostao, slabo se tamo pjeva. Ljudi se bore da prežive i na pjesmu su gotovo zaboravili.

Da je u gradu bilo dobrih pjevača to sam znao ali me prijatno iznenađuje činjenica da je naš grad iznjedrio jako puto dobrih slikara (one poznate tu ne ubrajam). Njihove radove srećem na Internetu bez kojeg bi mnogi od nas ostali prikraćeni uživanju u talentu nekadašnjih nam sugrađana.


"Skladni" nered ateljea
Jedan od njih je i Miroslav Lovrić, čije sam radove imao prilike vidjeti još prilikom prve posjete Portlandu. I ovaj put sam odvojio dvadesetak minuta da razgledam Mirin atelje smješten u jednoj od prostorija na spratu kuće Lovrića. Ne znam zbog čega ali slikarski ateljei su me oduvjek privlačili. Vjerojatno je to zbog šarenila i „skladnog“ nereda koji u njima vlada. Tu se osjećam nekako prijatno iako slikanje i ja nemamo puno zajedničkog. Nisam mogao odoliti a da ne napravim par fotografija koje dočaravaju ono o čemu govorim


Jedna od naručenih slika
Miro se slikanjem bavi godinama i kao i mnogi slični njemu, čeka svoj trenutak. Njegovi radovi su izloženi u nekoliko galerija u USA, na primjer, Brian Marki Gallery, Palm Springs, California, Brian Marki Gallery, Portland, Oregon, Freed Gallery, Oregon Coast, Rental Sales Gallery, Portland, Oregon, MacFineArt Gallery, Florida, itd. Od slikanja ne može živjeti, pa od dolaska u Portland radi u gradskom muzeju umjetnosti. Većinu slobodnog vremena provodi u svom ateljeu gdje na platna prenosi svoje viđenje svijeta. Moram priznati da mi se njegovi radovi sviđaju ali nažalost nisam onaj koji mu može mnogo pomoći da njegova umjetnost stekne širu popularnost. Valjda je to tako s većinom umjetnika koji godinama žive u sjeni a samo pojedinci imaju sreću da ih neko zapazi i otkrije. Nadam se da će i Miro jednog dana postati poznat i da će njegov talenat izaći na svjetlo dana. A stvari se polako kreću na bolje. Vlasnica jedne galerije iz Floride je zapazila
Još jedna od slika po narudžbi
Mirine radove koje je radio po narudžbi još dok je živio u New Yorku i nedavno je naručila prvu turu slika. Slike su se svidjele kupcima i stigla je nova, veća, narudžba. Nije to ono što bi Miro baš volio slikati ali nekako se mora početi. Valjda je to sudbina mnogih umjetnika koji su za svoju dušu radili jedno a drugo na zahtjev kupaca.

I Sanji su se Mirine slike jako svidjele. Spomenula je da bi ona možda mogla iskoristiti neke od svojih veza da pomogne da se Mirini radovi populariziraju. Napravila je par fotografija iPhonom i poslala poznaniku koji u Los Angelesu ima galeriju. Odgovor je stigao odmah. Poznaniku su se Mirine slike svidjele i obećao je da će njih dvojica uspostaviti kontakt. Da li će od toga nešto biti, vrijeme će pokazati.

Rastali smo se s Lovrićima u nadi da će Miro dočekati svoj trenutak jer svojim talentom i poštenim radom to svakako zaslužuje. A kao „dokaz“ prilažem fotografije nekih od njegovih radova da se i posjetioci ovog bloga uvjere u ono o čemu pišem.


"Eh, ove radim po narudžbi"

Da i ja pokažem svoj talenat

Malo "popravljam" Mirin rad

Još malo "nereda"

Mirin radni sto

Sanja i Miro u razgovoru o "poslu"







Labels:

Saturday, June 06, 2015

Caco

Hasana Kadenića, Cacu, nisam vidio već par godina. Iz Pittsburgha se preselio u Portland, kako bi naš narod rekao, trbuhom za kruhom, i zgleda da mu je u novoj sredini lijepo. Njegova specijalnost, Web design se u Portlandu jako puno traži i posla ima preko glave. Dobro je da je tako jer nije lako živjeti na državnoj pomoći kako mnogi u USA rade.

Caco je sa sestrom Hidom u USA stigao još tamo daleke devedesetpete, bježeći iz rodnog grada kao mnogi prije njega. Stigao je kod nas u komšiluk s nekoliko članova šire familije kojima smo poslali papire za useljenje. Te godine je u Banjaluci završio srednju školu i u USA je nastavio školovanje. Morao je položiti nekoliko predmeta da mu se dotadašnje školovanje prizna a onda je, kao velika većina naše djece upisao i završio fakultet. Zaposlio se u jednoj kompaniji za reklamiranje i tu proveo nekoliko godina. Nakon toga je par godina radio u državi North Carolina a onda se, nakon kratkog boravka u Pittsburghu, odlučio za Portland. I nije pogriješio. Cijelo vrijeme je zaposlen, zarađuje jako dobro a uz to se našao u sredini koja mu se sviđa. Veoma često s društvom ide u obilaske zanimljivih mjesta u okolini grada kojih ovdje ima na pretek.

Sreli smo se na kratko. Stigao je do Sanjinog stana za petnaestak minuta pješice a onda smo otišli na kavu u obližnji hotel gdje se, kako kažu, pravi najbolja kava u Portlandu. Proveli smo u ugodnom razgovoru više od sata a onda smo prošetali do manjeg restorana u kojem se pravi hrana samo za vegane, što Caco prakticira već godinama. I ja sam našao nešto za sebe pa smo i tu proveli više od pola sata pričajući. Restoran je dio većeg objekta u kojem se nalazi i originalno uređeni joga centar, što je na prvi pogled bilo vidljivo po gostima restorana. Posjetioci uglavnom vitke osobe koje vode računa o hrani, zdravlju i svom izgledu.

Nakon što smo prezalogajili, svako je otišao na svoju stranu: ja nazad prema Sanjinom stanu, a Caco na posao. Kaže da mu se kompanija nalazi u zgradi preko puta stana, što je još jedna velika pogodnost u državi u kojoj većina na posao putuje jako dugo.

Vraćajući se nazad prena centru grada razmišljao sam o toj našoj omladini i njihovim sudbinama. Iako su im djetinjstva ukradena, većina ih je kroz ružna vremena prošla hrabro, učeći i boreći se da se uklope u nove sredine u kojima mnoga američka djeca gube kompas i završavaju na marginama života. Caco je samo još jedan primjer naše mladosti koja se u novoj sredini odlično snašla za razliku od onih koji su ostali u rodnom gradu i koji nemaju nikakve perspaktive. Dok naša protjerana mladost radi u najvećim kompanijama svijeta, predaje na fakultetima, vozi avione i svakim danom sve više napreduje, dotle njihovi parnjaci u Banjaluci boga mole da dobiju bila kakav posao, pa makar i privremen. Osim, naravno, djece onih koji su na vlasti i koji su sada pripadnici neke više klase koja sudbinu običnog svijeta ne osjeća. Zbog toga mi je bilo još više drago kada sam se lično uvjerio da aje Caco na pravom putu za kojeg se izborio bez roditelja, zahvaljujući samo svom radu.

Labels: