SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, March 27, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Enisa - Kastelov čošak
Enisa - Ideš li rode?
Posmatrač - Ideš li rode?


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Thursday, March 26, 2015

Ideš li rode?

Već duže vremena na blog se niko ne javlja a i ja sam se pomalo umorio. Valjda mi dosadila ova zima koja nikako da prođe. Proljeće se ponekad stidljivo pojavi a onda zahladi kao da će ponovo zima.

Da razbijem monotoniju odlučih da objavim jedan odlomak iz knjige koja se piše a nikako da se završi. Mislio sam da će biti spremna ove zime ali kako sada stvari stoje, proći će još vremena dok konačno ne ugleda svjetlost dana. Pišem je zbog nas, mene, Nere i naše djece, jer želim da dio onoga kroz šta smo prošli ostane negdje zapisano. Možda će jednog dana neko od naših budućih generacija poželjeti da sazna zašto smo završili u Americi i kako je to sve izgledalo. Svjestan sam da ne spadam u one od pera kod kojih je svaka napisana rečenica poezija ali to nije razlog da na papir ne stavim ljude i događaje koji su igrali važnu ulogu u našim sudbinama. Sve napisano je istina, samo istina, i ništa drugo nego istina. Jedino mi je žao što nisam pravio zabilješke koje bi mi pomogli da se lakše prisjetim detalja i događaja koji su nam se svima urezali duboko u sjećanje. Malo su mi pomogla pisma koje je Nera sačuvala a i razgovori s prijateljima s kojima sam tokom vremena uspostavljao kontakte.

Događaj opisan ispod je vezan za naše prve dane u Americi i našu borbu da preživimo u okolini koja se toliko razlikuje od one u kojoj smo odrasli. Nadam se da ćete imati strpljenja da ga do kraja pročitate.

Ideš li rode?

Cijelu noć i jutro pada gust snijeg. Jako je hladno i nikome se ne izlazi napolje. Srećom, subota je i ne moramo nikuda ići. Nera je danas slobodna, djeca ne idu u školu a ja ne radim subotom i nedeljom. Frižider je pun, ne moramo ići u trgovinu. Ugodno je sjediti u toplom stanu i kroz prozor sa sedmog sprata posmatrati kako snijeg velikom brzinom zatrpava ulice i pokriva krovove okolnih kuća. Na vani ni žive duže. Samo poneki auto, uz veliki napor, skrene na parking zgrade u kojoj stanujemo. Gledamo vijesti na TV. Reporteri s terena izvještavaju o problemima u saobraćaju, udesima na cestama. Preporučuju da se u auto sjeda samo u krajnjoj nuždi. Čak i autobusi imaju problema na ulicama koje zimske službe jedva uspjevaju održavati prohodnim. U Pittsburghu i okolini ima ih mali milion i u ovakvim situacijama prvenstvo u čišćenju imaju autoputevi i glavne prometnice, dok sporedne dolaze na red kasnije. Situaciju još težom čini konfiguracija tla. Mnoge ulice krivudaju brdašcima, penjući se i spuštajući nebrojeno puta, uz mnoštvo parkiranih auta ispred kuća, otežavajući i onako težak posao onih koji se brinu da su prohodne cijelo vrijeme.

Negdje oko deset zazvoni telefon. Poziv nas iznenadi jer nas rijetko ko zove. U Americi smo tek par mjeseci i osim Vlainića u Indianapolisu nemamo nikoga poznatog. Nera se javi. Čujem da govori kako nema problema, kako će doći čim mogne.

“Zovu iz Hillsa”, reče. “Puno radnika nije došlo na posao pa me zovu da dođem. Pristala sam iako nisam trebala. Mogla sam reći da imam obaveza ali se nisam toga odmah sjetila. Sada nemam izbora, moram ići.”

“Kud ćeš po ovakvom kijametu? Ko zna da li ima autobusa!” rekoh, iako mi je bilo jasno da je sada kasno bilo šta govoriti. Rekla je da će doći i jedino što joj preostaje je da se spremi i ide. Ako ne ode, mogla bi dobiti otkaz a to joj ne bi bila dobra preporuka kada bude tražila novi posao. Trebala je brže misliti. Sada je na vani čeka vijavica a ja ću morati preuzeti ulogu kuvarice što me baš ne veseli. Sreća da imamo krompira a i pile je u frižideru, jer jedino to znam napraviti.

Spremi se brzo, dobro se utopli i iziđe iz stana. S prozora gledam kako se probija kroz gusti snijeg, spuštajući se prema Washington Avenue gdje je hvatala autobus za Raceway Plazu. Razmišljam kako ne bih volio biti u njenoj koži. Zima mi nije najomiljenije godišnje doba a danas u Carnegie-u snijeg pada kako ga u životu nisam nikada vidio. Možda, jednom davno, kada sam još bio dječak. Snijeg možda i ne bi bio tako veliki problem da ne puše jak sjeverac koji ga podiže s tla, vrti u krug i raznosi na sve strane. U isto vrijeme u stanu je toplo i ne pada mi na pameti da pomolim nos napolje. Dok se djeca zabavljaju u svojoj sobi, ubijam vrijeme gledajući televiziju. Slika je očajna, zelenkasta, ostale boje su se davno izgubile. Ne bi ga ni dobili da je bio dobar. Uz to imamo samo lokalne kanale koji se ne plaćaju. Kablovski program je za nas preskup. Za sada. Čeka neka bolja vremena.

Dan prođe u gledanju televizije i odmaranju. Nisam imao nikakve druge zabave a na van se nije moglo. Negdje oko pet počeh spremati ručak. Nera je trebala stići oko šest. Predpostavio sam da će kasniti zbog snijega pa namjerno odugovlačim. Noć se već spustila nad Carnegie a snijeg  i dalje pada istom žestinom. Oko pola sedam ručak bi gotov a Nere još nema. Svako malo pogledam na sat. Prošlo je sedam. Djeca su već odavno ogladnila a ja ih ubjeđujem da će mama skoro, da se strpe, da je red da jedemo zajedno. Tokom nedelje ona je obično već u Hillsu kad se ja vratim s posla pa su nam subota i nedelja jedini dani u nedelji kada možemo zajedno ručati. Tako smo radili cijeli život i za nas je to bilo važno. Željeli smo da nastavimo sa životom onako kako smo ga živjeli prije rata. Borili smo se da nas američki način života ne uhvati u svoj žrvanj. Ovdje svako jede kada i gdje stigne. Nismo kupovali pripremljena jela i podgrijava li ih u mikrovalnoj već se svjež ručak pripremao svaki dan kao što su to kod nas radila svi.

Oko pola osam odlučih da nas troje ručamo a Nerin dio ostavih u rerni da se ne ohladi.
Prođe još jedan sat a nje nema. Gledam TV da ubijem dosadu očekujući da se zvono s ulaznih vrata oglasi. Hvata me polusan i gubim osjećaj o vremenu. U jednom trenutku pogledam na sat. Prošlo je deset. Davno je trebala biti kod kuće. Radno vrijeme je već odavno prošlo, Hills je zatvoren. Mora da su je zadržali da sredi police,  razmišljam. Desilo se to već nekoliko puta. Ili možda ima problema s prevozom? Dječko iz komšiluka koji radi s njom i koji je ponekad doveze kući vjerojatno nije radio taj dan. Autobusi kasne zbog snijega. Vjerojatno ga čeka. Nemam broj trgovine da je nazovem. Ostaje mi jedino da čekam.

Negdje oko jedanaest zazvoni telefon. Nera. Javlja da je morala sve do sada raditi jer većina zaposlenih iz poslijepodnevne smjene nije došla na posao a sve je trebalo dovesti u red za sutrašnji dan. Nema nikoga da je doveze a zadnji autobus je otišao prije sat vremena. Moram doći pred nju jer se boji sama ići kući. Čekat će me ispred ulaza u Hills, reče.

Pogledah kroz prozor. Snijeg pada nesmanjenom žestinom. S dolaskom večeri temperatura se još više spustila. Na televiziji ne preporučuju da se izlazi napolje. Šta ću, moram, nemam izbora. Obukoh se što sam toplije mogao: džemper, šal, debelu vindjaknu, debelu zimsku kapu, rukavice i jedine zimske cipele koje sam dobio od nekoga. Za svaki slučaj ispod farmerki obukoh dugačke gaće. Iziđoh iz zgrade. Dočeka me gusti snijeg i hladan, oštar vjetar. Najradije bih se odmah vratio nazad ali ne mogu. Moram požuriti do Raceway Plaze gdje me čeka Nera. Znam da mi treba oko četrdeset pet minuta do tamo. Na ulici nema nikoga.  Capitol Drive je jedva očišćena. Koristim tragove guma rijetkih auta koji su su ko zna kada prošli ulicom. Očigledno je da je zadnji prošao davno jer su tragovi zatrpani novim snijegom a grtalica nije prošla odavno. Ni situacija na Washington Avenue nije puno bolja. Vidi se da je cesta češće čišćena ali je asfalt pokriven slojem snijega. Trotoar niko nije očištio. Na ulici gotovo da nema prometa. Tek tu i tamo naiđe pokoji auto, vozeći polako, nastojeći da se ne zaustavlja jer bi u suprotnom mogao ostati zaglavljen na cesti. Prvo pokušavam da hodam trotoarom ali nakon pedesetak metara odustajem. Snijeg je dubok i treba uložiti dosta snage za hodanje. A i cipele mi nisu duboke pa se snijeg zavlači pored čarapa u cipele i osjećam kako se polako topi. Siđoh na cestu i požurih što sam brže mogao. Snažan sjeverac, srećom, duva u leđa pa mi to pomaže da brže idem. Začuh zvuk motora iza sebe, sklonih se u stranu, gazeći doboki snijeg koji je uz rub ceste još viši nega na trotoaru jer su ga grtalice gurale na obe strane ulice. Prođe još nekoliko auta. Niko ne stade da mi ponudi da me poveze niti ja pokušavam stopirati. Nije ovo Juga, jasno mi je, ne radi se to ovdje u Americi. I po danu malo ko ide pješice a kamo li po ovakvom nevremenu. Samo osobe s dna društva ili one kojima namjere nisu poštene mogu biti lude da se upuste u ovakvu avanturu. Toliko sam naučio gledajući programe lokalnih kanala u kojima dominiraju vijesti o krađama, drogi, ubistvima.

Hodam cestom i razmišljam. Opet plaćamo cijenu našoj naivnosti. To već nije slučajnost. Bili smo naivni cijeli naš život vjerujući da živimo u okruženju u kojem svi slično mislimo, da su nam svi koje smo smatrali prijateljima upravo to, prijatelji, i da naše komšije i radne kolege neće dozvoliti da nam se dogodi ono što se u drugim gradovima Bosne i Hercegovine počelo događati. Nismo vjerovali da ćemo morati napustiti grad u kojem smo rođeni i u kojem smo otvorenih ruku primali one koji su nas kasnije istjerali. Ni u Zagrebu se nismo opametili. Vjerovao sam da su namjere gospodina Martona poštene i da mi je dao posao jer je vjerovao u moju stručnost i sposobnost. I Nera je bila ubijeđena da su je u zagrebačku Islamsku zajednicu zaposlili da joj pomognu jer je izbjeglica i jer joj treba pomoć, ne znajući da je njima važnije ime njenog muža nego njena sposobnost da posao obavi kako se to od nje traži. Ni ovdje se nismo pokazali boljim. Nerina naivnost pri vađenju drug testa je bio samo početak. A i njeno prihvatanje da danas, po ovom užasnom vremenu, ode na posao kada drugi to nisu htjeli. Počeo sam dovoditi u sumnju odgoj naših roditelja koji su nas učili da budemo pošteni, iskreni, da se poštenje i rad cijeni. Jer, samo jedna mala laž, jedna prosta rešenica “izvinjavam se, ne mogu doći, imam drugih obaveza” je bila dovoljna da izbjegnemo nevolje koje su nas snašle. Zbog Nerinog poštenja ja sada kao ludak hodam glavnom cestom koja spaja Carnegie s Raceway Plazom dok mi snijeg, vjetar i hladnoća ne daju da pošteno otvorim oči a ona se mrzne čekajući da se pojavim.

Zabavljen svojim razmišljanjima primijetih da sam stigao do mosta preko Chartiers Creeka, omanje rijeke koju ovdje u Americi nazivaju potokom, iako je veći od naše Vrbanje. Blizu sam. Još manje od kilometra i bit ću ispred Hillsa. Raceway Plaza je odmah nakon Heidelberga, malog naselja nazvanog po poznatom gradiću u Njemačkoj.

Nakon desetak minuta stigoh do Hillsa. Velika plaza je sablasno prazna. Ugledah Neru kako cupka pred glavnim ulazom u Hills. U trgovini nije bilo nikoga. Posljednji radnik je otišao davno, samo je ona bila tu, moleći boga da što prije stignem.

Krenusmo nazad. Povratak je bio gori jer nam je sjeverac duvao direktno u lica. Nismo razgovarali nego smo išli što smo brže mogli, okrečući glavu sad na jednu, sad na drugu stranu, da izbjegnemo udare sjeverca. Ruke su se polako mrzle a lice ledilo pod naletima vjetra. Čak mi ni dugačke gaće nisu puno pomagale. Po glavi mi se ponovo počeše vrzmati razne misli. Čudno je to kako čovjeku svašta može pasti na pamet. U jednom trenutku se sjetih starca Relje i sinovca mu Vuje, junaka pripovjetke Petra Kočića “Kroz mećavu” i njihove borbe sa snijegom. Na povrtaku kući s pijace u planini ih uhvati oluja koja je bila sve jača a snijeg sve gušći. Relja je išao naprijed a njegov sinovac Vujo iza njega, vodeći kravu koju nisu uspjeli prodati. Relja se brinuo za sinovca, sitnog, slabunjavog dječaka od dvanaestak godina i bojao se da ga u mećavi ne izgubi. “Ideš li rode”, vikao bi starac Relja, okrečući se da provjeri da li ga Vujo slijedi. Vujo bi drhtavim glasom odgovarao “Idem, idem” ali je sve više zaostajao dok u jednom trenutku Relja nije primijetio da Vuje nema. Potaknut tim mislima u jednom trenutku se okrenuh ka Neri i onako u šali upitah “Ideš li rode?” a ona se nasmija iako ni njoj ni meni nije bilo do smijeha.

Relja i Vujo su izgubili bitku s prirodom, ostali su zavejani u mećavi na surovoj bosanskoj planini a nas dvoje smo se napokon dokopasmo naše zgrade. Ponoć je već davno prošla kada smo se našli u toplom lobiju ne vjerujući da je našim mukama došao kraj. U liftu i u dugačkom hodniku ne sretosmo nikoga. Iz stanova dopiru zvukovi s televizora. U većini žive oni koji godinama ne rade i kojima država plaća sve. Oni ne moraju raniti. Program se gleda do kasno u noć. Njih ne brine vremenska prognoza niti ih brine da li autobusi kasne. Većina ih imaju auto. A nas dvoje? Niko nam nije kriv što smo pogrešno odgajani.

Uđosmo u stan. Bilo je jako toplo jer je sobno grijanje ostalo uključeno. Djeca su zaspala. Nerin ručak se odavno ohladio. Trebalo nam je još jako dugo da dođemo sebi. Lica su se polako otkravljivalo a promrzli prsti dolazili sebi.

Dok čekamo da se Nerin ručak podgrije, razgovor se okrenu današnjem danu. Nera prizna da je napravila grešku i da slijedeći put mora brže razmišljati ako se nađe u sličnij situaciji. Bilo nam je jasno da način na koji smo odgojeni I kako smo živjeli cijeli naš život ima velikog uticaja na naše ponašanje u novoj domovini i da nešto moramo mijenjati. Moramo početi drugačije misliti, ne kao Bosanci, već ka Amerikanci. Neće nam to biti lako. Ja sam već dobrano ušao u petu deceniju života a i ona je u nju zakoračila. Čovjek se ne mijenja preko noći, ne postoji prekidač koji se može jednostavno prebaciti, toga smo bili svjesni. Današnji dan nam mora biti dobra škola da shvatimo realnost i da počnemo živjeti onako kako se živi u Americi. Inače nam neće biti lako.

U krevet smo otišli kada je već bilo blizu dva ujutro. Snijeg je i dalje padao nesmanjenom žestinom ali nas to nije brinulo. Sutra ne moramo raniti i ne moramo ići na posao. Ako telefon opet zazvoni, znamo šta nam je činiti. 

Labels:

Thursday, March 19, 2015

Kastelov čošak

Kastelov čošak, mjesto gdje smo se nekad sakupljali, gdje se sada okupljaju neki drugi, a ko će se okupljati u budućnosti samo dragi bog zna. U doba mog djetinjstva nije bilo nebodera koji je u međuvremenu nataknut na početku Gospodske kao što su u to doba natakali nebodere i u drugim gradovima Juge. Nije se uklapao ni uz šta ali je, za ono naše doba poslijeratne izgradnje, bio simbol napretka pa smo ga svi tako prihvaćali. I divili se njegovoj visini, jer je su se u to doba gradovi takmičili ko će imati viši neboder.

Dio Kastelovog čoška je bio i Titanik, zgrada koju su tako nazvali jer je ličila na prekookeanski brod koji je na svojem prvom putovanju preko okeana doživio havariju. I naš Titanik je doživio sličnu sudbinu. Jednim dijelom ga je srušio katastrofalni zemljotres 69. da bi na kraju bio potpuno srušen i zamijenjen Boskom, građevinom bez duše, izabranom kao najbolje rješenje centra grada na jugoslovenskom konkursu koji je gradu trebao vratiti život.

Ne mogu reći da mi je Titanik bio posebno prirastao srcu a Boska mi se ama baš nikada nije sviđala. Nikako nisam mogao shvatiti kako se neko mogao odlučiti za građevinu od betona, bez prozora, koja više liči na ogroman vojni bunker nego na mjesto gdje sve buja od života. Nisam građevinski stručnjak niti se razumijem u arhitekturu i volio bih kada bi neko od struke mogao objasniti razloge zbog čega je Boska (i muzej na mjestu Realke) bila najbolje riješenje.

Hodao sam prošlog ljeta gradovima i gradićima Nizozemske, divio se trgovima koji su odisali starinom, razmišljao o gradskim ocima u Amsterdamu koji nisu rušili kuće koje se naginju na sve strane, već su ih spašavali, i poredio to sa našim glavešinama koji su rušili i ono što je bilo teško srušiti. Valjda smo mi po prirodi takvi da rušimo ono što je neko prije nas gradio da bi mogli dokazati da sve počinje od nas. A pri tom nam pomažu vremenske nepogode, a posebno ratovi, kada se, pored starina koje nam nisu po volji, lako riješiti i življa, kako je to bilo u slučaju našeg grada.

Kada sam prošlog novembra hodao gradom, okom kamere sam zabilježio taj naš glavni trg koji, istina, nije doživio arhitektonsku promjenu poslije ovog zadnjeg rata ali je zato demografska ogromnih razmjera. Neboder je još tu, i Boska, i sat na kojem je vrijeme stalo u 9:11 jednog ponedeljka 69., samo onih koji su njime hodali i tu se sastajali više nema. A nema ni sata koji bi to zabilježio. Niti će ga ikad biti. 

Tuesday, March 17, 2015

Leeuwarden

Leeuwarden je  glavni grad holandske provincije Friesland, smješten u sjevernom dijelu Holandije. Gradić je to od oko 100 hiljada stanovnika od kojih su oko 16 hiljada studenti. Prošlog jula smo prošetali Leeuwarden-om na povrtaku s Davorovog vjenčanja. 

Historijski dio grada, kao i u većini gradova koje smo posjetili u Holandiji, je pun objekata iz prošlosti koje Holanđani ne ruše kao što to radimo mi, kako bi zatrli tragove onih koji su na našim prostorima živjeli prije nas. Prošetali smo jednim njegovim dijelom, napravili nekoliko snimaka, popili kavu za put i uputili se u Leiden, naše slijedeće odrediše. 





















Labels:

Monday, March 16, 2015

Grb

Grb kakvog se sjećamo a koji nije bio dobar za sve
Kao dijete sam sakupljao značke i u početku ih čuvao u kutiji od cipela a kada sam kasnije nabavio album za značke, organizirao sam ih u grupe prema “temama”. Bilo je tu raznih značaka a jednu poveliku grupu su činili grbovi gradova. Kada bih putovao po bivšoj Jugi, kupovao bih značku grada i tako povećavao svoju kolekciju. Ako bi neko od familije ili mojih drugara išao na put, obavezno su mi donosili nove značke. Duplikate sam mijenjao s kolegama i album se sve više popunjavao. Sjećam se da su gradovi iz Slovenije imali veoma lijepe značke, valjda zbog toga što su tamo oduvijek držali do tradicije pa su i oni najmanji gradići imali svoje grbove koji su izliveni u značke izgledali jako privlačno. Mi, djeca, bi se ponekad sakupili i razgledali albume, praveći se važni ako bi imali značku koju niko drugi nije imao.

Grb samo jednog naroda
Šta se desilo s mojim značkama i albumom kada sam izgubio interes, ne sjećam se a ni danas mi ne bi pale na pamet da ne pročitah vijest oprijedlogu za novi grb grada Banjaluke. Nije da me nešto posebno zanima kakv će taj grb biti ali ne mogah odoljeti da o tom ne napišem par riječi.

Kada je Banjaluka dobila svoj grb, mnogo kasnije nego mnogi gradovi u bivšoj nam domovini, bio je modernog dizajna, bez  štitova, lavova, džamija, crkava.. Sadržavao je, po mom mišljenju, najznačajnija obilježja grada: Šehitluke, Kastel i Vrbas I bio prihvatljiv za svakova. Bar sam u to vrijeme tako mislio.

Onda je došao rat. Grad je etnički očišćen od nesrba. Uništavano je sve što je podsjećalo na otjerane. I ne samo na njih, nego i na sve ono što nije srpsko. Napravljen je i novi grb. Naravno, po mjeri jednog naroda.


Prijedlog novog grba grada Banjaluke
Presudom Ustavnog suda manjeg blentiteta, a na osnovu tužbe o ugrožavanju nacionalnih interesa drugih naroda, grb je povučen iz službene upotrebe i raspisan je natječaj za novi. I neki dan ga objaviše, prije rasprave u kojoj će učestvovati odbornici skupštine grada. Nema više četiri S ali ima Vrbasa, samo što se ovaj put pozlatio pa ga je teško prepoznati. A ima i kestena ali i on je zlatan. A kakve bi boje Vrbas i kesten mogao biti. Sigurno nisu zeleni jer, nedaj bože da je tako, kako bi odbornici mogli izglasati takav grb. Zelen! Bog te sačuvaj! 

A da, ima tu i bikova, onih sa Zmijanja. To će sigurno proći. Pa odakle je većina novih odbornika šljegla nego sa Zmijanja.

E' naša Banjaluko, šta si dočekala!!!

Friday, March 13, 2015

Otvaranje "sezone"

Prvi zvučnik montiran
Kada sam prije tri godine otišao u penziju (tačnije rečeno, odlučio da prihvatim ponudu za prijevremenu penziju), a bilo je to 1. februara, od prvog dana sam cijelu zimu provodio par sati na vani, zabavljajući se uređujući dvorište i povrtnjak. Temperature su uglavnom bile iznad nule a snijega gotovo da i nije bilo.

Zadnje dvije godine su bile drugačije. Posebno ova. Snijega je bilo poprilično a temperatura se nije dizala iznad nule gotovo dva mjeseca. Nisam mogao napolje a izbjegavao sam i odlaske do parka u dane kada Nera radi od kuće i za vrijeme pauze za ručak obavezno ide u šetnju. Na radiju su često savjetovali da se ne izlazi iz kuće a ja sam to objeručke prihvatio i koristio kao opravdanje da ostanem u toploj sobi. Provodio sam dane sjedeći za kompjuterom i gledajući nogomet kojeg na američkoj televiziji ima sve više i više.

Početkom marta situacija se promijenila. Otoplilo je, snijeg se počeo topiti, sunce je počelo jače grijati. Odmah sam se aktivirao. Oko kuće ima dosta toga za uraditi, znaju to oni koji ne žive u stanovima. A jučer sam otvorio „sezonu“. Prije nego što sam se bacio na čišćenje i sređivanje natkrivenog patia, postavio sam vanjske zvučnike i odvrnuo radio. Tek kada je muzika zasvirala, nastavio sam s poslom. Vanjska garnitura za sjedenje je očišćenja i spremna za ispijanje kava, i ležaljka je spremna za odmaranje, roštilj pripremljen. Loza iznad kuhinjskih vrata je pokresana a očišćena je i klupa pod jasminom koji još ne pokazuje znakove buđenja iz zimskog sna. I travnjak je očišćen od lišća koje je, tu i tamo, iz komšijskih dvorišta donio sjeverac i sada čekam da svakim danom bude zeleniji i zeleniji. Vrlo brzo će dvorište dobiti onaj svoj poznati izgled koji me godinu za godinom ispunjava zadovoljstvom.

Prema vremenskoj prognozi, toplije vrijeme će potrajati, uz povremene dane s kišom. Šansa je to da sredim sve što se srediti mora a onda na red dolazi povrtnjak. I naravno, odmaranje uz muziku, uz pogled na travnjak i povrtnjak koji me, u ova vremena novih tehnologija i frke, umiruje i podsjeća na djetinjstvo kada sam najviše volio izležavati se na jutarnjem suncu, čekajući da mi mati pripremi doručak. Sjetim se toga često, naročito kada se ujutro izvalim na ležaljku obasjanu sunčanim zrakama koje cijeli prostor ispod nastrešnice zagriju bolje nego kakva grijalica. Još samo da je dobrog zdravlja.

Sunday, March 08, 2015

Sretan 8. mart



Sretan 8. mart, Međunarodni dan žena
svim posjetiteljicama bloga!

Probudimo se!

Nataša


Labels: