SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, December 19, 2014

Mirjanine ruže

Red je da se malo odmorim od Banjaluke, da ne dosadim. Bilo je još lijepih susreta, imam još fotografija ali će to sačekati par dan da dođe na red.

Danas sam se odlučio za nekoliko lijepih slika iz vrta Mirjane Stančić koja mi se javila prije par dana. Poslala mi je slike ruža koje uzgaja u vrtu već nekoliko godina a na moj upit zašto nam ne bi nešto o tome napisala, obećala je da će to učiniti na proljeće, kada počne sezona. Ja ne mogoh čekati do proljeća pa ih evo pred vama.

Iz onog što mi je Mirjana napisala u svom emailu osjećam da je i ona našla smirenje u vrtu kao i mnogi od nas. Rad s zemljom odmara, u to sam se lično uvjerio. Osjetio sam to i kod ostalih prijatelja koje sam imao prilike posjetiti. Valjda čovjek dođe u to doba da ga neke male stvari raduju više nego neke velike. Nisu naši ljudi tek tako gradili vikendice i hrlili vikendom u prirodu, bježeći od buke grada. Mnogi koji sada žive izvan našeg grada su našli načina da dođu u posjed komadića zemlje na kojem će se moći opustiti. Vidio sam to u Danskoj, Švedskoj, Sloveniji… Vjerujem da je tako i u drugim zemljama gdje većina živi u stanovima.


Nadam se da se Mirjana neće naljutiti što su ove njene lijepe slike „otišle u eter“. Naprotiv, držim je za riječ i očekujem da se javi s prilogom o svom hobiju pa makar to bilo u proljeće.




Labels: ,

Thursday, December 18, 2014

Čudo u centru Banjaluke

Čudo u centru grada
Čuda se ne dešavaju svaki dan inače se ne bi zvala čuda. I ne dešavaju se svakom. Eto tamo u Međugorju, gdje narod hrli iz cijelog svijeta a promućurni trljaju ruke brojeći lovu, Gospa se pojavila poodavno. I nisu je vidjeli svi nego samo par odabranih. Jedna od odabranih još i dan danas je vidi, razgovaraju počesto ali obična raja nije ta sreće. Džaba im je piljiti u nebo, naprezati čula vida i sluha. Ne vidi se ništa. I ne čuje. Samo odabrana i vidi i čuje i onda prenosi običnom puku. Razmišljam nešto u sebi, tako to i mora biti inače kakvo bi to čudo bilo kada bi ga svako vidio.

E’, u našem gradu jedno čudo vide svi. I to svaki dan. Ne treba se previše naprezati, ne treba se pentrati po brdima kao u Međugorju, samo prošetaš centrom grada i tu si. Nije to ni neobično za grad gdje su crkve nikle na svakom čošku, gdje se slave slave za sve i svašta i gdje ni vlada ne može da se konstituira a da se ne dobije odobrenje od svevišnjeg. Ovdje više ni čuda nisu kao što su nekada bila, namijenjena samo odabranim. Vide ga svi, čak i oni koji u grad samo navrate, pa čak i oni koji u čuda puno ne vjeruju. Kao ja, na primjer.

A ono, čudo, je baš poveliko. Zauzelo jedan čitav blok. Bolje reći, park. Jeste da taj park i nije bio neki, a imao je i nezgodno ime. Picin park. Malo nezgodno da se čudo desi baš tu. A možda i nije. Jer, kakav je to grad koji ima park s takvim imenom? Ovako, parka više nema a obična raja sada mogu da se dive čudu svakodnevno. I da se krste. A mogu se uz njega i slikati, ako im je baš ćeif.

Jer, kako neko može objasniti činjenicu da je novokomponirani „biznismen“ Mile Radišić u centru grada uspio izgraditi zgradu a da njegovo preduzeće, koju je zgradu izgradilo, ima samo dvoje zaposlenih uz početni kapital od 2000 KM. Čudo, pa to ti je. Nema drugog objašnjenja. Jer da nije tako i drugi bi gradili. Ako ne ovi domaći koji po nekoliko mjeseci ne dobijaju plate, sigurno bi to radili oni iz inostranstva koji gledaju kako da obrnu lovu koju su zaradili. U njihovim zemljama se s 1000 Eura ne može puno šta uraditi ali u manjem blentitetu se, kako se vidi iz navedenog, može izgraditi povelika zgrada i uz to dobro zaraditi. Eh, koliko bi zgrada mogla izgraditi raja rasuta po svijetu. Banjaluka bi do sada bila mali New York.

Željko Katalina u prvom planu
P.S. Izgleda da sam se ipak malo zaletio. Jeste da se u ovom slučaju radi o čudu ali nije to baš obično čudo. U njega su prste upleli još neki a ne samo onaj koji se za sve pita. Nije da njegova uloga nije najveća (kao i onog gore u slučaju Međugorja) ali i drugi su zaslužni. Jedan od njih je i moj bivši komšija, bivši kolega s fakuletat i posla, osoba koja ni mrava ne bi zgazila. Čovjek bi ga na ranu privio, toliko je bio dobar. Moj kolega Željko, poslijeratni direktor preduzeća Medicinska Elektronika, koje je u ona bezbožna vremena osnovano uz pomoć zaposlenih u firmi Rudi Čajavec i čije je dionice za male pare kupio upravo gore navedeni „biznismen“, je odigrao značajnu ulogu. Za svoju ulogu je nažalost osuđen na zatvorsku kaznu kao i gore navedeni „biznismen“. Međutim, ako se sjetimo kako je to s čudima, obično su oni koji su ih stvarali morali za života propatiti da bi kasnije postali sveci. Valjda će tako biti i u ovom slučaju, samo treba biti malo strpljiv.

Labels:

Wednesday, December 17, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Dubravka - Rada
Izet - Rada
Saima - Rada
Nada - Rada
Nada x 2 - A gdje smo tu mi?
Ismet Curt - Dudo
Saima - Neko "ozgora" povlači konce
Nataša - Nadgrobni spomenik


Kako poslati prilog
Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Priceless

Srđa s tačkama, priceless
Moj prijatelj Srđa ima zeta Matiju. Slovenca. A Matija vrijedan i zna sve. Moj prijatelj Srđa ima i vikendicu. U vremenima prije rata Matija je bio glavni izvođač radova na vikendici. Srđa je bio više kao nadzorni organ ili tako nešto. Srđa bi tu i tamo nešto zamislio a Matija bi to odmah napravio. I bilo je lijepo svratiti na Srđinu vikendicu. Trava pokošena, sve uredno, čovjek ostaje samo da uživa.

Jasna se zabavila oko cvijeća
I dođe rat. Matija ode u Sloveniju odakle je rodom. Ja stigoh u Ameriku. Srđa osta u Banjaluci.

Nakon duže vremena navratih u stari kraj. Novembar je mjesec ali kao da nije. Vrijeme lijepo, proljetnje. Srđa me nagovori da odemo do vikendice a kasnije ćemo kod njih na ručak. Pristah. Lijepo je kada te drugi paze a ti se opustiš. Da mi je tako stalno, ne bi bilo loše.

Stigosmo na vikendicu. Trava pokošena. Vikendica cakum-pakum. Sve sređeno. Ofarbano. A Matije nema. Pitam ja mog drugara Srđu ko je sada glavni i odgovorni za uređenje. „Ja“, kaže on. Ja ništa ne govorim ali me kopka neka sumnja.

Marinkovići u akciji
U tom trenutku ugledah kolegu iz škole, fakulteta, posla. Njegova vikendica do Srđine. Odoh da se pozdravim. I popričam.

Nakon petnaestak minuta vraćam se nazad. Gledam. Trljam oči. Jest da me vid malo slabije služi, na kratko, ali dobro vidim na daljinu. Kad tamo, moj Srđa se prihvatio tačaka i odvozi opalo lišće. Kamera je pri ruci. Slikam. Da ima dokaz i pokažem drugima. Da mi ne kažu da lažem.

Vrijeme je da se ide kući
Kada sam shvatio da je vrag odnio šalu i ja se prihvatih posla. Grabalja. Da se malo posjetim na svakodnevnicu. Predugo sam odsutan od kuće pa već zaboravio. A čeka me isto. Nasadio drveća i zbunja pa čišćenju nikad kraja. Ko mi je kriv kad ni ja nemam Matije. A dobro bi mi došao.

Ostadosmo još malo na vikendici pa nazad u grad. Kod Marinkovića. Na ručak. Odličan, kao i obično.


Bio je to još jedan lijepi dan u rodnom gradu. A kako neće biti kada se nađeš sa starim prijateljima. Tada ni mjesto ni vrijeme nije bitno.
Al se (nekad) dobro jelo

Labels: ,

Tuesday, December 16, 2014

Šampion

Iznenadan susret u čevapčinici
Prve čevape sam pojeo tek nakon nekoliko dana po dolasku i to u čevapčinici Kod Muje, onoj kod kina Kozara. Ranije, odmah po dolasku bih odlazio na čevape jer, obično isti dan. Oni su za mene jedan od nekoliko simbola Banjaluke: Ferhadija, Kastel, spomenik na Šehitlucima, čevapi kod Muje... Ovaj put nisu mi nešto sjeli. Nije pomoglo ni pivo. Ostao je nekakav čudan okus u ustima. I odluka da čevape više ne jedem. Bar za vrijeme ove posjete. Ni oni nisu više kao što su nekad bili. Burek pod sačem u burekdžinici kod Tehničkog fakulteta je bio mnogo bolji i tamo sam svraćao par dana uzastopce na zadovoljstvo osoblja.

Nako što smo laganom šetnjom uz obale Vrbasa stigli u blizinu gradskog mosta, Damir me nagovori da odemo na čevape. Stajali smo ispred još jedne čevapčinici Kod Muje. Lanac, pomislih. U naše doba bila je samo jedna. Ona preko puta spomenika Palim borcima iz drugog svjetskog rata u koju sam svraćao često nakon škole, na sindikalnu: cijela lepinja s dvije ploče. Kasnije, poslije zemljotresa pomjerila se u Martićevu, odmah preko puta Sneka. I nisu se čevapi mogli pojesti u svako doba. Kada bi se prodalo ono što je Mujo za taj dan napravio, čevapčinica bi se zatvarala. A sada, nakon Mujine smrti, njegovih čevapčinica na sve strane. I poslije Muje, Mujo! I rade do kasno u noć. Kvalitet, naravno nije više onaj stari. Zbog lošeg iskustva s čevapima kod kina Kozare pokušah Damira nagovoriti da odemo na burek ali  on me ubijedi da ovi ovdje nisu loši i ja na kraju popustih.

Damir je bio u pravu, čevapi su bili dobri. Platismo i krenusmo ka izlazu. U tom trenutku zazvoni cell-phone. Nera. Ostavio sam joj poruku preko Srđe pa se sada javlja. Galamim. Slabo je čujem. Em je Amerika daleko, em je veza loša, em dobro ne čujem. Sporazumismo se nekako.

Kada završih razgovor, okrenuh se oko sebe i primijetih u čošku predulaza starijeg čovjeka kako upravo završava svoju porciju. Jeo je polako, usporenih pokreta.

„Izvinite“, rekoh. „Malo sam bio preglasan“. Htio sam se izviniti zbog toga što sam bio nekulturan. A  i inače me nerviraju osobe koje se deru na sav glas kada razgovaraju na cell-phone. Kao da žele da ih svi čuju, da svako zna o čemu razgovaraju.

Stariji čovjek samo klimnu glavom. Nasmiješi se blago. Pokuša nešto reči ali glas se gubio.
Pogledah bolje. Marijan! Marijan Beneš! On je! Jedva sam ga prepoznao.

„Marijane, jesi li to ti? Baš mi je drago što te vidim. Kako si?“

Dragan i Davor u krilu šampiona
Kimnu glavom i nasmiješi se. Ponovo pokuša nešto reći ali ne ćuh ništa. Znao sam da već odavno ima problema s glasnim žicama i da sve teže govori. A i jedno oko mu je stradalo pa na njega ne vidi.
Spomenuh mu kako je jednom sa Buhom dolazio kod nas, kako imam par fotografija na kojima Davor sjedi u njegovom krilu, kako znam da me se ne sjeća ali to i nije važno, kako mi je izuzetno drago što ga vidim. Nije ništa govorio, samo se blago smješkao.

Zamolih Damira da nas uslika. Pozdravih ga i izađosmo iz čevapčinici. Upitah Damira da li zna o kome se radi. Reče da ne zna. Premlad je da bi se sjećao. I onda mu ispričah o Marijanu, o njegovim borbama u kojima su protivnica padali kao da su maljem ošinuti, o amaterskoj tituli Evrope, o pobjedi nad Francuzem Koenom u dvorani Borik kada je osvojio profesionalnu titulu prvaka Evrope u velter kategoriji, o posljedicama na zdravlje koje su borbe ostavile, o ubistvu njegovog brata u Banjaluci za vrijeme ovog zadnjeg rata, o problemima koje je imao u gradu čije je ime proslavio diljem Evrope, o poeziji koju još i sada piše.

Nastavljajući svoju šetnju sa Damirom sjetih se da sam na listi Banjalučkih simbola zaboravio jedan. Marijana Beneša, šampiona kakvog naš grad više nikada neće imati. 

Labels: ,

Monday, December 15, 2014

Banjalučki Downing Street

Milina rezidencija
Kako mi je „radno mjesto“ za vrijeme boravka u Banjaluci bila slastičarna Pingvin, svaki dan me put vodio pokraj zgrade predsjednika manjeg blentiteta Mile od Laktaša (ili Mrčajevaca, da budem precizniji). Smjestio se Mile u zgradi bivše SDK za čije je adaptiranje stučena grdna lova (one koje nema a koju će neki jednog dana vraćati). I ulicu je zagradio da ga u mudrim državničkim poslovima ne bi prekidali zvuci auta. Sada se raja koja s autima dolazi iz Borika  mora penjati na trotoar pa preko novog parkinga na mjestu gdje je nekada bila robna kuća Zenit nazad u Martićevu. A pred njegovom palatom mir i tišina. Skoro niko ne prolazi. Organi dežuraju dan i noć da kojoj budali ne bi šta palo napamet.  I ja sam svaki put prelazio na drugu stranu ako bih se kojim slučajem našao na onoj strani trotoara koji vodi uz palatu. Primijetio sam da me organi nekako poprijeko gledaju ako bih išao trotoarom uz zgradu pa mi je lakše bilo preći na drugu stranu nego da čekam da me opomenu.

Za dvadeset i kusur dana koliko sam lutao gradom nisam primijetio da se u palati nešto dešava. Sve do par dana prije povratka u Zagreb. Vraćam se tako predveče prema Rosuljama kad od ulaza u palatu razvučen dugačak crveni tepih. Protegao se do polovine ulice a oko njega zlatni lanci. Kao u Hollywood-u kada se dijeli Oscar. Vidim, i organa je više nego obično. Mislim, mora da je neka važna posjeta. Da ne stiže engleska kraljica Elizabeta II ili možda bajin jaran Putin. Ne bi se tepih tek tako razvlačio da nije nešto važno. Istina, nisam ništa čuo na vijestima ali i ne gledam ih često pa nije ni čudo što nisam informiran. Iz predostrožnosti se odmah prebacujem na drugu stranu ulice pa bojažljivo prođoh pokraj organa. Druge raje nema, valjda navikli pa u ovakvim prilikama koriste poprečnu popločanu stazu  koja je vjerojatno upravo zbog toga i napravljena. One druge, od palate prema Martićevoj nema. Ne treba. Mogla bi je raja koristiti a to bi baju moglo ometati u radu. Ovako, ako neko ide od kina Kozare, ići mu je skroz do zgrade skupštine opštine pa onda lijevo u Martićevu.

Maših se za kameru, htio sam napraviti koji snimak ali u zadnjem trenutku odustah. Ne smjedoh. Ne znam kakvi zakoni vladaju u blentitetu pa nisam htio doći u situaciju da se raspravljam s organima. Jer s njima nema puno priče. Dok im ja objasnim da nisam odavde ode moja kamera. I slike do tada snimljene. A one dragocjene.

Nakon večere sjedoh uz TV da pogledam šta se u gradu događa. Kad tamo, baja, Željkica, ćelo Đokić i onaj Pavić iz Prijedora se sastali da se dogovore da su oni opet glavni. Važan susret, nema šta. Skupila se „krema“ manjeg blentiteta kod baje a televizija sve bilježi. Mora narod biti obaviješten. A susret ne može bez tepiha. Navikli ljudi. A i ima se. U manjem blentitetu sve potaman. Narodu lijepo pa se umirio. Glavno da je „država“ tu. I crveni tepisi. Da se vidi kako se dobro živi. Kome trebaju fabrike i proizvodne hale. Pa svi se sjećamo kako je nekada Banjaluka bila zagađena. A sada se lakše diše. Nema visokih dimnjaka, nema dima iz Celuloze, prašine iz Jelšingrada. Oslobodio ih baja i oni oko njega od smoga i zagađenja. A narod zahvalan. I uz to ponosan na svog baju i njegovu raju.

Rezidencija premijera Velike Britanije
Sjetih se jedne posjete Londonu još iz onog doba kada su glavni banjalučki zagačivači radili punom parom pa me moja fabrika poslala na službeni put u glavni grad Engleske. Lutam ja tako Londonom i odjednom se nađoh u jednoj maloj uskoj ulici s poznatim nazivom. Downing Street 10. Rezidencija premijera Velike Britanije. Jest da je ulica zagrađena i jest da je policijska kućica tu ali nema tepiha. 

Sramota. Pa kako ti ljudi mogu tek tako ulaziti u kuću a da cipele ne očiste pred vratima.  Čudni ljudi ti Englezi pa se ni oni ne bune što je tako. Ne smeta im kada u posjetu dođu državnici iz drugih zemalja,  televizijske kamere zazuje, a tepiha nema. Istinu da kažem oni su mi uvijek bili malo ekscentrični pa im se nije ni čuditi. Ali kod nas se to ne može desiti. Šta bi „svijet“ mogao pomisliti? Da nemamo! Ili smo se stisli pa nećemo da potrošimo.

Odem na Google Map da provjerim ima li tepiha ispred ulaza u Downing Street 10 ovih dana. Mislim, proteklo je dosta vremena, možda se narod tamo opametio. Kad ono, ništa. Ista ulica, ista zgrada, ništa novo. Mora da je tamo neka kriza pa se nema. Ko im je kriv. Neka im je kad ne znaju kao mi. A kako će kod nas biti narednih godina ne mogu ni zamisliti. Ko doživi, pričat će.

Labels:

Sunday, December 14, 2014

Rada

Polazeći za Banjaluku na ceduljici sam ispisao imena i brojeve telefona osoba kojima sam se trebao javiti. Smiješno je to u ovo doba kada svako nosa pametne telefone, znam, ali nisam se htio zamajavati tehničkim problemima već sam se odlučio za stari provjereni metod: sve što ti treba zapiši na papir¸i onda si miran. Kupovina jeftinog cell-phona, promjena SIM cartice za postojeći, nešto treće, nisam o tom htio da razmišljam. Od kako sam u penziji čak ne pratim ni šta je novo u oblasti računara, da ne govorim o ostalim tehnološkim čudima. Valjda ću nekako preživjeti za ovo vremena što mi je ostalo od života a “gore” će već biti lakše. “Gore” je to sve uređeno¸i nije naše da o tome mislim. Jedino se bojim da ne završim “dole” ali ni tada mi tehnologija neće trebati.

Na ceduljici sam imao zapisan i Radin broj telefona. Ona je trebala biti važna karika u poslovima koje sam planirao obaviti. Nisam je lično poznavao ali sam o njoj čuo sve najbolje. Da je veoma poslovna, da je pravi drug, da se u nju mogu u potpunosti pouzdati. Da pripada onoj staroj Banjalučkoj raji a svi znamo šta to znači.

I bilo je tako. Družili smo se Rada i ja svaki dan, pravili planove, odrađivali poslove a u međuvremenu sjećali starih dana. Sastajalište nam je bila slastičarna Pingvin u neposrednoj blizini zgrade bivšeg SDK a sadašnjeg “doma” predsjednika manjeg blentiteta. Vrijeme me je, srećom, poslužilo, pa smo mnogo vremena proveli u bašti slastičarne što me podsjetilo na prijeratna vremena, posebno na studentske dane, kada smo tokom cijelog ljeta ispijali kave i piva u baštama rodnog grada. Bila je to i velika promjena u odnosu na život zadnjih dvadeset godina. U Pittsburgh-u ima malo restorana s baštama a i oni nisu smešteni u gradu već takozvanim plazama gdje raja ide kolima u kupovinu ili u restorane. A nema kod nas ni sjedenja uz kavu ili kapučino i raspredanja priča po cijeli dan. Sve se obavlja na brzinu jer je sve podređeno biznisu i zaradi. Novac je glavna pokretačka snaga a sve ostalo je manje važno.

Sjedeći u bašti Pingvina ispijajući kapučino promatrao sam raju koja prolazi. Malo koga sam mogao prepoznati. Tu i tamo bi se pojavilo koje poznato lice, poneko bi mi se učinio poznatim ali zbog godina koje su prohujale nisam uvijek bio siguran o kome se radi. Tu mi je u pomoć priskakala Rada, osvježavajući moje pamćenje dodatnim objašnjenjima i detaljima iz nekadašnjih vremena. “Ma znaš, to ti je ona…”. Bilo je to lijepo druženje, sve do zadnjeg dana. Ako bih trebao prevoz do neke udaljene institucije, Rada je bila tu. Ako je trebala neka veza da bi se neki problem otkačio, Rada je uskakala. Čak sam, na njen prijedlog, stigao do doktora specialiste u Tesliću koji nas je primio preko reda upravo zahvaljujući Radinoj intervenciji. Angažirala je prijatelje na sve strane samo da bi našla načina da dođem do informacije, podatka, određene osobe. Uvijek je to bio neko od onih pravih Banjalučana koji su ostali onakvi kakvi su uvijek bili: prava raja na koju si se uvijek mogao osloniti.

Zahvaljujući Radi obavio sam gotovo sve poslove zbog kojih sam došao. Ostale su neke rutinske stvari koje će Rada obaviti kada za to bude vrijeme. Naša druženja u Pingvinu će mi ostati u lijepom sjećanju, kao i druženja sa starom rajom koja su me uvjerila da u Banjaluci nije sve crno kako bi se iz mojih priloga moglo zaključiti. Ima tamo još one stare raje zbog koje u Banjaluku vrijedi navratiti samo su daljine prevelike da bi se to moglo češće raditi.

A ako neko treba pouzdanu osobu koja će u Banjaluci obaviti neki posao, najtoplije preporučujem Radu. Garantiram da se nećete pokajati.

Labels: ,

Saturday, December 13, 2014

A gdje smo tu mi?

Ogromni park u centru Haga u kojem je sve od drveta
i poneki šarafčić od metala
U očekivanju nekih komentara tvog doživljaja našeg grada skoro svaki dan sam razmišljala koliko se toga može napisati o ovoj temi. O tvojim emocijama, snažnim, svježim kao da su se ti svi događaji dešavali juče, o susretima sa ljudima koji pune baterije. O ljubavi prema "onom" našem gradu koji je u bivšoj domovini bio visoko na rang listi koja je ocjenjivala gradove.

Prekrasni hotel Holiday Inn u Hagu
Nedavno sam pričala u jednom mlađeg društvu o tome. Komentar je većinom bio: " to je zato što ste tad bili mladi". Onda se pođoše oblačiti za izlazak iz kafića. Na svima iste jakne. One plastične iz napuhanih djelova sa stisnutim kaisševima oko struka. Frizure iste. Tjesne helanke i visoke pete. Sve potsjeća na naslagane tetrapak proizvode na policama trgovina za koje ne znaš ništa o sadržaju unutra.
Svaki čas nekom zvoni mobitel i pored veće grupe stalno je izdvajanje u tiši dio kafića. Svaki razgovor je podugo trajao, i onda sam razmisljala kad ostare o čemu će oni to moći pričati kad su bili mladi. Ne vjerujem da će sa sjećati ni imena kafića u kojima su do besvjesti boravili.
Onda im ja to sve kažem i odlazim razmišljajući o našoj mladosti i o svemu što Milan piše.

Posjeta muzeju starih automobila u Hagu
Sjetim se vađenja štitova za divne modele  iz njemačkog časopisa " Burda" i kolektivnog šivanja modela. Neko je vadio šniteve na novinski papir,  neko krojio, neko rezao, a neko šio na staroj "singerici". To je bila tadašnja "mala privreda" a sve udruženo i sve skromno i besplatno.
A onda igranke u Domu kulture gdje se to sve vidjelo na djevojkama od kojih je svaka imala svoju posebnost.

Ulaz u muzej
Onda se sjećam i drugova i drugarica  iz Tehničke skole. Bilo je dosta učenika koji su stanovali u đačkim domovima. Meni, a mislim i drugima koji smo živjeli u gradu  u svojim kućama i sa roditeljima, nije  bilo poznato kakav je to život bio. Daleko od roditelja, skromno, muški u tim godinama uvijek gladni. Nisam razmišljala ni odakle su. Bili smo samo dobri drugari. Poslije se saznavala mjesto rođenja odakle su dolazili. 

Ja se najradije sjećam Majkić Milorada i Vučić Slobodana. Upamtila sam da je prvi bio iz Majkić Japre kod Sanskog mosta, a Vučić od Kotor Varoši. Svaki susret na godišnjicama mature oni su me oduševljavali. Jedan je otišao u Sloveniju a drugi u Hrvatsku. Kad god bi se pojavili meni su izgledali kao da dolaze iz Monte Karla. Uspješni . Dotjerani . Gospodskih manira. Pametnim i poštenim ljudima odraslim uz poštene i vrijedne roditelje , naučenim da poštuju ljude nigdje nije tijesno.

Unutrašnjost muzeja napravljena kao  holandski trg
u mnogim gradovima i gradićima
A onda gledam grafit za Gavrila Principa u Banja Luci i mislim koliko je onih koji o njemu i vremenu u kojem je živio nemaju pojma. Znaju samo da je to nesto dobro za "vitalne interese Srpskog naroda" koji većinom živi u jadu i bjedi. Milan ove sve priloge piše s puno emocija, realno istinito i sto je najvažnije dokumentuje fotografijama. Tako je pisao i o svojim teškoćama i teškom preživljavanju nakon izgona iz Banjaluke, od ljudi s kojima je sve djelio.  I u firmi i komšiluku. Isto ovako emotivno istinito i doživljeno. A napada i na njega i na blog ogroman broj. Epiteti nevjerovatni, "blog otrovan, nacionalista itd, itd."

Prvi automobil na svijetu
Javila mi se Ivančica Rauš iz Italije i ona rastužena i ujedno oduševljena tekstovima. Sat smo pričale o njenim uspomen iz Rudi Čajevca, o smrti njenog oca našeg razrednika prof. Rauša. Njegovoj bolesti i smrti zbog tuge i odlaska njegovog sina i unuka u Ameriku.

Onda se sjetim života moga sina u Holandiji. Sve je podređeno radu, redu i disciplini. Svi oni koji to poštuju i uklapaju se u ta pravila, vrijedni i pametni, imaju mogućnost da uživaju u raznoraznim aktivnostima dostupna svima. Od skromnih dostupnih mnogima do ekskluzivnih dostupnih različitim slojevima i interesima.

Upoređujuci neke slike iz Holandije  sa ovim uništenjima, nekad objekata evropskog dometa kako reče Nataša, na Milanovim fotografijama,  šaljem ih sa pitanjem iz naslova ovog priloga.

Pozdrav Saima

Stari poštanski automobil iz 1912. godine


Ulaz 20 Eura ali svaki cent je opravdan.
U cijenu uračunat i kapućino s divnim čokoladnim keksima

Ja ne bih bila ja kad ne bi cvijeće bilo na kraju

U centru muzeja pravi mali grad sa svim sadržajima
tako da je boravak od šest sati sa bebom
od četiri mjeseca bio potpuno moguć



Automobil Indijskog maharadže

Labels: