SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, July 28, 2014

Gajba

Šetam ulicama Amsterdama. Vrijeme lijepo, grad pun šetača, atmosfera opuštena. Za razliku od Amerike gdje je auto glavno prevozno sredstvo, raja piči na biciklima ulicama uz kanale, preko mnogobrojnih mostova, čak i glavnim saobračajnicama na kojima sve vrvi od turista. Vozači svih godišta: od onih mladih, do gospođa u poodmaklim godinama. Biciklom se ide u školu ili na fakultet, svakodnevnu kupovinu, izvode se djeca u „šetnju“, ide se na posao. Garderoba raznolika. Od džinsa do odijela i lijepih haljina. A bicikli svih modela. Od onih starih koje smo nekada davno vozali ulicama našeg grada do specijalinih modela sa posebno ugrađenim korpama za djecu. I puno gajbi. Onih pivskih. Zakačenih na governalu umjesto korpi u koje se trpaju knjige, kišobrabi, stvari koje su se kupile u trgovini... Na jednom mostu uzimam kameru da uslikam jedan bicikl s gajbom i misli odletiše u prošlost, u dane kad su dva ponija kupljena za djecu bila najveće bogatstvo na svijetu.

Kasna je jesen devedeset druge. Raja u sve većem broju napušta grad. Većina otjerana s posla, novca polagano nestaje, psihički pritisak sve veći pod pogledima komšija koji se čude šta još čekamo dok psi rata organizirano rade svoj posao. Sjedimo u Seginom stanu na Starčevici na nekakvim gajbama koje je ko zna gdje pokupio. Došli da se pozdravimo. Stan gotovo prazan. Većina namještaja prodata za bagatelu, samo da se skupi dovoljno novca za put u nepoznato.

Pijemo pivo. Pričamo o svačemu. Ne znamo šta nas čeka i gdje ćemo završiti. Sega mi govori.

„Znaš, Co, kada se skrasim na novom mjestu, neću kupovati namještaj. Šta će mi. Nabavit ću par pivskih gajbi za stol i stolice. A umjesto ormara samo zakucam ekser. Vidiš da sve ovo što sam godinama stvarao ode bud zašto.“

Šetam Amsterdamom, divim se kanalima, lijepo ukrašenim kućama, restoranima i kafićima sa stolicama punim turista i pazim da ne smetam mnogobrojnim biciklistima koji jure svojim poslom. Slikam na sve strane da uhvatim tu ljepotu koja me okružuje. A svaki bicikl s gajbom me vrati iz stvarnosti u prošlost i podsjeti na one koji su kao Sega morali otići, prodajući sve ono što su godinama stvarali za par maraka, samo da odu što dalje od grada koji ih je izdao.

Segu od te večeri devedesetdruge nisam vidio. Čujemo se ponekad preko Interneta i to je sve. O novom namještaju nismo razgovarali. Ako je suditi po sudbinama onih koje poznajem koji su rodni grad zamijenili gradovima Evrope, Amerike, Australije, pivske gajbe su brzo zaboravljene. A oni koji su nas otjerali i koji su mislili da će se obogatiti na našoj nesreći, davno su shvatili da su se prevarili i da su zapravo oni najveći gubitnici ali samo rijetki to žele priznati.  

Labels: ,

Friday, July 04, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Nada - Srbijanka
Dubravka - Srbijanka
Felicitas - Još starije slike (umjesto komentara)
Niskana - Još starije slike
Niskana - Još starije slike (umjesto komentara)


NOVO - Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce

Thursday, July 03, 2014

Kapučinske stube...

Bakina kuća u Gornjem Šeheru
Vratila sam se prije tri dana iz Sibenika i poslije malo pause i odmora pisem ovaj tekst.

U prilogu saljem sliku kuce moje bake iz Gornjeg Sehera.

Cula sam se juce sa Esrefom iz Amerike, pa mi je rekla da je oduseljavaju Natasini prilozi o Zagrebu i da ih cita sa odusevljenjem. Fino prica i pise privatne mejlove, pa sam joj rekla da se javi i na blog. Njen odgovor je bio da nema talenta za to i da bi njeni prilozi bili “suhoparni”. Ne slazem se s njom ali uvazavam njenu skromnost.

Gledajuci sliku Kapucinskih stuba neprestano razmisljam sta je zgrada u gornjem planu. Kad se uporedi sa maminom rodnom kucom, nevjerovatno su slicne. Radoznalost me ne napusta, jer mislim da su  iz istog austrougarskog perioda. Ne znam koji su to bili “putevi gospodnji” u ono vrijeme slabih komunikacija da se isti arhitekti i izvodjaci nadju “ublizo”.

Ovih dana je u Sarajevu grad pun turista iz cjelog svijeta, sve je u “sjecanju na 100-tu godisnjicu od prvog svjetskog rata. U Sarajevu i Banjaluci se gradilo dosta u tom vremenu, jer su te vlasti mislile da ce ostati najmanje 100 godina. Cesto se pitam sta bi bilo da su ostale do danasnjih dana da li bismo bili kao Austrija , sa svim ovim nasim ljeptama i narodima, a onda se vratim u realnost, jer nikad nisam zivjela od istorije na ovim prostorima. U svakom period je bila puna lazi a kad se ne mogu uhvatiti za argumente onda, ne gubim vrijeme i ne trosim mozak uzalud.

Zahvaljujem se Niskani na prilogu, i savjetu da se procita stranica od Duje na Caffe Kajaku. Moj otac je citav radni vjek proveo u Sudu kod Osmogodisnje skole “Zmaj Jova” preko puta danasnjeg Elektrotehnickog fakulteta. To je bio jedini sud tada a stradao je u zemljotresu.
Znao se sa Felicitisinim roditeljima, i imali su zajednicke probleme oko nacionalizacije njihovih imovina.
Natasa je sigurno imala lijep zivot u banjaluckom periodu, ali je jedna od rijetkih sretnica koja je morala otici i to u svoj rodni grad, koji je svakim danom ljepsi a njeni opisi i istrazivanja dragocjeni.

Ja sam posljednji put izgubila volju da idem u svoj, jer su u gradu nestali i  posljednj mirisi naseg djetinjstva i mladosti. A bas sam bila tvrdoglavi optimista.  Jedan arhitekta  Beogradjanin, Vicin prijatelj  koji zivi u Sarajevu, a cesto ide poslom u Banjaluku, kaze: ”Tamo su najvise nadrljali gradjani, a ogroman broj je onih “ko je jamio, jamio, a bogami i ratnih zlocinaca.”

Moze mu se vjerovati.

Pojavio se jedan divan mladic, iz Beograda, rodjak od Franinog druga iz Rusije da nesto radi u Banjaluci. Bili smo na moru kad je zvao a nas “vanzemaljac”, Slovenac Tone je rekao  da je “bolje praznu kucu dati neprijatelju nego paucima i propadanju”. Poslusala sam ga i dala da bude bez naknade koliko bude trebalo. Moram otici jos jednom da mu pomognem da uvede internet, jer moram na svoje ime, obzirom kako rece da je on “strani drzavljanin”u Banjaluci. To mi bas bi simpaticno sto ocito znaci da ima Bosne vise nego RS-a.


Pozdrav Saima

Labels:

Monday, June 30, 2014

Srbijanka

Vec dulje vrijeme prolazim kraj ovog prekrasnog grma i stalno si obecavam da cu se vratiti sa foticem. Zaboravim. Jutros primjecujem da je vec prilicno ocvao i prisilim se da se vratim i poslikam ga. Listovi mu u dnu stabljike ruzni, veliki, grubi , a gore, u visini more  bjelo-ruzicastih njeznih cvijetova. Malo slikam, malo se divim grmu i tek kad sam odlucila ici kuci primjetim kako me s ocitim ponosom promatra susjeda, vlasnica prekrasnog vrta. Pitam je kako se zove cvijet ? " Nitko ne zna ", kaze mi.  " Za vrijeme Tita u blizini je zivjela jedna Srbijanka. Ona nam je dala sjeme. Po njoj mi taj cvijet zovemo Srbijanka", objasnjava mi susjeda sa naglaseno prigorskim tonalitetom u glasu. Susjedin vrt je inace prekrasan, pun juka, raskosnih begonija, pustinjskih zvijezda, ali ja radije pogled zadrzavam na mindjusicama, skromnim turskim karanfilima, orlovim noktima i ostalom cvijecu koje me asocira na vrtove moga djetinjstva.

Srbijanku je posijala na dislociranu travnatu povrsinu da bi istakla njenu raskos. Meni samo smeta sto se u njenu vilinsku krunu upetljao dosadni i priprosti hibiskus.

Nada Štefanac,  Zagreb. 29. lipnja, 2014.

Orlovi nokti


Srbijanka u zasticenom kutu

Thursday, June 26, 2014

Još starije slike (umjesto komentara)

Postovana gos. Winkler

Internet je zbilja cudo. Mene fascinira i uzbudjuje kad dobijem reakcije od kud se ni u snu ne bih nadala.

Banja Luka se na zalost srami cak i svojih slavnih sugradjana druge nacionalnosti i sustavno ih presucuje.

Ovdje cu predociti jedan mali dio teksta , inace posvecen kontessi Adelini Del Mestri, a koji se odnosi na Banju Luku. Tekst je iz serije napisa "Devet bisera opatijskih kruna", a napisao ga je Jan Bernd Urban na portalu Liburnija.net. Vi sigurno znate puno vise o tome, ali nasim citateljima ce to zacijelo biti zanimljivo.

Još za njena života došla je do spoznaje da je nepredvidivim božjim putovima u malenom bosanskom mjestu Petrićevac kraj Banja Luke na svijet stigao jedan Del Mestri. Guido del Mestri (1911.-1993.) je zasigurno bio jedan od onih neponovljivih likova, koji nas uvijek iznova tjeraju na razmišljanja o nepredvidivosti našeg života. Rođen kao austrijski grof, talijanskog materinjeg jezika, rano djetinjstvo proveo je na kaldrmi bosanske kasabe igrajući se s hrvatskim katolicima, srpskim pravoslavcima i bosanskim muslimanima s kojima je dijelio sve muke i radosti školovanja prvih četiri razreda u kojima je i učiteljeva pismenost bila upitna. Ono što naša Adelina nije doživjela, bio je nastavak te priče, na koji bi, da ga je doživjela, vrlo vjerojatno bila silno ponosna. Mali Guido je iz Banja Luke krenuo na daljnje školovanje u isusovački kolegij Kalksburg kraj Beča. Godine 1936. zaređen je za svećenika. U međuvremenu je stekao akademski naslov doktora filozofskih nauka, dok je 1937. dodao tom naslovu doktorat teologije, a svega tri godine kasnije brani doktorat iz kanonskog prava. Ataše u nuncijaturi u Beogradu, sekretar u predstavništvu Vatikana u Beirutu, referent nuncijature u Bukureštu, službenik u sekretarijatu Vatikana u Rimu, otpravnik poslova u Damasku i Djakarti, savjetnik u nuncijaturi u Bad Godesbergu, apostolski delegat u Nairobiju, apostolski delegat u Meksiku, pronuncijus u Ottawi i konačno nuncijus u Njemačkoj. Biskup, nadbiskup, kardinal.

Tečno vladanje hrvatskim, talijanskim, njemačkim, engleskim, francuskim, rumunjskim i dakako latinskim jezikom. Skroman i ambiciozan istovremeno, povučen i izvanredno savjestan, suveren u donošenju i najtežih odluka.

Za nas, koji pokatkad koračamo stubištem Del Mestri korisno je znati da je kardinal Guido del Mestri, izuzetno mnogo učinio za smanjenje patnji hrvatskog naroda u ratnom vrtlogu u kome se našla Banja Luka njegova djetinjstva.

O tome može najboljim svjedokom biti dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup.

Tekst zavrsava zgodnom recenicom :  Neki bi pricali, ali nemaju o cemu, neki ne znaju pricati, a imali bi o cemu.

Lijepi pozdrav i hvala Vam na javljanu.

Nada Štefanac

Labels:

Sunday, June 22, 2014

Još starije slike

Baka Justa i dida Jure
Prije otprilike sto godina opapa Rudolf Erban, Čeh iz Praga, i omama Justina Erban, rođena Blansar, po ocu Francuskinja, po majci Mađarica, iz Vukovara, svoj raj na zemlji pronašli su na imanju Petričevac. Imali su dvoje djece koji su se isto zvali Rudolf i Justina. Rudi se oženio Pražankom i ostao u Pragu, a Justa, Mirina baka, se udala za Juru iz trgovačke obitelji Štefanaca koja se iz Slunjskog područja ( ne znam točno ) doselila u Banju Luku nakon povlačenja Turaka. Neću vas puno gnjaviti poviješću obitelji moga muća jer mislim da slike govore puno više, samo ću reći da su Erbani nakon drugog svjetskog rata ostali bez Petričevca, a Banja Luka je nakon zadnjeg rata ostala bez svih četrnaest potomaka ove obitelji. U ovaj broj nisam uračunala nas koji smo bračnim ugovorima ušli u obitelj Štefanac.
............................................................................................................
Mihljevic i Erban
Pišuci na ovom blogu znam da sam pogodila mnoge u Banjoj Luci. Ipak stojim iza svake svoje riječi. O nekim ljudima nisam pisala zbog prevelikog gađenja prema njima. Nisam pisala i o nekima prekrasnima da ne bih dodatno ugrozila njihov i onako težak položaj. Bumerang je pogodio i mene, i to sa strane s koje to nikad ne bih očekivala. Zato koristim blog za kratku poruku :
Dragi moj i dobri Haveru ( veliko H iz poštovanja )
Ne znam jesi li me čitao kao onomad u školi, što si mi puno poslije priznao, ili su ti samo prepričavali. Ali, ako si i u jednom trenutku pomislio da ti prebrojavam krvna zrnca onda me voliš puno manje nego ja tebe.
Zauvjek tvoja odana haverica.
Nada Štefanac, Zagreb, 22. lipnja 2014.

Imanje Petričevac

Erban i Mihljevic

Erban i Mihljevic, druga strana

Na Petričevcu

Moj svekar, glumac

Moj svekar, beba

Moj svekar, laf

Labels:

Thursday, June 19, 2014

Zagrebački štikleci - II

4. Gornjogradske stube


Kad želimo predstaviti grad u kojem živimo, polazimo od najvažnijih znamenitosti grada; katedrale, kazališta, specifičnosti grada, muzeja, vidikovaca, parkova, izletišta,...
Ovaj put sam se odlučila za nešto manje poznato, manje uočljivo, iako se svakodnevno koristi i baš zato prolazimo pored toga bez da osvjestimo da se radi o povijesnoj, kulturnoj i urbanoj vrijednosti grada.
Radi se o jedinstvenim Gornjogradskim stubama.
Zagrebački Gornji grad nalazi se na povišenom platou, izvanrednoj lokaciji, koja ga je štitila od navala Huna, Tatara i Turaka. Malen, kao što sam već u ranijem prilogu navela, veličine 500 x 350 metara, omeđen zidinama i obrambenim kulama imao je male drvene stube kojima se silazilo u podnožje grada, a prije svega prema skeli na plovnoj Savi.
U drugoj polovici 19.st, gradski su oci odlučili zamijeniti trošne stube novima, kako priliči najvećem i najznačajnijem gradu Banovine.
Sustav javnih stuba grada Zagreba - projekt arhitekte Milana Lenucija, poznatog po «Lenucijevoj zelenoj potkovi» Zagreba, bio je prihvaćen, a nekoliko godina kasnije dobio je i  nagradu na gospodarskoj izložbi.
Najveći urbanist i osnivač te djelatnosti Rupert Melkus realizirao je taj projekt na brojnim gornjogradskim stubama. Radi se o jednostavnom, modularnom, po mjeri čovjeka, lako zamjenjivom, vrlo lijepom i jeftinom projektu, koji sjedinjuje beton, drvo i željezo. Oduševio je Zagrepčane i do dana današnjeg je u upotrebi.
Gornjogradske stube se i danas navode kao primjer jedinstvene urbane opreme grada.
S južne strane grada, nakon što je prošla opasnost turskih navala, srušena su gradska vrata pored kule Lotrščak, te je izvan zidina izgrađena južna promenada – Štrosmajerovo šetalište s kojega se Zakmardijevim stubama spušta na istok u Radićevu ulicu, na zapad u Mesničku, a na jug u Bregovitu ulicu, u kojoj je 1901. puštena u rad uspinjača, godinu dana prije otvaranja prve tramvajske linije.

Zakmardijeve stube – I.Zakmardi, 17.st., pravnik, humanist, osnivač Arhiva
 
Bregovita ulica prije izgradnje uspinjače, danas ul J.E. Tomića, 19.st, književnik
Prema zapadu se na Mesničku ulicu iz Matoševe ulice spuštaju Kapucinske stube, narod ih je zvao i Vještičje štenge. Naziv Kapucinske dobile su jer su bile tik uz Kapucinski samostan, danas je tu Hidrometeorološki zavod. Stube su vodile do zapadne kule s gradskim vratima, koja je srušena, a Mesnička je ulica produžena prema sjeveru, i njome se prilazi Markovom trgu. Stube izlaze u Mesničku pored stare kuće iz 17.st s očuvanim originalnim ganjkom.

Kapucinske stube – 1898.

Kapucinske stube - danas

Malo sjevernije od Kapucinskih stuba iz Matoševe ulice se spuštaju druge stube, kroz Tepečićev klanac, koji je dobio ime po narodnom poslaniku, koji je izgubio život uporno, godinama, nažalost bezuspješno, tražeći da se poštuju stare pravice, da poslanici budu izborni, a ne doživotni i da ne budu samo iz plemićkih obitelji.

Tepečićev klanac

Prema istoku se izlazilo kroz glavna gradska vrata – Kamenita vrata, koja su jedina sačuvana. 
Rušenjem sjevernih vrata grada izgrađena je sjeverna promenda –  Vrazovo šetalište, po pjesniku i Ilircu Stanku Vrazu, a pored Muzeja grada Zagreba, nekad samostana Klarisa, izgrađene su stube kojima se spuštalo na Vrazovo šetalište i Radićevu ulicu. Radićeva ulica bila je najvažnija poslovna ulica izvan grada, u kojoj su se nastanili Nijemci i Grci, gdje su bile trgovine, banke, štamparije, obrti.

Ulaz na Vrazovo šetalište

Pogled na katedralu sa šetališta

Iz Radićeve ulice spuštaju se troje stube, koje su nekad vodile na potok Medveščak, danas Tkalčićevu ulicu i na Kaptol: Mlinske stube, Felbingerove stube i Male stube.
Male stube vode na Kamenita vrata kroz prolaz  u prekrasnoj neorenesansnoj palači nekadašnje Prve hrvatske štedionice, prvi rad arhitekte J.J. Grahora, koja plijeni pažnju svojom arhitekturom, skulpturom Hrvatice i reljefom boga Merkura.

Zgrada nekadašnje Prve hrvatske štedionice

Male stube na koje se ide kroz prolaz zgrade Prve hrvatske štedionice

Felbingerove stube spuštaju se pored nekadašnje Felbingerove kuće s terasastim vinogradom, neobično za gradsku jezgru, o kojima se pisalo u bečkim časopisima. Felbinger je bio najveći zagrebački graditelj u prvoj polovici 19.st.

Felbingerove stube

Mlinske stube

Poslužite se skicom Gornjogradskih stuba i ako vam se ukaže prilika u ovim nastupajućim danima godišnjih odmora, prošećite njima, upoznat ćete zanimljive kutke Gornjeg grada i vratiti se u romantične dane prošlih vremena.


5. Oglasni stup

Od stare urbane gradske opreme oduševljavaju me i oglasni stupovi iz prve polovice 19. st.
Na Trgu bana Jelačića ih je tri, u bazi prilagođenih novo uređenom Trgu, dva su na tržnici Dolac, jedan je na Kaptolu. Toliko sam ih pronašla, možda ih ima još, saznat ću u svojim istraživanjima stare zagrebačke jezgre. Raspitivala sam se tko je projektant, ali mi nitko nije znao odgovoriti na to pitanje.
Ako pročitate ovaj prilog, sigurna sam da će te ih uočiti.

Nataša

Oglasni stup

Oglasni stup ispred Waserthalove kuće, pa Varteksove, danas Mullerove,1889. na Trgu bana Jelačića 

Labels: