SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, July 15, 2016

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI


Emira - `Imitrije ili kako se uci izgovor slova H

Aretej - Šarićka
Muaz Hasanagic - Šarićka
Aiša Topalović - Bandžović - In memoriam - Seima Seka Višić


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Ah ta tehnologija


U Banjaluku sam stigao u četvrtak rano ujutro nakon više od 24 sata putovanja, što avionom, što autobusom. Za put se nisam posebno spremao. Mali kofer sam pakovao zadnji dan, nadajući se da će mi ono malo stvari biti dovoljno za boravak od dvadesetak dana. Nisam se posebno pripremio ni za način komuniciranja s rajom s kojom sam se trebao sresti. Snaha mi je obećala mobilni telefon koji sam zadnji put koristio a on mi je bio dovoljna pomoć. Migao sam nazvati koga sam trebao i to mi je bilo dovoljno.

Kada sam se, nakon što sam se probudio, okupao, obukao i doručkovao, uputio u grad, u tobici sam ponio stariji model snahinog mobitela i moj iPhone u kojem sam imao zapamćene brojeve telefona raje s kojom sam se planirao sresti. I zaputio se, kao obično, u obilazak grada, pješice, onako kako obilazim druge gradove na mojim putovanjima. Prije polaska sam s kućnog telefona nazvao mog prijatelja Eku i dogovorio se da se nađemo predveče nakon što on završi nekakve obaveze.

Od Rosulja, gdje stanuju brat i snaha, do Boske nisam sreo niti jednu jedinu poznatu osobu. Tako je bilo i kada sam u bašti hotela Palas buljio u lica gostiju nadajući se da ću bar nekoga prepoznati. Nastavio sam dalje, pokraj Ferhadije, koja je definitivno ljepša nego što je nekada bila, te Kozarskom, sve do raskraća kod Zelenog mosta, gdje sam odlučio da svratim do Alibabe, nadajući se da ću tamo zateći bar nekoga koga znam. Usput sam prošao pored prozora garsonjere u kojoj smo Nera i ja proveli prve mjesece našeg braka. Fasada oko prozora je odpadala a jedno od stakala je bilo zalijepljeno nekom trakom, pošto je bilo razbijeno na nekoliko komada. Prizor je bio jadan, toliko suprotan blještavim novim zgradama koje su novokomponirani tajkuni i ratni profiteri izgradili po gradu.

Pređoh preko Zelenog mosta i skrenuh desno pored Doma penzionera i harema u Stupnici, vukući noge sve teže i teže. Bolovi u kukovima, koje sam počeo osjećati već nekako kod pozorišta, su postajali sve jači. Starost pokazuje svoje pravo lice sve češće i češće. Dobro je da je karta za Machu Picchu u džepu. Ko zna da li će me noge slušati još dugo. Ovako, septembar je blizu i valjda će do tada izdržati.

U Alibabi samo par gostiju. Nikog poznatog. Dan je prilično topal pa ni mjesto na terasi uz Vrbas puno ne pomaže. Naručujem pivu, mali Nektar, iako mi je doktor još davno preporučio da izbjegavam alkohol. Mislim, valjda će sve biti u redu. Jedno pivo manje-više, ne bi trebalo biti problem. Tješim se da sam sličan onima kojima vjera zabranjuje alkohol a oni se toga ne pridržavaju vjerujući da će im onaj gore to oprostiti jer su dobri ljudi. A namjerno zaboravljam da sam neki dan na facebooku gledao video klip u kojem neki hodža kaže da to nije tako. Ili jesi, ili nisi. Ne može i jedno i drugo. Za ovo što kaže hodža nisam stručan ali u mom slučaju ću istinu saznati već nakon par dana.

Pijuckam polako pivo pogledavajući na sat, čekajući da se približi vrijeme da nazovem Eku da se nađemo. Blizu sam njegovog stana i do njega će mi trebati samo pet-šest minuta. Kada je bilo vrijeme da ga nazovem, iz torbice vadim svoj iPhone i snahim mobilni. Na iPhoneu nalazim Ekin broj mobitela i biram ga na snahinom mobitelu. Snahin mobitel se zakoči. Badava pritišćem tipku za poziv. Ništa se ne dešava. Pokušavam da ga nekako vratim u život. Bez uspjeha. Pokušavam da ga otvorim i možda otkačim bateriju ali ne znam kako. Počinjem se nervirati. Ostavljam mobitel na stol i iskapljujem ono piva što je ostalo. Uzimam telefon u ruke i vidim da se nešto dogodilo jer ponovo mogu kucati brojeve. Ali, nakon tri ukucana broja, mobitel se ponovo koči. Ponovo pokušavam da da otkočim ali bez uspjeha. Sada sam već pravo iznerviran. Trebam se javiti Eki, on je tu u blizini, ali istovremeno i daleko, jer se ne sjećam zgrade u kojem je njegov stan. U naselju ima nekoliko potpuno istih zgrada i ne mogu ići od jedne do druge, nadajući se da ću ga pronaći. A nisam siguran ni da je njegovo prezime na ulazu zgrade pa od ideje da obilazim zgrade odustajem.

Kada sam se spremao da pođem, razočaran što se taj dan nećemo vidjeti, primijetih da konobar unosi lozinke u mobitele grupe mlađih gostiju koji se sjeli za stol do mene. Zaključujem da Alibaba ima wireless mrežu. Pomislih, eto rješenje. Imam iPhone, na njemu imam instaliran Skype, a njega obično koristim kada se s Ekom čujem iz Amerike. Zovem konobara i on mi unese lozinku. Sav sretan uzima iPhone u ruke i onda primjećujem da mu se u tom trenutku baterija potpuno ispraznila. Gasi se sam od sebe. Od telefonskog poziva nema ništa.

Razočaran, izlazim iz Alibabe i laganim korakom idem ulicom Nurije Pozderca prema Maloj čaršiji. Ne žuri mi se nikuda. Eki će biti čudno što ga ne zovem ali tu se više ništa ne može učiniti. Kada se vratim u Rosulje, nazvat ću ga s kućnog telefona i ispričati šta se desilo. Laganim hodom prolazim raskršće s ulicom Gavrila Principa, ulicom u kojoj je Nera jedno vrijeme stanovala. Pogledom prelazim preko obližnjeg kafića gdje se nekoliko gostiju pivom bori protiv vručine. Malo dalje, na istoj strani, ispred omanje kuće čije je dvorište ograđeno željeznom ogradom, ugledah čovjeka kako zalijeva beton ispred ulaza. Nekako mi poznat. Pogledah malo bolje, kad ono Ekin i moj prijatelj Sejo. Malo puniji nego kada sam ga zadnji put prije nešto više od dvadeset i kusur godina vidio. A kako i neće biti kada na većini fotografija na njegovom facebook profilu ili jede ili mezi. Obradovah se. Konačno jedna lijepa stvar. Vidjet ću se sa Sejom, istina, neplanirano, ali on će mi u isto vrijeme pomoći da se vidim i s Ekom. Jednim udarcem, dvije muhe, što bi rekli naši stari.

Prelazim ulicu i zovem. Sejo podiže pogled, pa kad me ugleda, obradova se kao što sam se obradovao i ja kada sam ga vidio. Sejo zatvori vodu, ja uđoh u dvorište i tu se izljubismo kao što je to red s rajom koja se nije vidjela godinama. U tom trenutku iz kuće izađe i supruga Amila. I ona je bila iznenađena susretom jer nisu znali da sam u gradu. Odmah zasjedosmo u hladovini ispred kuće a zatražih čašu hladne vode jer mi ponuđeno pivo nije pasalo. I prije nego što se upustismo u razgovor zamolih Amilu da javi Eki gdje sam.

Dok je Eko stigao iz komšiluka (stan mu odmah iza Sejine kuće), mi se raspričasmo o svemu i svačemu. Kada stiže Eko, pade i baklava. Prava. Domaća. I ostali bi tako ko zna do kad da Eko i ja nisamo imali drugačije planove. A i Amila i Sejo su imali obaveza. Sutradan su trebali na more pa se valjalo spakovati.

Eko i ja ostavismo Višiće da se pakuju i zaputismo se ka centru grada. Trebalo je svratiti do Palasa da vidimo ima li koga. Tamo se, još uvijek, prognana Banjaluka okuplja ali je svake godine sve manje.

Tako mi moj problem s tehnologijom pomože da vidim Amilu i Seju koje nisam vidio od početka rata. Da je sve funcioniralo kako treba, ko zna kada bi se vidjeli. Možda nikada. Ovako, pokvareni mobitel i ispražnjena baterija iPhonea su bili „krivac“ za jedan nenadani susret. Čini mi se da je to još jedan dokaz da nove tehnologije otuđuju ljude.

A moji problemi s tehnologijom se nisu završili taj dan. Ali, o tom, možda drugom prilikom.

Thursday, July 14, 2016

`Imitrije ili kako se uči izgovor slova H

Prije dva dana je u Sarajevu sahranjen Hamdija Dizdar nas banjalučanin rodjen u Kotor Varošu, dugogodšnji radnik Kristala. Napustio nas je u 82 godini ostavljajući iza sebe suprugu Almasu, sina Advana i kćerku Nerminu te unučad, snahu i zeta.

Živio je miran i pošten život kao i većina nas koji su rodjeni ili dovedeni u grad da odrastaju i formiraju porodicu. Upoznao sam ga sa svojom ženidbom jer moja punica i on su djeca od dva brata, porjeklom iz dobro stojeće porodice Dizdar prije drugog svjetskog rata, a kasnije relativno osiromašene, pošto ostadoše većinom bez imanja nakon agrarne reforme. Većina djece iz tih porodica okrenu se školi i steče obrazovanje kojim nadoknadiše ono što revolucija oduze.

Hamdija će mi ostati u sjećanju osim kao divan čovjek, radnik i dobar otac i suprug i po anegdoti koju je sam stvorio. Radeći prvih godina u Zemljoradničkoj zadruzi u Kotor Varoši imao je radnika po imenu Dimitrije. U ranim jutarnjim časovima rasporedjujući posao ovaj ga nazva 'Amdija našto mu on odgovori: "Molim 'Imitrije." Prije nego će nastaviti službeni dio razgovora ovaj mu reče ja nisam 'Imitrije nego Dimitrije. Hamdija mu tada reče nisam ni ja 'Amdija nego Hamdija.

Otada Dimitrije nauči slovo "H" i kako se Hamdija zove. Brza i kratka "škola" koju tako rado ispričam onima koji gutaju ili neizgovaraju slovo ili glas H.

Umjesto nekrologa dragom Hamdiji ova priča je sjećanje na njega i na dio Banja Luke koju je i on gradio.

Porodici iskreno saučesće.

Aljoša Mujagić

Labels:

Wednesday, June 29, 2016

Optimistictrees

Prije par nedelja sam napisao par riječi o dva momka koja su se zaputila u veliku avaturu. Nikola, drugar mog Davora iz osnovne škole Esad Midžić i njegov kolega Antej, momak iz Sarajeva, odlučili da biciklom pređu Sjevernu Ameriku od istočne do zapadne obale.

Gledajući ih to veče dok smo pričali uz večeru i piće, slušajući o njihovim zdravstvenim problemima (Nikoli je jedno koljeno bilo dobro oteklo a Antej gotovo nije mogao sjediti zbog bolova u kičmi), bio sam siguran da neće daleko stići. Mislio sam: možda će izdržati još dan-dva i to će biti kraj. Naći će nakakav lijep razlog za odustajanje i vratiti se tamo odakle su pošli. Naravno, avionom.

Međutim, grdno sam se prevario. Momci su uporni, izvještaji o njihovoj velikoj avanturi su stizali svaki dan-dva, gurali su prema cilju. Stotine milja su ostajali iza njih, bez obzira što su ih, pored bolova koje su trpjeli, čekale i druge neprijatnosti. Odmah poslije Pittsburgha ih je dočekalo veliko nevrijeme s jakom kišom i grmljavinom a to je ovdje daleko gore od onoga što smo mi nekada imali u našem kraju. Klima u središnjem dijelu USA je veoma neprijatna, često s velikim vrućinama, vlagom i nevremenima koja ne rijetko donose tornada. Daljine između naseljenih mjesta su mnogo veće a i svijeta ima svakakvog. Da ne spominjem razne životinje na koje su naši hrabri momci mogli slučajno naletiti, tražeći mjesto gdje će razapeti svoj mali šator. U ono naše vrijeme u bivšoj Jugi si mogao zanoćiti u sred šume bez velike brige a ovdje nikada ne znaš šta te čeka i na koga možeš naletiti. Istina, ima i ovdje svijeta koji hoće pomoći ali ima dosta i onih kojima namjere nisu poštene.

Ako je suditi po zadnjim „izvještajima“, naši momci su blizu konačnog cilja. Još malo i pred njima će se zaplaviti Pacifik i njihovoj velikoj avaturi će biti kraj. Ostvarit će nešto što je uspjelo samo rijetkima. Preći će Ameriku koristeći samo snagu svojih mišića i ogromnu volju da ostvare nešto čega će se sjećati cijelog života. I o čemu će jednog dana pričati svojoj djeci i unucima.

Nikola i Antej zaslužuju naše veliko poštovanje i divljenje jer će ostvariti nešto o čemu mnogi od nas ne smiju ni pomisliti. I zato, bravo momci! Svaka čast! Pokazali ste da ste ljudi od riječi i da vas sve nedaće koje su vas putem proganjale nisu mogle spriječiti da ostvarite cilj koji ste pred sebe postavili. Pred vama je svijetla budućnost jer ono što ste vi ostvarili mogu samo odabrani.

Za prilog sam ukrao nekoliko fotografija sa stranice na kojoj ekipa koja je dio ovog velikog poduhvata objavljuje „izvještaje“ koje im Nikola i Antej šalju. Nadam se da mi neće zamjeriti.













Sunday, June 26, 2016

Dževdin rođendan

Slavljenik
U subotu opet lijepo druženje. Proslavili smo 67. rođendan našeg komšije Dževada Sitnice u društvu njegove familije i prijatelja. Sitnice imaju kuću dvadesetak minuta od naše. Uz slavljenika, suprugu Zinku i njenu majku Đeđu, u lijepo uređenom backyardu se okupilo lijepo društvo, uključujući i Đževdina dva sima, Adija i Zeida, sa suprugama.

Druženje u hladovini iza kuće
Iz Eria, grada na istoimenom jezeru udaljem oko 2 sata vožnje od Pittsburgha su stigli Adijevi prijatelji Ines i Samir sa sinčićem a navratio je i zajednički prijatelj John čije smo avanture s Islanda pratili nedavno. Bili su tu i Nafa i Bakir Halimić koji žive u Tarentumu, manjem mjestu u blizini Pittsburgha. Ako napomenem da je supruga starijeg sina Regina, Brazilka, a mlađeg, Ipek, iz Turske, bio je to međunardni skup po svim kriterijima. Da bi informacija bila potpuna, moram reći da je rođendanski kolač, specijalno pravljen za ovu priliku, stigao iz Njujorka gdje žive i rade stariji sin i supruga.

Bakir, Nera i snaha Ipek
Bilo je to zaista lijepo druženje. Nakon nekoliko piva začula se i pjesma: sevdalinke, starogradske i poneka zabavna. Glavni pjevači su bili Đeđa i Bakir a moram priznati da sam se i ja pridružio. A zapjevao nisam već godinama. Kada malo bolje razmislim, ne mogu a da se ne sjetim mržnje koja vlada u starom kraju a ovdje, u dalekoj Americi, družimo se bez obzira ko smo i šta smo i odakle smo stigli. Čudno je to i meni nikada neće biti potpuno jasno šta je to u našem biću da vrlo lako jedni drugima postajemo najgori neprijatelji. Da nam je to urođeno, bilo bi tako ma gdje da se nalazimo. Međutim, druženja kao ovo su potvrda da je nešto drugo u pitanju. Pod uticajem familije u kojoj odrastamo i okoline u kojoj živimo  mnogi postaju neljudi a da toga možda nisu ni svjesni.

Kod Sitnica smo došli s namjerom da ostanemo sat, sat i pol, a ostali smo više od četiri sata. Kući smo stigli iza osam, taman na vrijeme da pogledam snimljenu utakmicu s evropskog prvenstva u nogometu. Jer, utakmicu sam mogao snimiti a za druženje s dragim ljudima ne možeš pritisnuti dugme Record i odgoditi ga za kasnije.

Adijevi prijatelji iz Eria, lijevo
John, Adi i Bakir, desno

Dževdo sa sinovima i unukom

Zeid, Regina, Nafa, Dževdo, Zinka i Nera


Zinka i Dževdo

A evo i mene

Labels:

Sunday, June 19, 2016

Koncert u Domu kulture


U Dom kulture sam zadnji put ušao one godine kada su Reformisti imali svoj osnivački skup. To veče sam u sali, koja je za moju generaciju imala posebno značenje jer se tu okupljala mladost Banjaluke na popularnim igrankama, vidio mnoga poznata lica koja su kao i ja došla da podrže jedinu političku opciju koja je u Bosni mogla spriječiti rat. U našoj namjeri nismo uspjeli i sada su mnogi, koji su to veče bili prisutni, razasuti po cijelom svijetu.

Jedan od njih je i Braco Skopljak, popularni banjalučki muzičar  (i profesor muzike), s kojim sam jedno vrijeme zabavljao tu banjalučku mladost. U Banjaluci smo se zadnji put sreli proljeća 1993., kada smo mi već imali papire za odlazak u Hrvatsku. Braco o odlasku iz grada tada nije ni pomišljao. „Ja ne idem odavde sve dok meutrpaju u kamion i odvezu“ rekao mi je jednog lijepog majskog dana kada sam ga sreo u blizini kina Kozare. Braco je vjerovao da će uspjeti ostati u rodnom gradu usprkos teroru koji je vršen nad onima s krivim imenima. Grad je na kraju morao napustiti kao i mnogi drugi prije i poslije njega.

Skrasio se u Louisvilleu, u američkoj saveznoj državi Kentucky, gdje se, nakon perioda prilagođavanja kroz koji smo prošli svi, uspio izboriti za mjestu u društvu koje mu pripada. Za ovih dvadeset i kusur godina izbjeglištva sreli smo se dva puta. Jednom kod Džindića, kada smo ih prvi put posjetili, i jednom za proslave jedne Nove godine kod Kresa. Ponekad kontaktiramo preko facebook-a i to je sve.

Ove godine ćemo se, sticajem okolnosti, ponovo sresti ali ovaj put u rodnom gradu, u onom istom Domu kulture u kojem smo nekada zajedno zabavljali mladu raju. Naime, 14-tog jula 2016. godine u Domu kulture se održava program klasične muzike pod nazivom Three Pianos and One Accordion u kojem, pored Brace, učestvuje njegova unuka Sarah, velika pijanistička nada i dobitnica mnogobrojnih nagrada, Gabriella Castilo, mlada umjetnica iz Louisvillea koju je Braco uveo u svijet muzike, i Sanel Selimović, mladi bosanski umjetnik. U stari kraj sam planirao ići ranije ali pošto sam odlazak stalno odgađao, slučajno se poklopilo da ću u Banjaluci biti upravo tih dana kada stiže Braco s ekipom. Drago mi je da je tako jer ko zna kada bi mi se ukazala prlika da se ponovo vidimo. Jer Braco je prava banjalučka raja, ona koju rado srećemo i o kojoj često pričamo.

Siguran sam da ću to veče 14. jula u sali naći mnoge koje poznajem a koje dugo, dugo nisam vidio. Ljeto je, prognani tada u svoj grad dolaze u večem broju i okupljaju se upravo na mjestima gdje znaju da će sresti one koje godinama nisu vidjeli.

Za one koji će ljetos biti u svom rodnom gradu još jednom da ponovim. Muhamed Braco Skopljak sa svojom ekipom nastupa u Domu kulture, 14. jula. Početak programa je planiran za 7 i 30, naravno  uveče.

Stara raja, vidimo se na koncertu!



Labels:

Saturday, June 18, 2016

Meliha Husedžinović - moja sestra

Meliha odgovara na pitanja novinarke
Saima bi mogla napisati romane i romane samo kada bi to htjela. Preživjeti opsadu u Sarajevu u zgradi koja se nalazila samo pedesetak metara od srpskih položaja je ravno herojstvu. Nešto malo o tome smo saznali iz Saiminih priloga ali toliko toga se desilo da bi ona o tome mogla pisati danima.

Danas mi je poslala prilog o sestri Melihi koja je nedavno preminula. Uz prilog su stigla i linkovi na dva video klipa te par forwardiranih emailova. Saima me je zamolila da sve to nekako složim u jedan prilog i ja to pokušavam. Nadam se da će posjetioci bloga iz priloženog moći povezati o čemu se radi.

Za početak, evo Saiminog priloga:

Prošlo je dosta vremena od smrti moje sestre. Ovaj video je  napravljen deset dana poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Snimili su ga dvoje novinara DW-a, njemačke televizije.
Ovde nije običaj da iko od familije održi govor na sahrani. Ja sam to uz pomoć dva apaurina uradila. Meliha je cijeli rat provela u svom stanu na Grbavici.

Poslije smrti našeg oca  90-te godine doveli smo mamu u Sarajevo. 15-est dana je bila kod Melihe, a 15 kod mene. Imala je Parkinsonovu  bolest i bilo je potrebno mnogo pomoci i pažnje oko nje. Ovde se preko noći napraviše barikade i grad se podijeli. Ona ostade bespomoćna za bilo kakav transport tako bolesne make. Ja sam dvije godine pokušavala da je izbavim sa Grbavice ali bez dobre "love" nije išlo.

Ja sam najviše osjetila potrebu da održim govor da bih se zahvalim  svim "nebodercima" kako su se oni u Melihinom neboderu medjusobno zvali. Oni su mnogo pomogli svojim akcijama da moja majka i sestra prežive i da bude ispraćena po vjerskim običajima . Sahranjena je u Miljevicima ispod pravoslavnog groblja gdje su sahranivali muslimane i katolike. Ispračaja nije moglo biti jer su se tamo nalazili položaji vojske RS. U radnom vodu je bio i direktor neke kulturne institucije koji je poznavao Melihu. Obilježio je ime i prezime bijelom farbom na metalnoj šipki. Poslije rata mnogi grobovi su ostali neobilježeni jer su drveni natpisi istrunuli.

Mi smo poslije eshumirali mamu i sahranili je u Banjaluci pored oca.

Meliha se nakon rata jedva vratila na posao. Ljepili su joj pojedinci epitete četnikuše jer je cijeli rat bila na Grbavici. Ustvari su vladajući samo zapošljavali i uhljebljivali svoje familije i članove stranke, što se ni do danas nije puno promjenilo.Nikad se nije bavila politikom i samo je svojom stručnošću postigla sve.

Komemoracija  je pokazala njenu ličnost, jer su došli i oni koji je  nisu  voljeli. 

Ovaj video nije nikad i nigdje ugledao svjetlost dana, a moja želja je da bude i ostane na ovom blogu. Tebi se unaprijed zahvaljujem. Ako uspiješ da ovu svu dokumentaciju uklopiš kao jednom cjelinu.

Pozdrav Saima

U pripremi videa su pomogle dvije djevojke iz galerije koje su uradile titlove na naš jezik. Ispod je kopija korespodencije između Saime i Ane Đikoli, jedne od djevojaka koja je pomogla da mi koji ne znamo francuski razumijemo o čemu se radi.


Saima mi je poslala još jedan video klip i prepisku između nje i novinara njemačkpg DW-a čiji rad nam je ostavio ove vrijedne zapise o jednom vremenu i ljudima koji mnogi od nas još uvijek duboko nose u sebi. Pošto sam njemački gotovo potpuno zaboravio, prepuštam čitaocima da se samo snađu pri prevođenju.





Saimi se još jednom zahvaljujem na suradnji jer bez nje bi ovaj blog vjerojatno davno zamro.

Labels:

Friday, June 10, 2016

U Beču

Opet zahvaljujući ovom blogu, još jedno prijateljstvo.  Obnovljeno nakon više od 50 godina.

Moja sestra Meliha je još od osmogodišnje škole, tj od razrednika  Lojze Čurića ušla u svijet umjetnosti tj. slikarstva.Banjalučki umjetnici, većinom slikari početnici ali i danas cjenjeniji i priznati:  pored Lojze, Bekir Misirlić, Enver Štaljo, Josip Granić, Duško Simić bili su neumorni u druženjima, polemikama i smislom za humor. Ja sam često kao mladja sestra imala pravo na duži izlazak sa Melihom ali nisam  baš uživala u tom okruženju. Draže mi je bilo biti na korzu.
Nas četvoro u bečkoj IKEI. Vice kaže da smo Gita i ja kao sestre

Jocko je imao bliskog rodjaka u Austriji koji je dolazio svakog ljeta u Banja Luku . Obzirom da nije nikog poznavao, Meliha i Jocko su organizovali da se upoznamo i druženje provodimo na korzu i kinima. On nije baš najbolje znao naš  jezik, a ja sam u školi bila dobra iz njemačkog. Druženje smo nastavili dopisivanjem. Ja sam njemu pisala na njemačkom on meni na našem, a u svakom slijedećem pismu smo sve nepravilnosti jedno drugom ispravljali. Mislim da sam tada naučila mnogo više nego u školi. Za vrijeme Olimpijade sam ispred firme radila mjesec dana u Press centru zahvaljujući znanju jezika.

Oskarova i Gitina kuća u Beču

Kad sam došla u Sarajevo nisam nastavila kontakt, posao, kuća, djete, odlazak u BanjaLuku zbog brige o roditeljima, počinjao je novi život
.
Onda se na blogu pojavio komentar da li je Rak Saima možda Saima Husedjinović.

Oskar se raspitivao za mene, znao je da sam u Sarajevu, i želio da me pronadje za vrijeme rata, a i poslije. Da ne dužim pomogao mu je Sejo Bahtijarević i blog.

Uspostavili smo kontakt mejlovima a susreli u Banja Luci. Prije dvije  godine su došli u Sarajevo.
Ima krasnu suprugu Gitu, nevjerovatan život, on je obišao čitav svijet, mnogo na motoru sam a mnogo i sa Gitom u kombiju koji je sam napravio kao pokretnu kuću. 

Prošle godine smo pristali da im dodjemo u posjet u maju ove godine jer je tad njihov slobodan termin.

Dogadjaji nisu išli na ruku, smrt moje sestre i bezvoljnost nisu mi omogućavali nikakvu pokretačku energiju. Ali Oskarovi i Gitini pozivi, njihova upornost , da upravo tada moramo doći, da izidjemo iz svega što je bilo ružno i tužno. Tako smo i uradili. 

Pogled na Beč s vidikovca

Doček, trud i njihovo gostoprimstvo je nešto što nam se odavno nije desilo. Pričama, uspomenama nije bilo kraja. Mislila sam da sam zaboravila njemački, jer ga godinama nisam koristila. Medjutim sa Gitom sam se ispričala, obnovila dosta i imale smo raznih tema.

Toliko je dogadja, obilazaka i upoznavanja Beča u kojem nismo nikad bili. Još uvijek se nisu slegli svi dogadjaji, materijala za pisanje mnogo, nadam se da će "nadoći inspiracija".

Neko je jednom rekao da je najvrijedniji antikvitet stari prijatelj.


Pozdrav Saima

Labels: