SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, June 29, 2016

Optimistictrees

Prije par nedelja sam napisao par riječi o dva momka koja su se zaputila u veliku avaturu. Nikola, drugar mog Davora iz osnovne škole Esad Midžić i njegov kolega Antej, momak iz Sarajeva, odlučili da biciklom pređu Sjevernu Ameriku od istočne do zapadne obale.

Gledajući ih to veče dok smo pričali uz večeru i piće, slušajući o njihovim zdravstvenim problemima (Nikoli je jedno koljeno bilo dobro oteklo a Antej gotovo nije mogao sjediti zbog bolova u kičmi), bio sam siguran da neće daleko stići. Mislio sam: možda će izdržati još dan-dva i to će biti kraj. Naći će nakakav lijep razlog za odustajanje i vratiti se tamo odakle su pošli. Naravno, avionom.

Međutim, grdno sam se prevario. Momci su uporni, izvještaji o njihovoj velikoj avanturi su stizali svaki dan-dva, gurali su prema cilju. Stotine milja su ostajali iza njih, bez obzira što su ih, pored bolova koje su trpjeli, čekale i druge neprijatnosti. Odmah poslije Pittsburgha ih je dočekalo veliko nevrijeme s jakom kišom i grmljavinom a to je ovdje daleko gore od onoga što smo mi nekada imali u našem kraju. Klima u središnjem dijelu USA je veoma neprijatna, često s velikim vrućinama, vlagom i nevremenima koja ne rijetko donose tornada. Daljine između naseljenih mjesta su mnogo veće a i svijeta ima svakakvog. Da ne spominjem razne životinje na koje su naši hrabri momci mogli slučajno naletiti, tražeći mjesto gdje će razapeti svoj mali šator. U ono naše vrijeme u bivšoj Jugi si mogao zanoćiti u sred šume bez velike brige a ovdje nikada ne znaš šta te čeka i na koga možeš naletiti. Istina, ima i ovdje svijeta koji hoće pomoći ali ima dosta i onih kojima namjere nisu poštene.

Ako je suditi po zadnjim „izvještajima“, naši momci su blizu konačnog cilja. Još malo i pred njima će se zaplaviti Pacifik i njihovoj velikoj avaturi će biti kraj. Ostvarit će nešto što je uspjelo samo rijetkima. Preći će Ameriku koristeći samo snagu svojih mišića i ogromnu volju da ostvare nešto čega će se sjećati cijelog života. I o čemu će jednog dana pričati svojoj djeci i unucima.

Nikola i Antej zaslužuju naše veliko poštovanje i divljenje jer će ostvariti nešto o čemu mnogi od nas ne smiju ni pomisliti. I zato, bravo momci! Svaka čast! Pokazali ste da ste ljudi od riječi i da vas sve nedaće koje su vas putem proganjale nisu mogle spriječiti da ostvarite cilj koji ste pred sebe postavili. Pred vama je svijetla budućnost jer ono što ste vi ostvarili mogu samo odabrani.

Za prilog sam ukrao nekoliko fotografija sa stranice na kojoj ekipa koja je dio ovog velikog poduhvata objavljuje „izvještaje“ koje im Nikola i Antej šalju. Nadam se da mi neće zamjeriti.













Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI


Saima - Vraćam se Zagrebe tebi

Babo iz Amerike - Vraćam se Zagrebe tebi
Co - Vraćam se Zagrebe tebi
Anonimni posjetilac - Vraćam se Zagrebe tebi
Dubravka - Meliha Husedžinović - moja sestra


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Sunday, June 26, 2016

Dževdin rođendan

Slavljenik
U subotu opet lijepo druženje. Proslavili smo 67. rođendan našeg komšije Dževada Sitnice u društvu njegove familije i prijatelja. Sitnice imaju kuću dvadesetak minuta od naše. Uz slavljenika, suprugu Zinku i njenu majku Đeđu, u lijepo uređenom backyardu se okupilo lijepo društvo, uključujući i Đževdina dva sima, Adija i Zeida, sa suprugama.

Druženje u hladovini iza kuće
Iz Eria, grada na istoimenom jezeru udaljem oko 2 sata vožnje od Pittsburgha su stigli Adijevi prijatelji Iris i Mirsad sa sinčićem a navratio je i zajednički prijatelj John čije smo avanture s Islanda pratili nedavno. Bili su tu i Nafa i Bakir Halimić koji žive u Tarentumu, manjem mjestu u blizini Pittsburgha. Ako napomenem da je supruga starijeg sina Regina, Brazilka, a mlađeg, Ipek, iz Turske, bio je to međunardni skup po svim kriterijima. Da bi informacija bila potpuna, moram reći da je rođendanski kolač, specijalno pravljen za ovu priliku, stigao iz Njujorka gdje žive i rade stariji sin i supruga.

Bakir, Nera i snaha Ipek
Bilo je to zaista lijepo druženje. Nakon nekoliko piva začula se i pjesma: sevdalinke, starogradske i poneka zabavna. Glavni pjevači su bili Đeđa i Bakir a moram priznati da sam se i ja pridružio. A zapjevao nisam već godinama. Kada malo bolje razmislim, ne mogu a da se ne sjetim mržnje koja vlada u starom kraju a ovdje, u dalekoj Americi, družimo se bez obzira ko smo i šta smo i odakle smo stigli. Čudno je to i meni nikada neće biti potpuno jasno šta je to u našem biću da vrlo lako jedni drugima postajemo najgori neprijatelji. Da nam je to urođeno, bilo bi tako ma gdje da se nalazimo. Međutim, druženja kao ovo su potvrda da je nešto drugo u pitanju. Pod uticajem familije u kojoj odrastamo i okoline u kojoj živimo  mnogi postaju neljudi a da toga možda nisu ni svjesni.

Kod Sitnica smo došli s namjerom da ostanemo sat, sat i pol, a ostali smo više od četiri sata. Kući smo stigli iza osam, taman na vrijeme da pogledam snimljenu utakmicu s evropskog prvenstva u nogometu. Jer, utakmicu sam mogao snimiti a za druženje s dragim ljudima ne možeš pritisnuti dugme Record i odgoditi ga za kasnije.

Adijevi prijatelji iz Eria, lijevo
John, Adi i Bakir, desno

Dževdo sa sinovima i unukom

Zeid, Regina, Nafa, Dževdo, Zinka i Nera


Zinka i Dževdo

A evo i mene

Labels:

Sunday, June 19, 2016

Koncert u Domu kulture


U Dom kulture sam zadnji put ušao one godine kada su Reformisti imali svoj osnivački skup. To veče sam u sali, koja je za moju generaciju imala posebno značenje jer se tu okupljala mladost Banjaluke na popularnim igrankama, vidio mnoga poznata lica koja su kao i ja došla da podrže jedinu političku opciju koja je u Bosni mogla spriječiti rat. U našoj namjeri nismo uspjeli i sada su mnogi, koji su to veče bili prisutni, razasuti po cijelom svijetu.

Jedan od njih je i Braco Skopljak, popularni banjalučki muzičar  (i profesor muzike), s kojim sam jedno vrijeme zabavljao tu banjalučku mladost. U Banjaluci smo se zadnji put sreli proljeća 1993., kada smo mi već imali papire za odlazak u Hrvatsku. Braco o odlasku iz grada tada nije ni pomišljao. „Ja ne idem odavde sve dok meutrpaju u kamion i odvezu“ rekao mi je jednog lijepog majskog dana kada sam ga sreo u blizini kina Kozare. Braco je vjerovao da će uspjeti ostati u rodnom gradu usprkos teroru koji je vršen nad onima s krivim imenima. Grad je na kraju morao napustiti kao i mnogi drugi prije i poslije njega.

Skrasio se u Louisvilleu, u američkoj saveznoj državi Kentucky, gdje se, nakon perioda prilagođavanja kroz koji smo prošli svi, uspio izboriti za mjestu u društvu koje mu pripada. Za ovih dvadeset i kusur godina izbjeglištva sreli smo se dva puta. Jednom kod Džindića, kada smo ih prvi put posjetili, i jednom za proslave jedne Nove godine kod Kresa. Ponekad kontaktiramo preko facebook-a i to je sve.

Ove godine ćemo se, sticajem okolnosti, ponovo sresti ali ovaj put u rodnom gradu, u onom istom Domu kulture u kojem smo nekada zajedno zabavljali mladu raju. Naime, 14-tog jula 2016. godine u Domu kulture se održava program klasične muzike pod nazivom Three Pianos and One Accordion u kojem, pored Brace, učestvuje njegova unuka Sarah, velika pijanistička nada i dobitnica mnogobrojnih nagrada, Gabriella Castilo, mlada umjetnica iz Louisvillea koju je Braco uveo u svijet muzike, i Sanel Selimović, mladi bosanski umjetnik. U stari kraj sam planirao ići ranije ali pošto sam odlazak stalno odgađao, slučajno se poklopilo da ću u Banjaluci biti upravo tih dana kada stiže Braco s ekipom. Drago mi je da je tako jer ko zna kada bi mi se ukazala prlika da se ponovo vidimo. Jer Braco je prava banjalučka raja, ona koju rado srećemo i o kojoj često pričamo.

Siguran sam da ću to veče 14. jula u sali naći mnoge koje poznajem a koje dugo, dugo nisam vidio. Ljeto je, prognani tada u svoj grad dolaze u večem broju i okupljaju se upravo na mjestima gdje znaju da će sresti one koje godinama nisu vidjeli.

Za one koji će ljetos biti u svom rodnom gradu još jednom da ponovim. Muhamed Braco Skopljak sa svojom ekipom nastupa u Domu kulture, 14. jula. Početak programa je planiran za 7 i 30, naravno  uveče.

Stara raja, vidimo se na koncertu!



Labels:

Saturday, June 18, 2016

Meliha Husedžinović - moja sestra

Meliha odgovara na pitanja novinarke
Saima bi mogla napisati romane i romane samo kada bi to htjela. Preživjeti opsadu u Sarajevu u zgradi koja se nalazila samo pedesetak metara od srpskih položaja je ravno herojstvu. Nešto malo o tome smo saznali iz Saiminih priloga ali toliko toga se desilo da bi ona o tome mogla pisati danima.

Danas mi je poslala prilog o sestri Melihi koja je nedavno preminula. Uz prilog su stigla i linkovi na dva video klipa te par forwardiranih emailova. Saima me je zamolila da sve to nekako složim u jedan prilog i ja to pokušavam. Nadam se da će posjetioci bloga iz priloženog moći povezati o čemu se radi.

Za početak, evo Saiminog priloga:

Prošlo je dosta vremena od smrti moje sestre. Ovaj video je  napravljen deset dana poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Snimili su ga dvoje novinara DW-a, njemačke televizije.
Ovde nije običaj da iko od familije održi govor na sahrani. Ja sam to uz pomoć dva apaurina uradila. Meliha je cijeli rat provela u svom stanu na Grbavici.

Poslije smrti našeg oca  90-te godine doveli smo mamu u Sarajevo. 15-est dana je bila kod Melihe, a 15 kod mene. Imala je Parkinsonovu  bolest i bilo je potrebno mnogo pomoci i pažnje oko nje. Ovde se preko noći napraviše barikade i grad se podijeli. Ona ostade bespomoćna za bilo kakav transport tako bolesne make. Ja sam dvije godine pokušavala da je izbavim sa Grbavice ali bez dobre "love" nije išlo.

Ja sam najviše osjetila potrebu da održim govor da bih se zahvalim  svim "nebodercima" kako su se oni u Melihinom neboderu medjusobno zvali. Oni su mnogo pomogli svojim akcijama da moja majka i sestra prežive i da bude ispraćena po vjerskim običajima . Sahranjena je u Miljevicima ispod pravoslavnog groblja gdje su sahranivali muslimane i katolike. Ispračaja nije moglo biti jer su se tamo nalazili položaji vojske RS. U radnom vodu je bio i direktor neke kulturne institucije koji je poznavao Melihu. Obilježio je ime i prezime bijelom farbom na metalnoj šipki. Poslije rata mnogi grobovi su ostali neobilježeni jer su drveni natpisi istrunuli.

Mi smo poslije eshumirali mamu i sahranili je u Banjaluci pored oca.

Meliha se nakon rata jedva vratila na posao. Ljepili su joj pojedinci epitete četnikuše jer je cijeli rat bila na Grbavici. Ustvari su vladajući samo zapošljavali i uhljebljivali svoje familije i članove stranke, što se ni do danas nije puno promjenilo.Nikad se nije bavila politikom i samo je svojom stručnošću postigla sve.

Komemoracija  je pokazala njenu ličnost, jer su došli i oni koji je  nisu  voljeli. 

Ovaj video nije nikad i nigdje ugledao svjetlost dana, a moja želja je da bude i ostane na ovom blogu. Tebi se unaprijed zahvaljujem. Ako uspiješ da ovu svu dokumentaciju uklopiš kao jednom cjelinu.

Pozdrav Saima

U pripremi videa su pomogle dvije djevojke iz galerije koje su uradile titlove na naš jezik. Ispod je kopija korespodencije između Saime i Ane Đikoli, jedne od djevojaka koja je pomogla da mi koji ne znamo francuski razumijemo o čemu se radi.


Saima mi je poslala još jedan video klip i prepisku između nje i novinara njemačkpg DW-a čiji rad nam je ostavio ove vrijedne zapise o jednom vremenu i ljudima koji mnogi od nas još uvijek duboko nose u sebi. Pošto sam njemački gotovo potpuno zaboravio, prepuštam čitaocima da se samo snađu pri prevođenju.





Saimi se još jednom zahvaljujem na suradnji jer bez nje bi ovaj blog vjerojatno davno zamro.

Labels:

Friday, June 10, 2016

U Beču

Opet zahvaljujući ovom blogu, još jedno prijateljstvo.  Obnovljeno nakon više od 50 godina.

Moja sestra Meliha je još od osmogodišnje škole, tj od razrednika  Lojze Čurića ušla u svijet umjetnosti tj. slikarstva.Banjalučki umjetnici, većinom slikari početnici ali i danas cjenjeniji i priznati:  pored Lojze, Bekir Misirlić, Enver Štaljo, Josip Granić, Duško Simić bili su neumorni u druženjima, polemikama i smislom za humor. Ja sam često kao mladja sestra imala pravo na duži izlazak sa Melihom ali nisam  baš uživala u tom okruženju. Draže mi je bilo biti na korzu.
Nas četvoro u bečkoj IKEI. Vice kaže da smo Gita i ja kao sestre

Jocko je imao bliskog rodjaka u Austriji koji je dolazio svakog ljeta u Banja Luku . Obzirom da nije nikog poznavao, Meliha i Jocko su organizovali da se upoznamo i druženje provodimo na korzu i kinima. On nije baš najbolje znao naš  jezik, a ja sam u školi bila dobra iz njemačkog. Druženje smo nastavili dopisivanjem. Ja sam njemu pisala na njemačkom on meni na našem, a u svakom slijedećem pismu smo sve nepravilnosti jedno drugom ispravljali. Mislim da sam tada naučila mnogo više nego u školi. Za vrijeme Olimpijade sam ispred firme radila mjesec dana u Press centru zahvaljujući znanju jezika.

Oskarova i Gitina kuća u Beču

Kad sam došla u Sarajevo nisam nastavila kontakt, posao, kuća, djete, odlazak u BanjaLuku zbog brige o roditeljima, počinjao je novi život
.
Onda se na blogu pojavio komentar da li je Rak Saima možda Saima Husedjinović.

Oskar se raspitivao za mene, znao je da sam u Sarajevu, i želio da me pronadje za vrijeme rata, a i poslije. Da ne dužim pomogao mu je Sejo Bahtijarević i blog.

Uspostavili smo kontakt mejlovima a susreli u Banja Luci. Prije dvije  godine su došli u Sarajevo.
Ima krasnu suprugu Gitu, nevjerovatan život, on je obišao čitav svijet, mnogo na motoru sam a mnogo i sa Gitom u kombiju koji je sam napravio kao pokretnu kuću. 

Prošle godine smo pristali da im dodjemo u posjet u maju ove godine jer je tad njihov slobodan termin.

Dogadjaji nisu išli na ruku, smrt moje sestre i bezvoljnost nisu mi omogućavali nikakvu pokretačku energiju. Ali Oskarovi i Gitini pozivi, njihova upornost , da upravo tada moramo doći, da izidjemo iz svega što je bilo ružno i tužno. Tako smo i uradili. 

Pogled na Beč s vidikovca

Doček, trud i njihovo gostoprimstvo je nešto što nam se odavno nije desilo. Pričama, uspomenama nije bilo kraja. Mislila sam da sam zaboravila njemački, jer ga godinama nisam koristila. Medjutim sa Gitom sam se ispričala, obnovila dosta i imale smo raznih tema.

Toliko je dogadja, obilazaka i upoznavanja Beča u kojem nismo nikad bili. Još uvijek se nisu slegli svi dogadjaji, materijala za pisanje mnogo, nadam se da će "nadoći inspiracija".

Neko je jednom rekao da je najvrijedniji antikvitet stari prijatelj.


Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, June 09, 2016

Vraćam se Zagrebe tebi

iz knjige koja se piše...

Prostrana Škoda Oktavija s izbjeglicama iz Banjaluke žuri put Zagreba. Banjaluka, čini mi se, zauvijek ostaje iza nas. Ne razmišljam da li ćemo se u nju ikada vratiti. Pred nama su dani puni neizvjesnosti, ne znamo šta nas čeka sutra iako smo prije polaska pravili neke planove. Čak sam s grupom radnih kolega inžinjera iz Profesionale, koji su se također spremali da napuste Banjaluku, dogovarao kako ćemo stečeno znanje i iskustvo iskorsititi da u Hrvatskoj otvorimo firmu i nastavimo tamo gdje nas je rat zatekao. Posjedovali smo specifična znanja koja su nam davala prednost u odnosu na druge koji su cijeli radni vijek proveli na rukovodećim mjestima, zanemarujući struku za dobro plaćene poslove šefova i direktora. Potajno sam se nadao da će naši planovi, koje smo kovali okupljajući se u danima kada nas je većina ostala bez posla, uroditi plodom i da ćemo, planirali smo, negdje u Istri stacionirati našu malu firmu koja bi nam trebala omogućiti da zaradimo za jedan normalan život. Bili smo u svojim najboljim godinama i još puno smo mogli dati od sebe, samo da nam se ukaže prilika. Znali smo da to neće biti lako ostvariti ali smo ipak bili puni optimizma. Kao da nas događaji u rodnom gradu nisu opametili već smo i dalje vjerovali da su dovoljne naše poštene namjere i želja da nešto uradimo. Niko od nas nije pomišljao da smo, odlazeći iz našeg grada, postali izbjeglice i da nas kao takve čekaju razna iznenađenja. Kao da smo zaboravili da živimo u ratno doba u kojem niko ne može predvidjeti šta će se desiti sutra.

Dok se auto približavao cilju našeg putovanja, sjetih se svog djetinjstva i mladosti kada sam često putovao u beli Zagreb grad. Kada bi brzi vlak Banjaluka – Zagreb ulazio na Glavni kolodvor u ušima bi mi  odzvanjale riječi popularne pjesma Ive Robića, „Vraćam se Zagrebe tebi“. Bio sam još osmoškolac kada su me moji roditelji samog slali u posjetu starijoj braći koji su u to doba studirali na zagrebačkom univerzitetu. Smjestio bih se u kupe vlaka i nikuda se ne bih mrdao sve dok vlak ne bi stao na Glavnom kolodvoru. A tamo bi me čekao stariji brat Ivo koji bi me poveo u svoju podstanarsku sobu. One godine kada su braća Ivo i Jure pošli na fakultet, smještaj su našli kod prijatelja naših roditelja koji su nešto ranije postali stanovnici glavnog grada Hrvatske. Bračni par Dapčević su jedne godine odlučili da ostave Banjaluku i presele se u Zagreb. Kupili su kuću u Mrežničkoj ulici, maloj, slijepoj ulici smještenoj između Koturaške ceste i ulici Socijalističke revolucije, ne tako daleko od Glavnog kolodvora. Dabac, kako ga je moj otac zvao, je bio mašinovođa kao moj otac pa se, kao što je to u to doba bio običaj s onima koji su radili na željeznici, odlučio na kupovinu kuće koja mu je bila blizu posla. Tako sam već od malih nogu posjećivao Zagreb, grad koji je u odnosu na Banjaluku bio velegrad. Braća su me vodala na mnoga mjesta i već nakon par posjeta sam se usuđivao lutati ulicama velikog grada, bez straha da bih se mogao izgubiti.
Zagreb sam još bolje upoznao kada su i sestre Nada i Mira otišle na studije. Stanujući u raznim dijelovima grada (Basarićekovoj na Gornjem gradu, Jurišićevoj, u strogom centru grada, u sobici iz koje se mogao vidjeti toranj katedrale, studentskom domu Mođe Pijade na Trgu palih boraca...), moje poznavanje se proširivalo i u Zagrebu sam se osjećao kao kod kuće. Čak je jedno vrijeme postojala mogućnost da se i moja familija preseli u Zagreb jer je u jednom trenutku četvoro djece tamo studiralo. Ocu i majci se činilo logičnim da se svi preselimo i da bi to bilo jeftinije nego plaćati podstanarski smještaj za četvero studenata. Otac bi bez problema mogao dobiti posao na željeznici, jedino bi teže bilo naći kuću s okućnicom gdje bi se mogao napraviti povrtnjak kao što smo to imali na Predgrađu. A povrtnjak nam je bio neophodan jer se od jedne željezničarske plaće teško živjelo. Šta je bio razlog da se od plana odustane ne znam.

Kasnije, kada je katastrofalni zemljotres pogodio Banjaluku, budući zet Marko mi je nudio da se prebacim na zagrebački Elektrotehnički fakultet, obećavajući da će srediti sve potrebne papire i da će mi obezbijediti smještaj u jednom od studentskih domova. Obećao je da će isto učiniti i za nekolicinu mojih najboljih prijatelja s fakulteta tako da mi odlazak iz rodnog grada ne bi teško pao. U zadnjem trenutku sam odustao od preselenja jer mi je bilo žao ostaviti Banjaluku, korzo, banjalučku raju i muziku kojom sam se tih godina bavio. Ostao sam u Banjaluci da bih sada iz nje bio protjeran kao i mnogi drugi kojih su se nastojali riješiti po svaku cijenu, sve u cilju stvaranja čiste etničke teritorije u kojoj nepodobni ne bi mogli biti remetilački faktor.

I danas mi, u Oktaviji, kada sam ugledao obrise grada, u glavi zazvučaše ti isti stihovi: „Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save, vraćam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare...“, ali nekako drugačije, manje veselo, jer moj dolazak u Zagreb nije bio samo na kratko, na par dana. Misli da možda zauvijek odlazim iz rodnog grada su mutile sreću te popularne pjesme. Vozili smo autoputom kroz grad i produžili dalje prema Ljubljani, žureći prema predgarđu grada, naselju Ježdovec, za kojeg nisam čuo sve do ovih ratnih dana. A prvi mi ga je spomenuo Stevo Dodoš, Srbin, s kojim je sestra zamijenila svoju kuću na Predgrađu. Stevo je Hrvatsku napustio kada je krenula pobuna Srba u Krajini, vrativši se u svoje selu negdje u blizini Kostajnice. O naselju i kući mi je pričao kada je par puta svratio u našu porodičnu kuću dolazeći u Banjaluku da sredi papire o zamjeni u opštini.  U razgovorima mi se hvalio kako se radi o naselju u kojem uglavnom žive privatnici, kako je njegova kuća novogradnja na sprat, kako ju je napravio zajedno s bratom koji je vlasnik prizemlja. Njegov stan je  na spratu, govorio je, uz nedovršeno poptkrovlje koje se može adaptirati u još jedan stan. Hvalio je svoju kuću, stavljajući nam do znanja da se radi o objektu mnogo vrijednijim od sestrine kuće u Majstorića ulici. A sestrina kuća je imala predulaz u kojem se kuvalo ljeti, hodnik, kuhinju, dnevni boravak i dvije spavaće sobe. Pored lijepo ograđenog dvorišta imala je i poveći povrtnjak. Slušajući Stevu, u glavi sam si stvorio sliku o lijepoj kući i lijepom naselju u kojem se sestra sa sinom skrasila.

Dok smo se približavali cilju našeg puta, razgovor se okrenu k našem budućem mjestu boravka.

„Kako je u novoj kući?“ upitah Draška, želeći da saznam nešto više o samoj kući i naselju.

„Šuti, bolje da ti ne pričam. Naselje je podaleko od Zagreba, do Trešnjevke nam treba najmanje pola sata autobusom. Kuća je u blizini vještačkih jezera nastalih vađenjem šljunka pa se zbog ustajale vode ljeti ne može živjeti od komaraca. Kuća nema čiste papire jer čovjek s kojim smo izvršili zamjenu nije rasčistio vlasničke odnose s bratom. Sada imamo problema sa okućnicom za koju nam je bilo rečeno da pripada njemu. Kako će se spor na kraju završiti, ne znam. Za sada smo tu pa šta bude, bude. A Imali smo i puno problema dok smo se uselili u kuću. U njoj su se nalazile neke izbjeglice iz Bosne koje su stan gotovo potpuno devastirale. Čak su tokom zime vadile i ložile parket tako da u većem dijelu stana nema nikakvog poda. Naselje nema gradski vodovod već koristimo hidrofor koji smo morali nekoliko puta popravljati jer se stalno kvari. Stolarija je bila jako loša pa sam morao mijenjati prozore, a i s vratima je isti slučaj. Srećom, moji iz firme su mi pomogli pa je situacija sada malo bolja.“

„Kada smo uselili, nismo imali nikakvog namještaja dok nam ti nisi poslao naš namještaj preko Karitasa. Sada je malo lakše, iako nam je tijesno. Jelena i ja smo se smestili u jednu sobu a mama, Sanja u drugu. Kod nas je i Ana iz Mostara tako da i ona spava u maminoj sobi. I vi ćete spavati u istoj sobi. Sastavili smo onaj krevet na sprat što si pravio za Davora i Sanju. Ma, smjestit ćemo se već nekako, glavno je da ste se vi izvukli.“

Na njegove riječi nisam ništa odgovorio. Znao sam da nam neće biti lako ali glavno je da imamo krov nad glavom. Ljeto je, većinu vremena ćemo provoditi na vani a za spavanje ćemo se već nekako snaći. Sjetih se one narodne: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Nadao sam se da kod sestre nećemo ostati dugo. Čim nađemo bilo kakav posao probat ćemo da si nađeno vlastiti smještaj. Nisam razmišljao da je Zagreb pun izbjeglica iz Bosne a da se u njega slilo i puno naroda iz okupiranih dijelova Hrvatske. Trebalo je za sav taj svijet naći smještaj. Mi smo imali sreću da smo imali krov nad glavom, makar se morali stiskati u jednoj sobi. Sestra i Draško su nam otvorili vrata svog novog doma i to je za nas bila ogromna pomoć. Nisam mogao ni pomisliti šta bi sa nama bilo da nismo imali njih. Srećom, sestra je uspjela zamijeniti kuću a to je već bila velika stvar. Mnogi su se morali snalaziti bez pomoći familije a mi smo išli na sigurno. Kako god da nam bude bit će bolje nego da smo ostali u Banjaluci. U njoj za nas nije bilo budućnosti.

Kroz priču primijetih da siđosmo s autoputa, skrenusmo lijevo na nadvožnjak i nakon petstotinjak metara skrenusmo lijevo u ulicu koja se vraćala prema autoputu po pravim uglom. Nakon stotinjak metara auto se zaustavi ispred kuće na sprat, bez fasade, s kosim krovom pokrivenim salonitom ispod koga se smjestilo potkrovlje s prozorom na kojem je umjesto stakla bio zategnut najlon. Dvorište nije imalo ogradu a kratka staza posuta šljunkom je vodila do otvorenih betonskih stepenica na desnoj strani kuće koje su vodile na sprat.

„Tu smo!“ reče Draško.

Auto samo što je stao a na vrhu stepenica se pojavi sestra. Čekala nas je.

 „Hvala bogu da ste stigli!“ reče glasno, plačući i smijući se istovremeno, silazeći niz stepenice raširenih ruku. Znao sam da je bila zabrinuta zbog nas jer je i sama imala problema prilikom izlaska iz grada. Uspjela je izići tek iz trećeg pokušaja. Do njih su stizale uznemiravajuće vijesti iz Banjaluke koja se, zadnjih par godina, činila udaljena hiljadama kilometara od Zagreba. Znala je o stalnim provokacijama, noćnim eksplozijama, hapšenjima, mobilizacijama, nestašicama struje i vode, neimanju osnovnih životnih potreba. Brinula se za nas i bila je presrećna kada nas je ugledala kako se izvlačimo iz auta. Bili smo tu, na sigurnom. Sve ostalo je za nju sada bilo manje važno.


Kuća u Ježdovcu 2001. godine.
Fasada je nabačena, stolarija i krov promijenjeni a u
potkrovlju je napravljen još jedan stan
s balkonom prema ulici

Nakon što smo se izljubili i izpozdravljali, uputišmo se stepenicama u naš novi dom vukući torbe u kojima je bilo nešto stvari za prvih par dana. Uđosmo u uski hodnik iz kojeg su vodila vrata u dvije sobe, kuhinju s trpezarijom, kupaonu s WC-om i stepenice za potkrovlje. Dio hodnika je bio prekriven stazom koja je djelimično pokrivala goli beton. Na zidu s lijeve strane prepoznah ogledalo koje sam sam napravio još kada smo stanovali u potkrovlju u porodičnoj kući na Predgrađu. Ubacismo stvari u prvu sobu s lijeve strane koja je bila prepuna namještaja. Odmah iza vrata je bio smješten dječiji krevet na sprat koji sam također sam napravio. Na polici s lijeve strane su bile poredane knjige koje sam godinama kupovao i sakupljao, moja mala biblioteka koju sam stvarao još od srednjoškolskih dana. Bilo je tu još pokoja stvar iz našeg stana koje smo poslali uz pomoć Karitasa. Većina je bila smještena u potkrovlju, zajedno sa stvarima naših prijatelja Kušmića i kumova Aide i Ferida.

Nakon što smo smjestili torbe, okupismo se svi u kuhinji u kojem je bio smješten omanji trpezarijski stol. Bilo nas je puno a mjesta malo ali nije nam to smetalo. Uspjeli smo se nekako nagurati oko stola jer je sestra spremila ručak. Znala je da ćemo biti gladni i sve je već bilo spremno: domaća juha, pečeno pile s pečenim kropmirom, zelena salata, domaći kruh. Pivo i vino. I domaća šljiva za početak. Nije loše za prvi izbjeglički obrok. Jeli smo, pomalo cugali, pričali. Puno se toga dogodilo od kada je sestra napustila Banjaluku a Draška nismo vidjeli još duže jer se u grad nije vraćao od kada su počeli nemiri u Hrvatskoj. Bio je na završnoj godini arhitekture i te prve ratne godine je diplomirao i dobio posao.

Nakon završenog ručka djeca su otišla u sobu a mi stari smo ostali u trpezriji nastavljajući razgovor. Pričalo se o svemu. O problemima koje su sestra i nećak imali oko kuće, o preživljavanju uz malu Draškovu plaću pripravnika poslije završenog fakulteta, o ogromnom naporu kojim su namještaj iz tri stana uznijeli uz uske stepenice u nezavršeno potkrovlje, o našem preživljavanju u Banjaluci, o borbi da pomognemo bolesnoj majci u nemogućim uvjetima bez ikakve medicinske pomoći, o problemima djece u školi... Tema je bilo na pretek jer dogodilo se toliko toga da bi nam trebalo nekoliko dana da ispričamo samo mali dio.

Približavale se ponoć i trebalo je ići na spavanje. Dan je bio topal, prilično sparan. Djeca su već pozaspala. Davor i Sanja su spavali dubokim snom kada smo se uvukli u sobu. Sestra nam je raspremila ležaj na jednom od kauča koji su ubacili u sobu pored kreveta na kojem su spavale ona i unuka. Ana, srećom, nije bila tu, inače za nju ne bi bilo mjesta.

Uvukli smo se u krevet pokušavajući zaspati pored otvorenog prozora jer je sparina bila velika. Otvoren prozor je bio od male pomoći a uz to, kroz zavjese su se uvlačili komarci koji su situaciju činili još gorom. A bili smo umorni i trebalo nam je sna. A on nije dolazio na oči. Sparina, zvuk komarca koji iz tame zapara tišinu noći, uzbuđenje od puta, neizvjesnost šta nas čeka sutra, sve se to skupilo odjednom i nismo mogli zaspati. Dugo smo se prevrtali pokušavajući da nađem najbolji položaj. Zaspao sam tek pred jutro.

Kada sam se ujutro probudio većina ukućana je već bila budna. Nera i sestra su već popile kavu na balkonu, uživajući u svježini jutra. Djeca su se igrala na malom travnjaku ispred kuće. Draško je otišao na posao a Jelena se muvala po kuhinji. Počeo je naš prvi izbjeglički dan.

Prvi dan je prošao brzo. Nastavili smo s pričom. Tema je bilo na pretek. A trebalo se pripremiti i za život u novoj sredini. U nju smo stigli kao izbjeglice i morali smo ozvaničiti svoj status. Sestra se pobrinula da nas drži site a Nera i ja smo proveli dosta vremena u potkrovlju, prevrčući po našim stvarima, tražeći šta bi nam moglo pomoći da nam boravak bude ugodniji. Kuća je bila pokrivena samo salonitom tako da je u potkorvlju bilo prilično vruće. Srećom, u potkorvlju su se na dvije dume nalazila dva prozora sa zategnutim najlonom umjesto stakla koja smo širom otvorili i tako napravili propuh koji nam je pomogao da lakše uradimo ono što smo morali. U jednom trenutku Nera reče.

„Znaš šta? Zašto mi ne bismo spavali u potkrovlju? Vrijeme je lijepo, toplo je, biće nam bolje nego u pretrpanoj, sparnoj, sobi, na malom kauču. Ako presložimo neke stvari možemo napraviti mjesto za naš krevet i tu spavati. Tokom dana možemo otvoriti oba prozora tako da će biti dovoljno propuha da se prostor previše ne ugrije a po noći, kada se salonit ohladi, bit će mnogo prijatnije nego u sobi. A i njima će biti lakše“.

Ideja mi se svidjela. Potkrovlje je bilo prenatrpano stvarima ali, uz malo napora, mogli smo osloboditi prostor u kojem bismo postavili naš krevet. U potkorvlju je bila sijalica koja se palila i gasila na početku stepenica koje su vodila u potkrovlje tako da ne bismo imali problema kada uveče idemo na spavanje. A gasiti je možemo tako da je jednostavno izvrnemo iz grla.

Siđosmo do kuhinje i rekosmo sestri šta smo planirali da uradimo. U prvom momentu nas je pokušala odvratiti od namjere, govoreći da se možemo nekako stisnuti u sobi, da će nam u potkovlju tokom noći biti hladno, da u potkrovlju nema prostora gdje bi mogli smjestiti krevet ali kada je shvatila da od namjere nećemo odustati, složi se. Nera i ja se vratismo u potkrovlje da počnemo sa ostvarivanjem našeg plana. Potkrovlje je zaista bilo pretrpano stvarima jer je svaki kutak bio iskorišten da se smjesti namještaj iz tri dvosobna stana. Ali, bili smo uporni. Slagali smo stvari jednu na drugu, ubacivali manje komade u veće. U blizini prozora okrenutog ulici napravili smo dovoljno prostora da smjestimo naš krevet. Do njega smo napravili uski prolaz između namješaja, dovoljno širok da se možemo provući do kreveta kada uveče pođemo na spavanje. A sijalica nam je bila upravo nad krevetom tako da smo uveče čak mogli čitati ako nam se čitalo. Uz stranu kreveta, onu nasuprot jastucima, smo na komad namještaja postavili televizor. Samo nam je trebala utičnica i uveče bi mogli gledati i TV program. Nadali smo se da će nam Draško nabaviti produžni kabl s utičnicom kako bi svoj naum mogli u potpunosti ostvariti. Tako i bi. Draško je imao kabl koji je koristio tokom mnogobrojnih radova u kući. Utakao ga je u utičnicu u hodniku, a bio je dovoljno dugačak da dosegne do mjesta gdje je bio televizor. Tako smo sada imali sve: krevet, televizor, svjetlo. Naš projekt je uspješno priveden kraju. Imali smo mjesto gdje smo mogli spavati, oslobađajući životni prostor ostalim ukućanima. Svima nam je trebalo biti lakše.

Dan je prošao brzo i nad Ježdovcem se spustila još jedna topla noć. Nakon što je na nas došao red na kupaonicu (u kući nas je bilo osmoro i kupaona je bila često zauzeta), bili smo spremni za našu prvu noć u potkrovlju. Sve je prošlo mnogo bolje nego što smo očekivali. U potkrovlju je bilo prijatnije nego u sobi, a po prvi put smo poslije dugo vremena gledali televiziju do kasno u noć. Zaspali smo bez problema, polako se privikavajući na novi život. Sutra nas je čekao novi dan, dan pun obaveza jer pred nama je bilo puno aktivnosti vezanih za naš status. Trebali smo se prijaviti u kancelariju za izbjeglice u blizini Glavnog kolodvora kako bi i na taj način bili zvanično registrirani kao izbjeglice iz Bosne u novoj državi koja je sve do nedavno bila dio naše domovine. Na taj način ćemo se pridružiti velikoj familiji gubitnika koji pokušavaju da započnu novi život daleko od svojih domova. A jedina krivica im je što nose krivo ime ili vjeruju u krivog boga.

Labels:

Tuesday, June 07, 2016

Dragi blogeri


Izišao je novi broj jednog lijepog bosanskog časopisa " Gracija", u kojem je ova stranica mene ispunila ponosom pa Želim da je podijelim s vama. 

Sad već dolazi vrijeme lijepe sadašnjosti kad se na blogu pojavljuju naše nove generacije lijepih i uspješnih ljudi i sretnih i berićetnih dogadjaja, a bogami ni starije uspješne generacije nisu za odbaciti.

Ovde me je posebno obradovao odgovor o negativnim komentarima koji su mu vrijedili u životu i karijeri. Zato Co uvijek budi sretan kad te napadaju i kad izazoveš bijes onih koji nisu u stanju da sagledaju istinu . Meni lično to uvijek prija, a pogotovo da mi omoguće prostor i vrijeme za dužu i argumentovanu diskusiju. Onda imam mogućnost da vidim širinu i sposobnost zdravog razum i logike. Pa onda ili napuštam te likove ili se izvinim sa željom da  i dalje komuniciramo.

Da nam je na ovaj blog ubuduće pokupiti sve naše mlade i uspješne ljude po cijelom svijetu, bilo  gdje i na bilo koji način. 

Za kraj, sjećate sa uvijek naše lijepe Bosne a zadržite i ovu Bosnu stvorenu od ludjaka i njihovih sljedbenika. AFERIM svima.

Pozdrav Saima





Labels: