SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, April 17, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - Tako je to kod nas
Saima - Tako je to kod nas
Nada - Tako je to kod nas
Dubravka - Tako je to kod nas
Natasa - In memoriam - Slavica Jungić
Mehmed H. - In memoriam - Slavica Jungić
Nada - Tako je to kod nas
Saima - In memoriam - Slavica Jungić


NOVO - Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce

Saturday, April 12, 2014

Tako je to kod nas

Nama su u posjeti Sarajevu bili sin Zlatko, snaha Zoe i unuk Thomas. Svake godine ljetuju kod nas u Šibeniku, a svake druge dolaze za zimsko feriea u Sarajevo. Prosli put su bili 2012 u februara. Bio je snijeg visine 1,2 m. Imao je 11 mjeseci i nije se sjecao nista. Sad je imao tri godine,  vrijeme nas je izvrsno sluzilo, pravo proljeće. Bilo je mnogo raznoraznih aktivnosti. 

Bili smo u parku blizu nase kuce sa raznim dječjih spravama za igranje i rekreaciju. To su doniralie zene ambasadora u BIH. Svake godine u decembru organizuju sajam svojih rukotvorina i hrane i od tog novca prave parkove u raznim djelovima Sarajeva. Da nije donacija iz svijeta, i ovakvi akcija,  ne znam nasto bi Sarajevo licilo po ovim nasim vladarima. Samo su im važni sakralni objekti i vjerske manifestacije . Ali ipak ovo vrijeme iza 07. 02 ove godine ipak je pokazalo da ih je strah, grad se čisti i uređuje , sade cvijeće gdje nikad nisu. Inace sva javna preduzeca u BIH, su bila bankomati vladajucih stranaka i isli su sistemom "uzmi Suljo koliko ti drago".

Obzirom da nas unuk, svakog ponedjeljka sa tatom u Holandiji ide na bazen , voli plivanje.  Sin je po holandskim zakonima mogao uzeti jedan dan neplacen za ostanak sa djetetom do osme godine zivota. I snaha je iskoristila to pravo petkom, tako da on ide samo tri dana u vrtic. Jako sam sretna sto oboje spadaju u vrstu ljudi materijalno neopterecinih i skromnog nacina zivota. Mi smo ovde u Sarajevu dva puta bili na Termalnoj rivijeri na Ilidzi. Bazen su napravili Slovenci, u vlasništvu su 49%, a ostatak je vlasnik neko iz Sarajeva, čije ime se ne zna kao i ostalom svi objektu u Sarajevu, osim Radoncicevih.

Bio je radni dan, u podne kad u  u bazenu skoro nema nikoga. Tako je stalno, jer Vice i ja idemo jednom nedeljno. Poslije17 sati dolaze zaposleni u dobrim javnim firmama i stranci. Vikendom takodje.  Boravak za cjeli dan je €7,5 eura za sve posjetioce a 3,5 eura za penzionere. Ali to je misaona imenica za nezaposlene, radnike koji rade za platu od 300 do 500 eura, a imaju porodice i penzionere. Moj unuk je bio oduševljen prvih 10 minuta, a onda je poceo pitati gdje su djeca. U Holandiji, u kvartu gdje je bazen svaki dan od 11 do 14 sati je termin samo za djecu do 6 godina. On tamo uživa. Mi smo prvo rekli da ce djeca doci, pa onda da su u skoli ali nije bio puno sretan. Obadva puta je bilo tako pa ga vise nismo ni vodili.


To je i mene rastuzilo, kao i njega. Ne moze se nikome objasniti kako ovde zivi skoro 70 % stanovnistva. To samo znaju gradjani u skoro svim zemljama bivse Juge. Obespravljeni, osiromaseni, nesretna djeca, nesretni roditelji koji im ne mogu puno pružiti.

Ali eto kod nas je tako. Svi smo solidarni kad su u pitanju djeca i svi pomazemo doniranjem novca putem telefona za njihova liječenja. To mi je najveca tuga, ali za sada kod nas je tako.

Saima


Slika iz bazena

Vice i Zlatko sami u dzakuziju

I u restoranu bazena bez djecjeg drustva 

U Parku ambasadorica "prodaje pivo"

Labels:

Wednesday, April 09, 2014

In memoriam - Slavica Jungić (1945 - 2014)


4.07.2013. iz mog dnevnika

Nešto je malo iza podneva, zazvonio je telefon. Prepoznajem glas, iako slabašan ima onaj prepoznatljiv i veseo ton.
 – Slavice, rekoh, baš mi je drago da te čujem. Kako si? 
- Dobro sam, gdje si, jesi li u svom stanu ili kod mame, što radiš poslije podne? Idem doktorici na kontrolu, pa bismo se mogle poslije toga vidjeti ako si u svom stanu.
Ambulanta je nekih tristotinjak metara od našeg stana.
Jesam, u svom stanu sam, jako bih voljela da se vidimo – rekoh. Navrati do mene.
- Ne mogu se penjati na drugi kat, radije da budemo vani, ugodnije je na zraku.
I tako se dogovorismo da me nazove kad dođe do slastičarnice u blizini moje zgrade, bit ću spremna i dolazim za pet minuta.
Nismo se vidjele mjesec dana, vidjele se par dana prije našeg odlaska snahi i sinu u Švedsku.
Promijenila se. 
- Slavice jesi li ti to opet omršavila?
Jesam – kaže, 6 kg. Puno – rekoh –  zašto, što je bilo?
Ma, nije mi bilo dobro, osjećala sam se slabo, nisam mogla jesti.
Što ti kaže doktorica? – pitam ju.
Uvijek isto – Vi ste gospođo Jungić medicinski fenomen. S ovim vašim nalazima, drugi ne bi bili živi, ili nebi ustajali iz kreveta, a vi evo dolazite sami i još dobro raspoloženi.
- Nalazi su mi jako loši, borim se – kaže mi.
I bori se, junakinja je, ali ja u njenim očima vidim duboko sakrivenu tugu i ispitivački
pogled da otkrije kako me se dojmila njena izmjenjena pojava. Glumimo obje.
Trudimo se, ona da sakrije koliko joj je teško, a ja da na meni ne vidi koliko sam potresena.
Bježimo od bolne stvarnosti, pričajući o njenoj iznadprosječno pametnoj unučici, a kako Slavica duhovito prenosi njene umotvorine, smijemo se od srca, ne obračajući pažnju na poglede gostiju. Gledaju nas, kako neće, jer je njeno stanje uočljivo, a naša veselost nije primjerena.
Taj divni «mali stvor», kako često naziva svoju unučicu, čini ju sretnom, sve te priče njenih dječjih i školskih događaja podižu joj duh, a radost ispunjava srce i dušu i hrana je njenom umornom tijelu. Sretna sam i ja gledajući je s tim bljeskovima radosti u očima dok mi priča o Lei. Smijemo se da ne zaplačemo.

Ni traga onoj Slavici s kojom sam do unatrag tri godine pješačila Medvednicom, s kojom sam uživala u svim godišnjim dobima po planini i koja nas je uveseljavala svojim šalama i pjesmom. Sjećam se njenih izrazito plavih veselih očiju, čija se boja i sjaj izgubiše. Sjećam se njene neobično guste plave kose i uvijek lijepe frizure, koja se također izgubila.
Bolno mi je gledati to propadanje. S njom sam sve te godine.

9.04.2014.

Borila se, junački sve do današnjeg dana, a svi smo se nadali da će joj dijaliza, na koju je trebala poći od idućeg tjedna očistiti organizam i osnažiti ju. Vidjela sam je dan prije nego sam poslala prilog o njenoj Lei. Bilo joj je teško, jedva me je ispratila do vrata.
Ne brini se, izvući ću se ja, koliko mi je puta samo bilo loše, pa sam izdržala – govorila mi je. A posjetila sam ju prije četrnaest dana da uzmem Leinu priču i odnesem joj lijepu veliku obećanu bilježnicu u kojoj će pisati svoje priče i crtati.
Čule smo se od tada telefonom nekoliko puta, bilo joj je drago zbog priloga o Lei, i rekla mi je da su ju mnogi zvali oduševljeni Leinom pričom.  U svakom telefonskom razgovoru mi je nekoliko puta ponovila – ne brini, bit ću bolje, izvući ću se. Ostajala  mi je ta njena rečenica u mislima, ali bježala sam od činjenice da ona sluti skori odlazak i da hrabri i sebe i mene i sve nas prijateljice od onog što se približava.

Draga Slavice, kako je sudbina nepravedna. Toliko si voljela život, prirodu, ljude.
Patila si nekoliko godina i otišla zauvijek zbog kobne liječničke pogreške.
Teško se mirim s time, ne neću to nikad prihvatiti.
Sjećat ću te se vesele, raspjevane, s iskrama u tvojim prelijepim plavim očima, s predivnom bujnom kosom, i po smijehu nas prijateljica planinarki na stazama Medvednice, koje smo te sve voljele, jer si nam bila prava prijateljica, divan čovjek.

Počivaj u miru i konačno bez patnji draga moja prijateljice.

Nataša 

Medvednica, april 2008.

Planinarke

S Emirom na Trgu bana Jelačića

Sljemenska žičara 2006.

Tek stigle u Ljubljanu

Yaprešić, dvorac Lužinica

Labels: ,

In memoriam - Slavica Jungić


Još jedna dobra duša nas je napustila. Naša dobra prijateljica Slavica Jungić nas je jutros napustila I 'otišla' u neki bolji svijet.

Ostaće u prelijepim uspomenama na duge godine zajedničkog rada u Rudi Čajevcu i posebno prijateljstvo van posla.

Iskreno saučešće njenoj djeci Danijeli i Igoru i sestri Zdenki.

Emira

Labels: ,

Saturday, April 05, 2014

Slika - drugi put


U RAZMJENI E-MAILOVA SA ALJOŠOM I EŠREFOM A I SJEĆANJA NA OSOBE KOJE SU NA SLICI, JAVLJAM SE PONOVO.

Ešrefa se sjetila nekih učenika i pomogla mi a Aljoša osim Muhameda ostale nije pogodio.


Da ne bismo opet tražili identitet za 50 god, kao ja za članove KUD "Vaso Pelagić" kad su već svi bili pomrli, a nisu imali ove tehnologije kao mi, ja bih bila sretna kad bi neko znao dopuniti ove moje razne crte. M.M. Baseskija je rekao "Što se zapiše ostaje, sto ne zapiše isčezne". A tek kako bi bilo lijepo da se neko i sam javi. Meni je djetinjstvo najromantičniji period života.

Poćeću sa prvim redom odozgo. Gdje stavim upitnik iza imena ili prezimena, znači da nisam sigurna. Gdje stavom crtu ne sjećam se ničega. Sjećam se Amile imala je divni sjajnu crnu kosu, kao paž frizura, ali ne mogu da je na slici prepoznam. Nisam sigurna je li išla sa mnom u osmogodišnju ili osnovnu. Za Aljošu, Seke ovde nema, ona je sa mnom isla u osmogodišnju.

UČITELJICA SE ZVALA STOJANKA JOCIC A RAZRED JE BIO U MEZDZIDU FERHADIJE DŽAMIJE. TA ZGRADA JE I DANAS NA SVOM MJESTU ODMAH UZ FERHADIJU.

1.  Fehimovic Fehimovic ?
2.  Miroslav Kincl
3.  Namik  _________
4.  Bekir Hozic
6.  Dzevad Mujcinovic ?
7.  _________________
8.  Hamdija Osmancevic
9.  Saima Husedjinovic
10. Mira Pejakovic
11.  _________________
12. Zlata ?  ___________
13.  Sadeta. Budimlic
14.  __________________
15.  Sutka Buco
16.  Darinka ____________
17.  ____________________
18.  Naila ________________
19.  Esrefa  Hozic
20.  Lamija Karaselimovic
21.  Lidija _________________
22.  Asija Karaselimovic 
23.  Brankica_______________
24.  Danica Kincl
25.  Galina Kopanja
26.  Radmila Dž ili Djekic
27.  Mira Mrkic 
28.  Sabina _________________
29.  Emira ? _________________
30.  Jadranka.  ______________
31.  Senija  __________________
32.  Suad. -_________________
33.  Slavko _________________
34.  Rajko  _________________
35.  Neska _________________
36.  Ragib __________________
37.  Mirza Cardzic ____________
38.  Muharem Hafizovic

Aljoša ,nije ovo sa satom Palislamović. Dobro si zapazio i komentarisao da nisi  siguran da je to on, jer nije bio iz neke imućne porodice. Ovo  je Hamdija Osmančević. Došao je pred prvi razred u Banjaluku negdje iz okoline Majdana. Nana je imala veliko imanje koje su prodali i kupili kuću u našoj ulici. Bili su najimućniji, bio je jedinac.  Medju prvima je imao i kola. I dva saobraćajna udesno (gaženje pješaka). Mlad je umro.

Ipak ovoj je slici ravno šezdeset godina, ne znam ko je još živ, a sigurno su i sve curice davno promjenile svoja prezimena.


Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, April 03, 2014

Naše gore list

Sega mi se ne javlja već duže vremena a bilo mi je drago kada sam od njega dobio par priloga. Čini mi se da se većina pomalo zamorila. Valjda to ide s godinama ili raji nije do ovoga o čemu na blogu pišemo. A možda su za to krivi novi digitalni mediji, prvenstveno facebook, gdje svako može uz vrlo malo napora napisati i objaviti što god hoće.

Bilo kako bilo, prije par dana mi Izet proslijedi kratak email i par skeniranih dokumenata. Javio mu se Sega i poslao članke o mlađam sinu Sandri koji je u njihovom gradu Emmen uplovio u političke vode. Sandro je od malena pokazivao interes za politiku a ovih dana taj njegov interes, angažiranje i školovanje su urodili plodom. Wakker Emmen stranka čiji je Sandro član je pobijedila na lokalnim izborima i u naredne četiri godine će biti vladajuća partija u gradu. Žao mi je što ne znam holandski pa da vam mogu prevesti o čemu novinar priča. U svakom slučaju, oba članka su posvećena Sandri koji sa svojih osamnaest godina ima svijetlu političku budućnost u jednoj od najuređenijih zemalja u Evropi.


Sandro je još jedan primjer koliko su naša djeca pametna i uspješna samo im je potrebna sredina u kojoj se pamet, trud i znanje cijene i nagrađuju. Ne smijem ni da pomislim kakva bi Sandrina budućnost bila da se kojim slučajem rodio u Banjaluci i tu odrastao. U okruženju gdje jedan kočijaš fascinira cijelu naciju i gdje su tipovi sumnjive prošlosti glavni biznismeni, mlad, pametan i obrazovan čovjek nema šta tražiti. Drago mi je zbog Sandre i želim mu još puno uspjeha u poslu za koji se opredijelio. Siguran sam da će biti uspješan političar i da će daleko dogurati.

Za one koji blog ne prate od početka preporučujem da pročitaju i dva priloga koja mi je Sega poslao još jako davno: Sandro i Davor, Rodna kuća. Možda nam se ponovo javi sa novim vijestima o Sandri i starijem sinu Davoru koji je, koliko mi je poznato, završio medicinu i sada živi i radi u Amsterdamu. A možda se ove godine i sretnemo jer sredinom jula putujemo za Holandiju pa nam se putevi ukrste.

P.S. Jučer dobih link na video klip sa lokalne televizije u kojem govore o Sandri pa ga možete pogledati.

Labels:

Saturday, March 29, 2014

Dilema...


Još od Coovoga priloga "Tamo i ovde" razmišljam o njegovoj rečenic,i odnosno dijelu rečenice "a mi se ovde zamajavamo ovim blogova". Nekako sam shvatila da mu je to došlo onako iz duše, iskreno kako Co inače uvijek reaguje. Rekla sam sebi da ću se jedno vrijeme ućutati, i vidjeti da li je i drugim blogerima ovo "zapelo za oko" pa da mu pomognemo da odustane.

Vraćam se često na arhivu i vidim koliko je u ovo devet godina bilo truda i rada da ovo dobije smisao kakav  ima. I pored obaveza na poslu, u vrtu, bolesti, nije odustajao. Ostalo je mnogo istorije o ljudima iz Banja Luke i divnih priloga i komentara. Bilo je i onih drugih, ružnih. Bilo je i onih koji nisu mogli shvatiti istinite doživljaje naših sugradjana, koji nisu mogli ni u snu zamisliti da bi im se tako nešto moglo desiti od bivših komšija i prijatelja. Dvoličnost je za mene jedna od najgorih ljudskih osobina. A onda na blogu u zadnje vrijeme opet divnih priloga. 

Zato se odlučih da ovaj posaljem.

Prošle godine, zahvaljujući blogu, na privatnu e-mail adresu, dobila sam jedan od Ešrefe. Išle smo zajedno u prva četiri razreda osnovne škole. Nismo se čule ni vidjele 43 godine, od kada ja živim u Sarajevu. Dogovarale  smo se da se vidimo prošlo ljeto u Sarajevu. Ja sam trebala biti u to vrijeme ovde, ali moj brat nije došao u Šibenik pa smo morali da zatvorimo kuću i obavimo sve tekuće poslove za "zimski san" kuće, cvijeća, voća itd. Bilo mi je jako žao. Uz njenu suglasnost šaljem prvi e-mail koji sam od nje dobila. 

Draga Saima,

Nažalost smrt mog muža mi je omogućila da otvorim Milanov blog. Tako sam počela čitati tvoje

Komentare a da nisam znala da si to ti. Tvoja slika sa Izom na pozornici mi je dala potvrdu da si ti ta Sajma iz Banjaluke. Kad se sjetim tebe, tada se sjetim nastavnice istorije, Memić, i ona pita ko će ponovit lekciju koju je ona upravo predstavila nama đacima. I ja se sjećam da si ti bila uvijek ta koja je to učinila sa velikom preciznošću. Meni je to predstavljalo problem i nakon ponovnog čitanja iste kad bih došla kući. Za života mog muža Muhidina, ja sam spominjala tu tvoju vrlinu i pitala sam se koju si srednju školu završila. Muhidin je rekao Elektrotehniku. Ja bih tebe radije smjestila u pravnike ili doktore, što je i moj muž mogao biti, jer je imao jako dobru memoriju. 

 Ali bio je i veoma dobar i priznat Elektro-inžinjer.

Saima voljela bih te vidjeti, da razmjenimo naša životna iskustva. Kako mogu iz tvojih javljanja u Coovom blogu saznati ti živiš u Sarajevu. Trenutno si negdje gdje pretpostavljam imaš vikendicu (Hercegovna ili..?). Hvala ti na utiscima nakon posjete Albaniji. Učinila si da mi je ta zemlja postala bliza, pa sam dobila želju i da ju ja posjetim. Moj sin Adnan ide u Albaniju na neku svadbu 4. jula. Ja sam mu sugerisala da obavezno posjeti i Skadarsko jezero jer je to prirodna ljepota koju pamtim iz naših uđbenika. Mislim da će rentati kola u Dubrovniku. Ako imaš bilo kakvu sugestiju sa tvog puta u Albaniju, molim te napiši mi, pa ću mu ja proslijedi istu.

Ja ću ovog ljeta biti u Banjaluci od 12- 28 augusta a zatim u Sarajevu do 4 septembra. Ako namjeravaš u to vrijeme biti u Sarajevu, javi mi, radovalo bi me da se vidimo.

Za sada toliko, uživaj u toplini našeg sunca,

Ešrefa

Preko bloga me je pronašao i dragi prijatelj iz mladosti Oskar, koji živi u Austriji. Saznala sam i za dragog rodjaka Grofa, tako da za mene ovo ima još jedan dodatni plus za postojanje ovog bloga. Rado se sjetim i mnogih ranijim blogera koji su svojim  prilozima Banja Luci naše mladosti ostavili neizbrisivi trag. Nadam se da su čivi i zdravi.

Sad šaljem Esrefin e-mail, a iza toga sliku iz drugog razreda osnovna škole. Ešrefa je prva sa lijeve strane u drugom radu a ja ova sa mašnom kraj učiteljice. Nevjerovatno  kako smo svi izgledali isto. Naše  majke koje nisu radile su nas tako odgajale i pored mnogo manjih materijalnih mogućnosti, držale uredno. Mnogima sam se sjetila imena i prezimena , nekima samo imena a malom broju ništa. Slijedeći put ću poslati samo sliku i imena sa Nadom da cu bar o nekome saznati našto više.

Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, March 27, 2014

Lea Vrhovec

Lea, 5. maja 2012.
snimila Nataša na livadi
 ispod Tomislavca na Medvednici
Mnogi od vas poznajete Slavicu Jungić, našu kolegicu iz Čajaveca.

Evo prilike da upoznate njenu dragu, iznimno pametnu unuku, Leu Vrhovec, učenicu 3. razreda, buduću veterinarku, kako ona često kaže za sebe, a ja dodajem i buduću spisateljicu.
Oduševila me je svojim tekstovima, koje na svakom slobodnom listiću papira zapiše, a baka s ljubavlju čuva. Želim da ju upoznate kroz ovu njenu prvu objavljenu priču na našem blogu. Ovo je početak, sigurna sam da će vam se svidjeti i da će biti još priča.
Puno bih toga mogla o Lei napisati, ali ostavljam da se sama kroz svoje priče predstavi, učinit će to ona najbolje.

Vjerujem draga Lea da će ti se svidjeti ovaj prilog i da ćeš nam uskoro i ti, koristeći računalo poslati priču i crteže. Obradovat ćeš mnoge unuke prijatelja i poznanika tvoje bake. 
Priča ima 6 stranica, skenirala sam samo 1. i 6. , te ovaj njen crtež. Obožava životinje i njih najradije crta, a voli i biljke i o jednima i drugima zna više nego što mi odrasli znamo.

Prepisala sam njen tekst ne mijenjajući niti jedno slovo, niti jedan znak interpunkcije.

Nataša

KAKO I JA MOGU BITI OD KORISTI
Bok, ja sam Lea. I baš me briga što sam mala. Meni je to štosno.
No, a sad na priču! 
Dakle, ja sam najmlađa i najmanja u razredu. I svi mi se rugaju zbog toga.
Ali, kad ja Kleriji dignem olovku ili gumicu koja je pala ispod klupe, onda će oni vidjeti da i ja mogu biti korisna. Kod bake ponekad brišem suđe. To mi se sviđa.
Ako mi se netko nastavi rugati reći ću: Ti nikada više nećeš doživjeti 9. godinu, a ja hoću. Ja ću u petom mjesecu imati 9 godina. No, ja ću ih i ignorirati. Neka se oni tako zabavljaju. Mene briga. Važno je da mi ostanu prijatelji.
I, sad mi se ovo ne događa, ali ću ispričati tu izmišljotinu.
Kišni je dan.
Leonu je muka pisati zadaću. Nazvao me na telefon.
Leone, kako si?- pitala sam. 
Dobro.
Što ti treba? – opet sam pitala.
Treba mi pomoć oko zadaće.  Rekao sam tati da me odveze do tebe – rekao je. 
Dobro! – rekla sam ja. I došao je kod mene za jedno pola sata.
Pitala sam ga jeli on misli da sam ja mala.
Leon je rekao: Nemam vremena za priču, moraš mi pomoći oko zadaće.
Hm, koliko je Leone 7 x 2? Leone, odgovori! - uzviknula sam.
Nemoj se derati Lea. Ne volim kad se dereš na mene! – viknuo je. I znam, to je četrnaest.
Pa lijepo tu napiši.
Reci koliko je 3 x 7? – pitala sam ga.
On je šutio. I zatim je rekao: Lea, ja sad iskreno govorim, ne mogu ti biti dečko. On je nastavio: 3 x 7 je 29.
Nije Leone, nego je 21 rekla sam. Piši! 
Pišem – odgovorio je.
I ovo piši! – uzviknula sam: 10 + 8 = 18 x 10 = 180.
Leone, ne može biti da mi to sada kažeš. Zašto si to sad rekao? – pitala je Lea, ja.
Problem je u godinama – tumačio je Leon.
Nije istina. Pa ti voliš curu iz 6. razreda! – rekla sam mu.
I gotovo. On je to shvatio i dobro upamtio.
Ljubav je za sve. Za velike i male. Za miševe i slonove. Za odrasle i djecu.
Dakle, draga djeco, ako ste se zaljubili u nekoga ne morate se sad sramiti.
Upamtite to.
Do sljedeće priče, bok!!!

Lea Vrhovec




Labels: