SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, April 23, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Posmatrač - Naši Jan i Teineke (otok Terschelling)

Saima - Lijepa Holandija

Co - Naši Jan i Teineke (otok Terschelling)
Nataša - Naši Jan i Teineke (otok Terschelling)


Članak o Draganu Praštalu- link poslao anonimni Banjalučanin
Intervju sa Srdjanom Mazalicom- link poslao anonimni Banjalučanin
Uspomena na Miodraga Miću Sušnicu- link poslao anonimni Banjalučanin


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Lijepa Holandija

Sin Zlatko ka 27-godišnjak
Danas ima 40 godina i kusur
Čitam ove priloge iz Holandije i radujem se što je i ona moja zemlja i što sam svaki put kad sam boravila tamo uživala u njenoj ljepoti. Uvijek joj dajem epitet "Zemlja kao od Lego kockica".

Iako je naš Zlatko prošao teške trenutke, sve što je danas postigao može zahvaliti toj sreći da je bio u zemlji jednakih mogućnosti.

Nikad nisam pisala kako je teško bilo misliti o njemu i znati da nema tamo nikoga svog. Nikad mu nitko nije "pružio ni času vode" kako se u Bosni kaže za svakog ko je svoj život kreira potpuno sam. Nisam nikad pisala o tome kako smo 98-me godine prvi put poslije šest godina, tuge i brige imali prvi susret s njim i Holandijom.

Te 98-me godine u našu firmu je došla Turkiš banka i nudila bankovne kreditne kartice, ko god je želio . Odmah sam se prijavila i digla kredit, tj odobrenje korištenje na bankomatima i plaćanja prilikom kupovine.

Zlatkov stan prije našeg dolaska
Bili smo bez novca jer su plate bile male a tek je počela da stiže roba, koja je u skoro četiri godine bila misaona imenica. Meni je odmah pala na pamet ideja da sa tim novcem idemo kod Zlatka. Ali kako. Nije bilo vozova ni autobusa za "nigdje i niotkuda”. O avionima da i ne pričam.

Nakon pet - šest dana javi mi prijateljica iz Vojne bolnice da jedan doktor ide na službeni put u Ljubljanu i da će nas povesti.
Još prije rata smo bili bliski sa susjedom Vojkom i njenim bratom Tonetom i snahom. Oni žive u Kranju i iz mog Telekoma samo se dogovorili da će nas dočekati.

Susret je bio predivan i njihova briga prema nama nezaboravna.

Namještaj sav kupljen u IKEA
Onda se počelo rješavati pitanje daljeg odlaska u Hag. Nije bilo direktnih autobusa a željeznica je vozila iz Jesenica, pa Beč pa već ne znam kuda sve i cifra tih karata ogromna.
Onda nam Tone predloži da će nas odvesti do granice i tamo da sačekamo neki autobus koji bi nas odvezao dalje. U razgovoru sa graničarima saznasmo da se u autobus ne može niko primiti na granici, već samo sa kartama polaznih stanica.
Bili smo nesretni i onda nam Tone predloži da budemo na parkingu i probamo stopirati.
Bilo je tu raznih kola iz bivše Juge, ali svi puni.

Onda se pojavi neki stari kombi bosanskih registracija, i unutra mladi par. Mi im pridjemo i pitamo dokle idu. Oni rekoše do Frankfurta. Inače su bili iz Bihaća, kao izbjeglice u Frankfurtu. Vraćaju se kući i prevoze svoje stvari koje su dobivali u Njemačkoj. To im je bio drugi ponovni odlazak. Kombi je imao samo dva mjesta a iza vozača je bio prazan prostor i dvije automobilske gume. To su nam bili jastuci na koje smo stavili jakne.Prešli smo bez problema granicu i stigli do Frankfurta. Onda sam se ja sjetila da odatle idemo za Berlin kod mog brata, pa ću ga ja nekako nazvati.

Sa Zlatkovim susjedima koji su nas odveli u "raj".
To mjesto se zove Kojkenhof (možda neko slovo nije tačno).
Ja i danas, kada me uhvate majčinske brige i nesanica,
zažmirim i brojim, ne ovce, nego tulipane iz ovog raja
i vjerujte mi da pomaže. Ovo je samo 5%
od onog što smo vidjeli.
Ušli smo i prekrasan voz, čist, stjuardese lijepe, a u hodniku voza telefonska govornica.
Znanje njemačkog je olakšalo sve brige i ja sam se javila bratu. Na pitanje odakle se javljam i on se začudio, jer je u Njemačkoj odmah imao kola i nije koristio vozove tako da nije znao za tu novotariju. Javila sam da stižemo na stanicu Berlin ZOO gdje nas je dočekao.

Nakon dva dana kod njega krenuli smo njegovim kolima za Hag, a vrijeme godišnjih odmora se smanjivalo.
Zlatko nam je dao adresu stana, ali moj brat se nije snalazio a mi još manje. Vrtili smo se u krug jer su sve kuće i ulice skoro iste.
Onda smo sa govornice zvali Zlatka. On nas je pitao da opišemo mjesto gdje stojimo. Nije bilo daleko i došao je biciklom do nas. U stanu je imao dva madraca na podu i jedan kauč. Nekako smo se smjestili i umor je učinio svoje da smo i na podu spavali.
On je tada radio u nekoj belgijskoj banci i uštedio novac i sa našim i njegovim smo u Ikei, koja nas je oborila s nogu, kupili sve što je potrebno za jedan normalan život, kakav smo imali prije rata u Sarajevu.




Treći dan su nam pokucali susjedi preko puta Zlatkovog stana, sa zdjelom nekih čajnih kolutića. Predstavili su se. Muž je bio na Kosovu. Bio je šef neke velike pekare u Hagu i kao penzioner i stručnjak bio je prije rata kao stručnjak u izgradnji neke velike pekare u Kosovskoj Mitrovici.
Stan je bio u najljepšem dijelu Haga, Ševeningenu u blizini Atlanskog okeana i najveće i najljepše plaže.
Zlatkovi susjedi Liza i Kejs
Uz znanje njemačkog jezika smo se dobro sporazumijevali. Zlatko misli da smo im se svidjeli i da su željeli malo više da saznaju ko je on i odakle je. Inače nije bio na poštansko sanduče stavio ime i prezime. Komunicirali smo telefonom.
Neko je od stanara stavio Mr. X.
Zlatko je inace, vrlo ozbiljan, samozatajan tip. Znao je odlično holandski, čak je i za tadašnjeg ambasadora BIH nešto prevodio, uputio ga neki kolega.

Liza i Kejs su nam ponudili da, ako nas dodje više, možemo kod njih spavati jer su sami u velikom trosobnom stanu. Ja sam joj iz zahvalnosti poklonila jedan mamin prsten sa ruke. Nije odmah htjela da uzme ali ja sam inzistirala.

Slika sa snahom, prije odlaska na krstarenje sa Franom
i njegovim prijateljima
Svaki put kad smo dolazili, vozili su nas po Holandiji, jer Zlatko nije imao kola.

Svi vi koji ste kao Sega bili "mješani" u Banjaluci bili ste im na meti. Imam mnogo tih primjeraka, obrazovani, kulturni i djeca vaspitana i vrijedna. Ma gdje da ste bili pokazivali su prema vama poštovanje.
A politika je upravo to i htjela jer ste bili opasni za one čijim se mozgovima moglo manipulisati.

Zlatko sa suprugom
Naš sin je u Holandiji pronašao predivnu snahu, Engleskinju, našu Merilin Strip na koju jako liči. I ona je tamo bila sa mladjim sestrom koju je odškolovala, oslonjene samo jedna na drugu. Sad su nam tamo i dva unuka, koji su i Englezi i Holandjani. Po majci i rodjenju. Mogu imati i bosanske i hrvatske pasoše. Ali mi smo rekli da pored ta dva pasoša nije im potrebno ništa više.

U prilogu šaljem i malo fotografija.

Pozdrav Saima

Ljudi na slici su Surinamci.
Đošua je bio portir u bolnici u Hagu u kojoj je Zlatko radio.
Supruga Gizela. Nisu imali djece.
Zlatko je pričao da je to tako dobar čovvjek i uvijek bi
se zadržao s njim u razgovoru kada bi došao u odjeljen je.
Ja sam ih pozvala na ručak kod nas. Pisala sam na blogu o tome.
Kao dijete u Surinamu je čuo za Tita. Znao je da je vodio
računa o malim ljudima. Ona nam je rekla da je često, kada bi došao kući,
pričao o krasnom mladiću iz Jugoslavije. Zvao ga je Slatko.
Teško mu je bilo izgovoriti Zl. Iako  je Zlatko davno otišao iz bolnice,
a on u penziju, puno nam je pomogao prije dvije godine nabavljajući
igle za Melihinu kemoterapiju kojih nije bilo u našim bolnicama i
apotekama. Mi ih stalno pozivamo u Sarajevo. Već pomalo poboljevaju.

Zlatkovi prijatelji.Libanac, Holanđanin i momak u sivom je Štef
- Nijemac. Oženio je našu ženu iz Kaknja kojoj je muž poginuo
tokom rata, a imala je djevojčicu.
Imaju divan brak i zajedničkog sina.

Ševeningen

Labels: ,

Wednesday, April 19, 2017

Naši Jan i Teineke (otok Terschelling)

U Holandiju dolazimo u novembru 1993.godine a na otok Terschelling u martu 1994-e. U to vrijeme, radi nenormalnog stanja (dali je sada bolje ?) u našoj domovini, azil procedura je bila mnogo brza, tako da smo pred dolazak na otok dobili status (da možemo boraviti u Holandiji)  a boraveći tamo prvi puta počinjemo učiti holandski jezik, Davor polazi u školu, mi sve više dolazimo u kontakt sa Holandjanima, upoznajemo ih (njihove običaje, manire, način življenja).  Danas, sječajući se svega, bilo je interesantno.

Ali ovu pričicu pišem radi jedne  holadske porodice, van der Heide,  Jan i Tieneke. Na otoku smo stanovali u jednom manjem motelu, sa 12 apartmana, 12 porodica.  Motel se nalazio u Formerumu, na pješčanim dinama, sa pogledom na Sjeverno more. Od aprila do septembra, do našeg preseljenja u Emmen bilo je predivno vrijeme, otočani su komentarisali...... donijeli ste nam prava ‘’južna’’ ljeta.   Poslije par dana boravka, u motel dolazi desetak holandskih porodica, upoznaju se sa svima i kod nas u apartman dolaze Jan i Tieneke, nekako komuniciramo (malo engleski, malo njemacki, malo ‘’mimikom’’), Davor je u svemu najbolji, te tako počinje naše druženje, skoro svakodnevno.

U to vrijeme Jan je radio kao profesor na Akademiji za pomorce (navigacija) koja se nalazi u najvećem mjestu, West-Terschelling (luka). Pošto su im djeca odrasla (Ard i Allete), Tineneke je stopirala sa poslovima fizioterapeuta. Imala je svoje hobije i kako kaže …..uživala, nije više imala potrebu da radi. Kada se samo sjetim koliko su vremena posvetili nama, kao volonteri,  to je nevjerovatno.  Učenje jezika, naš odlazak kod njih ili oni kod nas, izleti po otoku, upoznavanje Holandske i Friesladske istorije.

1 -Zastava Frieslenda
Naime, provincija Friesland je jedina u Holandiji koja ima svoj jezik (Fries).  Fries jezik datira iz perioda 1.100-te i 1.570-e.  Pripada grupi zapadno-germanskih jezika sa primjesom engleskog i specifičnim akcentom. Iako je holandski oficijelan i danas ga govori oko 440.000 Frieslandjana, skoro polovina stanovnika.  Friesland  ima i svoju zastavu, još iz srednjeg vijeka, od 1.085 godine  Sedam vodenih listova (mislim da je LOKVANJ) simbolizira sedam srednjovjekovnih Friese ‘’zeelanden’’ (dijelovi provincije koji svi izlaze na more, od Alkmara do Wezera):

West Friesland, Westergo, Oostergo, Hunzingo, Fivelingo, Emsingo i Jeverland.

2 - Zastava Terschellinga
Takodje i otok Terschelling ima svoju zastavu (sl.2) od 1932 a oficijelno je odlukom opštinskog vijeća usvojena  1961.godine. Na njoj je 5 boja, sa značenjima:

crvena-oblaci,  plava-nebo,  žuta-žito,  zelena-trava i bijela-pijesak.

Od našeg prvog dolaska na Terschelling do danas, taj otok mi je postao kao magično mjesto, nešto posebno.  Otok nije daleko od Harlingena ali radi plitkog mira, plime i oseke, putovanje traje  jednom krivudavom putanjom, prirodnim kanalom oko 1 sat i 45 sat (trajekt), dok brzi prevoz traje 45 minuta.

3- Terschelling iz aviona
Ponovo stavljam sliku otoka, avionski snimak. Kada bih mogao da letim, letio bih samo više Terschellinga. Magičan je  Dogovorio sam se sa djecom, jednog dana kada me kremiraju, urnu trebaju ponijeti i isprazniti pred ulazak u Weest-luku.  Slika je pravljena u vrijeme oseke, tako da se sa desne strane vidi ‘’kanal’’ i ulazak u luku-Weest.

4- Luka West Terschelling

5 - Davor i u pozadini motel gdje smo stanovali

6 - Davor na pješžanoj dini Sjevernog mora
Na slici desno Davor stoji pored motela (visina pješčanih dina se kreće od 10 do 15 metara)  a u pozadini je sjeverna pješčana plaža otoka, od Weesta do Oosterenda oko 30 km.

Davor je osnovnu školu, grupu dva pohadjao 4 mjeseca. Zahvaljujući extra radu na učenju jezika preko vikenda i Allete ( kćerci Jana i Tieneke) koja je svakodnevno dolazila i učila s njim, u septembru, poslije prerseljenja u Emmen, mogao je normalno da se upiše  u grupu 3, bez dodatnog rada na jeziku. 

7 - Proslava Davorovog 6. rodjendana
Svoj šesti rodjendan Davor je imao na otoku (slika 7 i 8), a kako su grupe (broj djece) na otoku malobrojne, vidi se na slici 9.

Poslije preseljenja u Emmen, povremeno posjećujemo Jana i Tieneke. Pošto oni svake godine odlaze na odmor, najčešće u Skandinaviske zemlje, usput navrate i kod nas. Njihova pasija je bila putovati ….. i sto vise putovati.  Imali su kombi-kamper te snjim obisli Skandinaviju temeljito a ponekada bi odlazili u Austriju i Švicarsku, naravno u Alpe.

8 - Davorov rođendan u školi na
Terschellingu
Zadnjih par godina iz zdravstvenih razloga (Jan) nisu više u mogućnosti dugo putovati.

9 - Davor, grupa 2, prve škole u
Terschellingu
U augustu  1995-e dobili smo Sandra. Jan i Tieneke nam dolaze u posjetu (u povratku iz Norveške) i ostavljaju nam ključ od kuće, uz komentar  …… ‘’ kada mi nismo na Terschellingu, javićemo vam i vi možete ići tamo i koristiti našu kuću”. I bilo je tako, nekoliko ljeta smo provodili na Terschellingu po mjesec dana. Davor i Sandro su više nego uživali. Pravi raj (sl.10).

10 - Davor i Sandro, ljeto 1997. god

11 - Allete, kćerka Jana i Tieneke

12 - Tieneke, ljeto 200. god.

13 - Tieneke, Jan i Sandro, ljeto 2002. god.

Prilikom naših druženja ja sam uglavnom bio pekar i kuhar.  Htijeli smo da im bar malo približimo ‘’našu kuhinju’’ (sl.11, 12 i 13).

Kada je Davor završio školu i počeo da radi, jednom prilokom kažem mu: ....’’Davor znaš šta mi je posebna želja ..... ‘’ on me prekida : ‘’Znam stari, slijedeći vikend idemo ja i  Lieke na Terschelling a ti znaš kod koga’’. Kada su stigli tamo, zove nas Tieneke telefonom, uzbudjena, kaze da je presretna (sl.14).  Ja razmišljam ……. Draga Tieneke i Jan, šta ste sve vi uradili za nas i našu djecu, to mogu samo ljudi velike duše i velikog srca.

Tineke, Davor i Jan
O Janu i Tieneke mogao bih da pišem mnogo više, zato ću navesti još par pojedinosti.

Nesreća sa reaktorom u Černobilu desila se u aprilu 1986.godine. U Holandiji je vodjena kampanja o preuzimanju djece iz Černobila preko ljeta, 2 mjeseca, u trajanju od 5 godina.
Na otok Terschelling je svake godine dolazilo 30 djece, od kojih su dvoje bili smješteni kod Jana i Tieneke. Htjeli su djeci da pomognu bar na taj način.  Humanizam i volonterski rad.

Za svaku pohvalu, svaka im cast.

Kao drugo: moja mama je stigla u Zagreb, u februaru 1994.godine. Moj brat i ja nismo ovdje uspjeli  srediti papire da bi nastavila put za Holandiju. Mama je ostala u Zagrebu 1,5 godinu.  Jan i Tieneke su znali za to.  Pri polasku na odmor u ljeto 95-e navratili su kod nas. Razgovarali smo i o tome.  Jan je predložio da napišemo pismo kraljici, kaže ….. ‘’Sega, ovdje je sve moguće, nikada ne znaš, ako ne pokusavaš … neće se ništa ni desiti’’.   Isti dan je uzeo sve podatke, napisao pismo, ja ga potpišem, odemo kod moga brata u Heerenveen, potpiše i on i zatvoreno pismo predamo u poštu na ime kraljice u Den Haagu.

Jan i Tieneke su otputovali za Norvešku.  Poslije mjesec dana, zove moja mama iz Zagreba,

Kaže …… dolazili su iz Holandske ambasade, bio je i ljekar s njima, za dvije sedmice mogu da putujem za Holandiju.  Neposredno iza toga i mi dobijemo obavijest da je našoj mami dozvoljen dolazak u Holandiju.  Šta reći? Kako prokomentarisati pomoć, savijet i zalaganje naših novih prijatelja?  Da nije bilo njih, moja mama ne bi nikada stigla ovdje, ne bi provela staračke dane  u blizini djece i unučadi, tko zna kako bi se sve zavržilo ?

U stvari, mi smo imali sreće da u ta ružna vremena, mogu reči lutajući po ovom dijelu Evrope,
ostanemo u Holandiji, dodjemo na Terschelling, sretnemo Jana i Tieneke a oni, da nas brže povrate u život ……. A mi zavolimo Holadiju. Zato im ostajemo zahvalni i mi i naša djeca, čitav život, našsem dragom Janu i Tieneke!


Pozdrav svima!   Sega

Labels: ,

Wednesday, April 12, 2017

Bakine ruke



Nježne ruke mirisa ljubičica
koje su milovale mnoga lica
i već od mladih dana
olakšavale su muke ranjenih partizana.

Grijale su one kojima je bilo hladno,
davale su njegu bolesnima
i bez uzdržavanja, predrasuda i izuzetaka,
bile su zadnji nježni dodir bolesnih junaka.

Poslije dosta godina
postaše zaklon unukama,
oštrikaše stotine rukavica, džempera i haljina
i sve naše muke, suze, tuge i brige nadjoše utjehu u bakinim rukama.
Svaki ožiljak, bora i opekotina
dokaz su neizmjernih jela, torti i kolača
u kojima su uživali i mladi i stari, komšije, sestre i braća.

Prodjose godine, ratovi i brige
i te nježne, brižne ruke se smiriše i sklopiše.

Sada nam samo ostadoše melankolija i prelijepa sjećanja
na baku koja nikada na ljubavi štedila nije
i s kojom je uvijek bilo puno radovanja
čije je srce primalo sve naše brige i vragolije.

Te ruke koje nas nikad više dodirnuti neće
ostaće zauvijek u mojim mislima kao simbol ljubavi i sreće.

Sonja


Ako bi mjerili svijet sa veličinom ljudskih srca, danas je taj isti svijet mnogo, mnogo manji. Naša voljena majka, baka, supruga, sestra, rodjaka, i prijateljica Marija Pavljašević nas je jutros napustila. Naše je da se sjećamo kakva je snažna žena bila. Njena snaga, ljubav, duhovitost, darežljivost i razum, koju nam je nesebično davala, će uvijek biti sa nama.

Željka


Voljena moja ujnice, hvala Ti za najlepše dane detinjstva kada si me čuvala, za sve što si me naučila, za sve džempere i ostale štrikarske unikate. Za svu ljubav koju si mi pružila. Pa i za ono što sam morala da pojedem sve iz tanjira jet tada nisam htela, a sada ne mogu da stanem. Voleću te dok sam živa. i ti ćeš živeti na posebnom mestu u mome srcu!
Neka te andjeli čuvaju!

Mirka




Labels:

Tuesday, April 11, 2017

Iznenadni susret

Pittsburgh u pozadini
Prije dva dana nam iz San Francisco-a u posjetu dođoše Nataša i Adrian. Mama došla sa sinom na tkz orijentaciju na, u svijetu, poznati i priznati Carnegie Mellon University koji se nalazi u Oakland-u, jednom od dva gradska jezgra Pittsburgh-a.

Natašu sam upoznao davno, još prije ovog zadnjeg rata. S Jasminom, njenim suprugom, sam uspostavio poslovni kontakt kada sam se odlučio za privatni biznis. Jasmin, izuzetno pametan momak rodom iz Dervente, je razvio odličan programski paket za poslovanje stambenih zadruga. Ne sjećam se kako smo započeli suradnju ali se sjećam kako smo lijepo surađivali jer Jasmin je i izuzetno draga i poštena osoba. On je nalazio kupce za svoj program a ja sam bio zadužen za instalaciju i podršku. Jednom prilikom sam se upoznao s Jasminovom suprugom Natašom, također veoma pametnom mladom ženom, koja se veoma uspješno bavila poslom u istoj struci kao Jasmin. Njih dvoje su se upoznali na studiju u Sarajevu, zaljubili se i ljubav okončali brakom. Lijepo su živjeli u Sarajevu sve dok nije počeo rat. A onda su i njih dvoje, kao i većina u mješanim brakovima, morali ići.
Adrian i downtown
Jasmin je stigao u Zagreb a nedugo potom i mi. Tu smo se slučajno našli i ponovo počeli poslovno surađivati jer je trebalo preživjeti. Nataša je ostala u Bosni. Jasmin i ona nisu mogli komunicirati ali sam, preko banjalučkog Caritas-a i moje familije koja je ostala u Banjaluci, uspio uspostaviti kontakt. Za njih je to bila velika stvar jer bila su to gadna vremena kada se u Bosni svašta dešavalo.

Hiljadu devesto devedeset četvrte Jasmin i Nataša odoše u USA. Dva mjeseca kasnije stigosmo i mi. Bio je to program namijenjen za miješane brakove iz Bosne. Da li je to bio dio politike međunarodne zajednice ili slučajnost, ne znam, ali znam da su te godine mnogi stanovnici Bosne iz miješanih brakova završili u USA bez nekih velikih teškoća. Čini mi se da smo bili prepreka za kasniju podjelu države po etničkom principu jer se nismo uklapali u taj koncept.
Bilo kako bilo, mi završišmo u Pittsburgh-u na istočnoj obali USA a Nataša i Jasmin u San Francisco-u, na zapadanoj obali. Ponovo uspostavismo kontakt, naravno, telefonom. Ponekad bi izmijenili "emaliove" a za Božić bi stizale čestitke iako ni oni a ni mi nismo religiozni. Nera i ja se skrasismo u predgrađu Pittsburgh-a a Nataša i Jasnim u Sunnyvale-u, predgrađu San Francisko-a. Nas dvoje nađosmo poslove u struci a ista sudbina zadesi i Natašu i Jasmina. Pametni a mlađi od nas, dobiše dobro plaćene poslove. Bilo je planova za posjete ali se oni nikada ne ostvariše.

Carnegie Mellon University u pozadini
Tokom vremana kontakti se urijedi
še. Vrijeme čini svoje a i američki način života zahtijeva cjelodnevnu angažiranost pa čovjek, htio to ili ne, sve više vremena mora posvetiti svakodnevnim obavezama, čak i kada ode u penziju. Zbog toga nas izuzetno obradova telefonski poziv prije nekoliko dana.

Javi se Jasmin. Kaže, sin mu primljen na CMU i Nataša i sin dolaze u Pittsburgh. Kaže da bi nas voljeli vidjeti.  A nama drago. Iako smo u velikim frkama (Nera odlučila da mijenja kuhinju a uz to rušimo i nekakav zid pa je u kući vašar, kao da je pala bomba), dogovorismo se kako će nas naći.
Na kampusu
I tako, u prošlu subotu, Nataša i Adrian svratiše do nas. Umorni od puta (avion kasnio nekoliko sati) ali sretni što su u gradu gdje će Adrian provesti naredne četiri godine. Dočekasmo ih s purom i pavlakom, našim doručkom koji jedemo vikendom a Nataša obradova Neru poklonima iz njenog dvorišta. Bilo je tu svašta, a posebno su me impresionirali veliki plodovi limuna. Nakon doručka, Adriana smjestismo u prizemlje da malo odspava a mi popismo kavu uz prijatan razgovor. Tema bezbroj. Nataša je ugodan sagovornik, kao da se znamo godinama. Teško je u par sati ispričati šta se za posljednjih dvadeset i kusur godina događalo. Pregledaju se slike, onako na brzaka. Ima ih na hiljade.

U obilazak grada krenusmo poslije dvanaest. Dan prekrasan, sunčan, iako malo pohladan. Popodne će biti znatno toplije a još toplije će biti narednih dana. Plan smo morali promijeniti jer smo s obilaskom kasnili nekoliko sati. Odvedosmo ih na dva vidikovca da se pohvalimo panoramom downtown-a a onda se odvezosmo u Oakland da obiđemo kampus. Na Adrianu primjećujem uzbuđenje. Sviđa mu se okolina i čini mi se da je sretan što je, između nekoliko ponuda, odabrao CMU. Hodamo po kampusu koji se jako promijenio od vremena kada sam krajem devedesetih tamo radio. Izgrađeno je dosta novih zgrada, otvoreni novi fakulteti, izgrađeni novi domovi za smještaj studenata. Univezitet je kupio i nekoliko zgrada u Oakland-u tako da se izmiješao s University of Pittsburgh koji je smješten u neposrednoj blizini.
Vrijem brzo prolazi, valja nam nešto pojesti a onda gosti moraju u hotel. Vraćamo se u Carnegie, ručamo u popularnom restoranu Papa J (hrana je uvijek odlična), vozimo se nazad našoj kući, gosti kupe svoje stvari, sjedaju u auto i odlaze.

Tako se završi kratak susret s dragim ljudima s kojima se jedva poznajemo (Natašu sam sreo, čini mi se, samo dva puta, a Adrian se rodio u USA i nikad ga nisam ranije vidio) a čini mi se kao da sam se sreo s nekim s kim se družim godinama. Drago mi je da će Adrian studirati u Pittsburgh-u jer će to biti prilika da se u budućnosti češće družimo.
Na kraju samo da spomenem nekoliko stvari kao dokaz kako ništa nije slučajno. Ove subote, kada su nam u posjetu iznenada navratili Nataša i Adrian, naša kćerka je letjela za San Francisco gdje će se zadržati par dana. Jasmin ove nedelje leti za Nizozemsku u posjetu kćerci koja je na postdiplomskom studiju na univerzitetu u Utrecht-u. A Utrecht je nešto više od sat vremena vozom od mjesta gdje nam živi sin.

Zaista je zanimljivo kako se putevi dvije familije koje se nisu srele godinama odjednom ukrstiše. To je još jedan primjer sudbina našeg svijeta razasutog svijetom. A uz to, moram primijetiti, i potvrda velikog gubitka za našu bivšu domovinu koja se olako riješila onih od kojih je mogla imati velike koristi. Ne radi se tu samo o nama, starijima, koji smo znanje i stečeno iskustvo donijeli u novu sredinu, već još više o mladoj, pametnoj i ambicioznoj generaciji, koja je Bosni mogla pomoći na putu u evropsku budućnost. Međutim, tamošnjim vlastodršcima, a čini mi se i običnom svijetu, to je najmanje važno. Prvi žive k'o bubreg u loju, prosipajući teorije o strahu jednih od drugih, a drugi su se okrenuli bogu i nadaju se da će ih nakon smrti dočekati kraljevstvo nebesko. Ja bih završio s onom poznatom svak svoje zna. Ko će na kraju biti u pravu pokazat će vrijeme ali to će imati priliku da saznaju samo oni koji budu imali sreću da stignu na onaj svijet. A ja, najvjerojatnije, neću biti taj.

Monday, April 10, 2017

In memoriam - Marija Pavljašević


Poštovani Blogeri,
Dva dana poslije dobivene vijesti odlučio sam da to objavim i na  blogu. Naime, napustila nas je još jedna  mama, baka i prabaka.
Banjalučka bašta ostaje siromašnija za još jedan cvijet, jednu predivnu osobu.
U Americi je preminula mama naše prijateljice i blogerke Dubravke Pevljašević-Kušmić.
Dubravkinom tati i porodici kao i porodici njenog brata Predraga, te svim ožalošćenim upućujemo najiskrenije saučešće.
Mama će živjeti u našim sjećanjima, neka joj je laka zemlja i neka počiva u miru. 
Brana i Sega s djecom

Labels:

Friday, April 07, 2017

Raja

Posljedica rata u onim našim krajevima nije samo veliki broj protjeranih ( dijaspora, kako nas sada nazivaju) koji su se skrasili na svim stranama svijeta, već se njihovo selenje nastavilo i kasnije i ne vidi mu se kraja. To se posebno odnosi na nas u Americi gdje je pomjeranje ljudi iz grada u grad način života pa nije rijedak slučaj da djeca ne žive s roditeljima u istom gradu. Ide se, što naš narod kaže, trbuhom za kruhom, živi se životom jako različitim od onog kojim smo mi živjeli, da ne pravim poređenje sa životima naših roditelja.

I moja djeca su otišla za poslom. Sin se, nakon Hjustona i Dablina, skrasio u Rozendalu, malom mjestu na jugu Nizozemske. Tu se rodila i naša prva unuka, Famke, Emina, Roisin koju smo, zbog velike daljine, do sada vidjeli samo dva puta. A da su vremena kao nekada, Emina bi živjela u istom gradu i mogli bi smo je viđati svaki dan. Ovako, tehnologija (skype) donekle pomaže da se želja da je vidimo zadovolji ali nije to to. I snaha se svojski trudi da nam tu daljinu "smanji" pa tako svaki dan stižu fotografije (ponekad i više od dvadeset) i pokoji video. One nam ponažu da, bar na ovaj način, pratimo Eminino odrastanje i promjene koje ono donosi.

Priča o unuci se ovdje ne završava. Ona tamo,  u (za nas dalekoj)  Nizozemskoj, ima drugara. Armin se zove. Stariji je nekoliko mjeseci od nje a druže se veoma često.
A druženje je započelo prije pet-šest mjeseci sasvim slučajno.

Emina s familijom živi u strogom centru mjesta, u zgradi na tri sprata
koja gleda na omanji trg prepun trgovina i malih restorana. U prizemlju zgrade je restoran a s lijeve strane je omanji hotel. Dvadesetak metara od ulaza u zgradu s zadnje strane je moderan šoping centar kroz koji se dolazi do ulice slične našoj Godspodskoj. Kada s mamom ide u šetnju, Emina obično prolazi kroz šoping centar, prošeta Gospodskom, prođe kroz drugi šoping centar i nađe se na povećem trgu na kojem se, između mnogih drugih stvari, nalazi i kutak za dječiju igru. Tu se djeca iz komšiluka igraju jer nemaju livada kao što su neki od nas imali.


Jednog dana, dok se Emina igrala, mama je zovnu njenim bosanskim imenom i u tom trenutku je jedna mlađa žena, koja je dovela svoje djete da se igra, na bosanskom upita da li je ona iz Bosne. Snaha odgovori da nije ali da joj je suprug Bosanac. Ja sam Azra, predstavi se mlađa žena, a moj suprug je Nizozemac. A ono je moj sin Armin reče žena, pokazujući na plavokosog dječaka koji se igrao s drugom djecom.

I tako Emina dobi drugara. Mješanca kao što je i ona jer to u normalnom svijetu i nije neka posebnost. Od tog dana Azra i snaha se često viđaju, posjećuju, a Emina i Armin provode dosta vremena zajedno. Ponekad snaha pripazi Armina a isto tako i Azra priskoči da pripazi Eminu ako je potrebno. A Emina i Armin se druže, igraju se, i postali su već prava raja. Odlazi se na trg, ide se u biblioteku gdje se nalazi kutak namijenjen samo za malu djecu, igraju se u šoping centru koji također ima kutak za djecu. Slike njihovog druženja stižu često a već sam sakupio i priličnu kolekciju zajedničkih video klipova.

Emina i Armin još ne govore, već se sporazumijevaju na svom dječijem jeziku. Bit će interesantno posmatrati šta će se desiti kada oboje progovore. Emina je cijelo vrijeme okružena s četiri jezika: frizijskim, na kojem mama komunicira s njoj, bosanskim, na kojem joj se obraća tata, engleskim, jer mama i tata tako komuniciraju između sebe, i holandskim, koji čuje na ulici. Armin je bolje sreće. Njegova mama dobro govori holandski a i tata mu odlično zna bosanski. Kako će izgledati sporazumijevanje između njih dvoje samo onaj ozgora zna jer on, kako kažu, zna sve i o svemu vodi računa.

Eminu redovito viđamo preko skypea i već se navikla da tako komunicira s nama. Zadnjih dana s nestrapljenjem čeka da se nana i dido pojave na televiziji i onda nam pokazuje šta je sve naučila.


Kada je upitam gdje je Armin, ona se prvo osvrće po sobi a onda se okrene ekranu televizora i raširi ruke kao da nam daje na znanje da ga nema i da ne zna gdje se nalazi. Iz njene reakcije se vidi da su njih dvoje već veliki drugari, prava raja, kako smo mi to zvali u starom kraju. Drago mi je da je to tako i da njih dvoje žive u okruženju gdje nacija i vjera ne znače puno i gdje se prijateljstva stvaraju ne na nacionalnoj ili religijskoj osnovi, kao što je to sada kod nas u starom kraju već su kriteriji drugačiji. 

Nadam se da će njihovo druženje trajati dugo i da ga neće prekinuti neki glupi rat kao što se to desilo mnogoj djeci našeg grada koja sada žive razdvojeni od svoje nekadašnje raje. Bogatstvo je to koje je, zbog glupih i zadrtih nacionalista, zauvijek proćerdano. Znaju to oni koji su to osjetili na svojoj koži. A takvih nije malo.










Uz Natašin komentar