SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, January 29, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Saima - Pozdrav iz kišovite Bratislave
Co - Pozdrav iz kišovite Bratislave
Saima x 2 - Pozdrav iz kišovite Bratislave
Nada - Pozdrav iz kišovite Bratislave


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Wednesday, January 28, 2015

Još malo ljepote

Od Said iz Finske sam dobio dosta prekrasnih fotosa  koji zaslužuju da budu podijeljeni sa posjetiocima bloga. Gledajući njegove radove (i Kemine, naravno), dobio sam želju da se i ja zainteresiram da naučim nešto o fotografiji pa sam konačno počeo prelistavati uputstvo za kameru koju imam. Nakon letimičnog pregleda već sam naučio neke stvari pa se nadam da će mi to pomoći da uhvatim momente koji okom kamere nisu ostali zabilježeni jer je kvalitet snimaka bio loš. Bavljenje fotografijom je prekrasan hobi pa mi je drago primijetiti da se dosta naše raje opredijelilo za njega. Na facebook grupi Banjalučki Liman naša banjalučka raja svakodnevno objavljuje svoje radove i tamo se može naći zaista divnih fotosa.

Za danas sam iz Saidove zbirke izabrao fotografije urbane sredine. Predpostavljam da je većina fotosa snimljena u Finskoj pa je i ovo način da o Saidu i njegovom životu u novoj sredini nešto naučimo. U "zalihi" imam još Saidovih fotografija ali ću ih ostaviti za neka buduća vremena.
















Tuesday, January 27, 2015

Pozdrav iz kišovite Bratislave

Vrijeme kišovito, ono pravo da se čovjek sjeti starih dobrih prijatelja što i činim.
Kada pogledate slike vidjet ćete moga starog prijatelja u posjeti našoj porodici kako sjedimo u našoj bašti, pomalo pijuckamo i šta drugo nego udri po sjećanjima.

Na prvoj slici u sredini je Pero Kolarevic sa svojim Kopanjom Dragom i naravno ja.
Sa Perom održavam kontakte pa moglo bi se reći cijeli život, od 1956. godine, i kako vidite na slici od tada pa do danas se ništa ili skoro ništa nije promjenio naš Pero. Divni, široki osmjeh, velike, krasne oči iz kojih izvire ona njegova ljepota, dobrota i prostodušnost. Uvijek sam ga obožavao i mnogo više nego što je on to i znao.

Pero je iz one gradske ulice Petra Kočića iza starog đackog doma a na tom mjestu je sagrađen novi Dom JNA. Ne znam kako se sada zove ta ulica ali to je ista ulica u kojoj je rođen I poznati banjalučanin Vilko Winterhalter. Jedan zajednički prijatelj, prognanik iz Švedske, kada sam mu rekao da idem da se javim našem Peri, reče: “Molim te ne zaboravi da napišeš da je Pero dečko, raja s Malte i svi će znati gdje je to i kojoj je on generaciji pripadao i naravno kojo raji”. Ja evo ispunjavam švedsku prognaničku želju.

Pero Kolarević je bio jedan od najpoznatiji atletičara u Banjaluci pa i u samom vrhu Jugoslavije te sam ga se sjetio i ovdje u Slovačkoj kada sam sreo i upoznao jednog velikog biznismena koji je bio ta generacija jugoslavenskih atletičara. Kada mu rekoh da sam iz Banjaluke odmah nastavlja sa pitanjem, “iz grada?”, te ako si, morao si poznavati te i te atletičare i naravno pomenu našeg Peru.

Pohađajuci Tehnišku školu u Banjaluci i idući na fiskulturu kod poznatog profesora, pedagoga Hamdije rahmetli Kadenića, odrediše i mene da se spremam na gimnastrijadu: neka vježba s balvanima, naravna malim. Normalno, tu je i Pero Kolarević, te Kolja Mičević, poznata knjižvna i prevodilačka evropska ličnost. Ide se u “hajvan” vagonima u Bihać. Spavanje u šatorima sa slamom a kiša pada li pada, danima. Najveći događaj je bio kada Pero prokuži dobijanje graha preko reda, onog poznatog vojničkog, te to Kolja, on i ja iskoristismo po nekoliko puta i sve preko reda.
Od tada pa do danas ljubav prema grahu je ostala trajna i draga tema za šale oko graha cijelog ovog našeg zajedničkog života.

Odlazimo i na gimnastrijadu u Zagrebu, stalno druženje, zezanje, Kolja, on i ja.
Obadvojica dobijamo stipendije i odlazimo na studije kao Čajavečki stipendisti, on na elektroniku a ja na kemiju. Za vrijeme raspusta se srećemo po igrankama u društvu budućih supruga i uvijek sam ga zezao da je dobio stipendiju po protekciji jer je njegova starija sestra Dušanka radila u kadrovskom odjeljenju našeg Čajevca dugi niz godina. Ja sam je sreo 1958 kada sam i počeo da radim.

Radimo u Čajevcu i na svim društvenim događajima Čajevca smo uvijek bili jedan uz drugog i uvjek sam uživao u njegovom laganom humoru i šarmu. Tu je povremeno i naš dragi Kolja Mičević, nevjerovatan čovjek, humanist veliki intlektualac.

Perina porodica i ja stanujemo u istom ulazu, rastu nam djeca kao vršnjaci, ja mu noćima pravim društvo u njegovoj kuhinji pomalo pijuckajući jer sin Srđan do 12 ili 1 noći ne spava. Putujemo po svijetu zajedno. Nezaboravno putovanje je s njim i Drčom u Minchen na Oktobarfest i o tome sam jednom pisao.

Počinje ovo ludilo naše kad nas bosanski pravoslavci, Srbi, progone sve redom sa radnih mjesta milom ili silom pa zatim i iz rođenog grada. Ja sa svojom porodicom u Čehoslovacku, a Pero sa svojom u Ameriku ali naravno nikad ne prekidamo onaj fini topli ljudski kontakt a posebno sada kada nam Amerikanci dadoše ovaj Skype i to onako ĐABALESKU i još sa slikom, te se siti ispričamo.

Kad je bio u Novom Zelandu u proljeće kod svoje Zane, često smo razgovarali i on mi je stalno prijetio da ce doći do Bratislave. Mome iznenađenju nije bilo kraja, a naravno i radosti. Na žalost, proveli smo samo jedan zajednički dan u krasnom druženju i divnim sjećanjima.

Ispričam mu tom prilikom priču kako sam našeg Mičevića sretavao u Banjaluci poslije Dejtona i jednom uz laganu večeru u Palasu upitah ga onako usput za stan, da li ga je vratio a on mi reče: “Znaš, ne možeš svatiti a niti se može odmjeriti šikaniranje koje doživljavam kod traženja povrata stana”. “Pa zašto da se ne naljutiš, pa i ti si njihov?”, ,a on mi odgovori “Nisam dobar Srbin, nisam ratovao a uzgred mi prebaciše da sam stanavao uz Predraga Matvejevića u Parizu a on je svašta pisao o ovim dogadjanjima”.

Teško je biti star ako nemaš uspomena i sjećanja. Posjeta našeg Pere je bila sva u laganom lijepom sjećanju na našu mladost kao i sjećanja na početne strašne dane življenja u progonstvu. Mi koji smo doživjeli progonstvo pa i ja i Pero, progonstvo iz svog doma, ulice, grada, domovine, to je jedan veliki dugi roman, jer progonstvo je teška životna škola u kojoj su prisutne stalno nostalgija, tuga i sjećanja.

Zavrašavam svoja zaista kratka sjećanja na svog dragog prijatelja na koga često mislim a i nedostaje mi.


Pozdrav svima, Ismet.

P.S. Prilog sam dobio krajem novembra pa ga s malim zakašnjenjem tek sada objavljujem. Vjerujem da u Bratislavi ovih dana kiša ne pada ali naslov nisam htio mijenjati. - Co

Labels: , ,

Monday, January 26, 2015

Kod Višnje i Josipa

Sa Josipom i Višnjom
Bilo je poprilično kasno kada sam se sa Anđelkom vratio do Višnje i Josipa. Zadnji dan boravka u starom kraju se bližio kraju. Treba nam ustati sutra oko šest da bih stigao na let za Washington D.C. A priča na pretek.

Primjećujem da su Višnja i Josip zadovoljni, da su uspjeli prebroditi teškoće koje su nas prognane pratile od početka devedesetih, da se polako spremaju za penziju. Josip je već penzioner a Višnju čeka još nekoliko godina rada. Slično je kod većine onih sa kojima sam se družio u starom kraju. A onda, nema ranog ustajanja, gužve na putu do posla, nerviranja ako nešto ne ide kako treba. Bit će i putovanja, ako bude zdravlja. Oboje su pošteno radili cijeli svoj život. Višnja je, sjećam se, u godinama neposredno pred rat, uprkos nepovjerenju prema onima koji nisu bili članovi partije, svojim radnom u Profesionali zaslužila najviša priznanja, na iznenađenje pojedinaca kojima se sva sposobnost svodila na laktarenje i probijanje kroz život na osnovu veza. Nije to bilo lako u doba kada je važnije bilo čiji si i odakle si a manje kakav si, koliko znaš  i šta si napravio.

Jedna sa komšijom
Gledam Višnju i Josipa. Dobro se drže, ko bi rekao da su prevalili šezdesetu. Možda sam subjektivan ali mi se čini da se većina starih prijatelja dobro bore s godinama. Polako jedno po jedno uplovljavaju u mirne penzionerske vode relativno dobrog zdravlja. I red je. Radi se o poštenoj raji, osobama koje su od rođenja učene na red i disciplinu, poštovanje starijih, korektan odnos prema komšijama, radnim kolegama...

Uz kolač i sok, razgovor se otegnu do kasno u noć. Impresioniran sam Josipovim pamćenjem detalja iz djetinjstva. Spominje osobe koje sam već odavno zaboravio, mjesta kojima se nisam mogao sjetiti imena, događaje koji su davno izblijedili. Reče mi da se sprema da mi pošalje nekoliko priloga za blog, da ugledaju svjetlost dana, da negdje ostanu zapisani. Pade dogovor da pokušamo nešto zajedno napraviti da istoriju kraja u kojem smo rođeni i odrasli otrgnemo od zaborava. O drugim dijelovima Banjaluke je dosta napisano ali o Budžaku, Predgrađu, Delibašinom selu se malo šta može naći na Internetu (ovdje izuzimam trapiste koji su ostavili dubokog traga u istoriji grada).

Bližila se ponoć. Vrijeme da se ide u krevet jer se sutra rani.

Jedna sa Josipom
Ujutro ustasmo na vrijeme i nakon što sam doručkovao, pravac aerodrom. Josip se dobro snalazi u saobraćaju, izbjegava ceste na kojima je gužva. Zagreb je veliki grad i živi životom sličnim ostalim velikim gradovima Evrope. Na cestama je puno vozila, ljudi žure na posao. A ja, nakon skoro mjesec dana, žurim svojoj novoj kući na koju sam se odavno navikao i gdje mi je lijepo. A lijepo mi je bilo i u starom kraju jer sam se družio sa dragim ljudima, prijateljima koji su ostali onakvi kakvi su oduvijek bili. Mnogo ih je izvan Banjaluke koja je njihovim protjerivanjem izgubila neprocjenjivo bogatstvo.  Većina onih koja je ostala to ne shvata niti će ikada shvatiti. Na njihovu žalost. Mislili su da će ih, kada nas otjeraju, čekati med i mlijeko a sada, kada su lopovi i mešetari premazani svim mogućim bojama pokrali sve što se pokrasti može, kukaju nesvjesni gdje su pogriješili. Krivi su im drugi a svoju krivicu ne vide.

Josip me ispratio sve do reda za check in a onda se zaputio nazad u svoj stan na obali jezera. Da uživa u zasluženoj penziji. I da planira putovanja koja su on i Višnja oduvijek voljeli. Nadam se da ću ih jednog dana dočekati u svom novom domu da naše druženje nastavimo. 

Labels: , ,

Sunday, January 25, 2015

Kod kumova

Kumovi
Stigla je i nedelje, zadnji dan boravka u starom kraju. Na putu sam već skoro mjesec dana i došlo je vrijeme da se vratim kući. Koferi su spakovani, ostale su još samo dvije posjete. Polijećem rano ujutro u ponedeljak a od sestrine kuće do aerodroma nije lako stići. Obično veče ranije naručim taxi a onda cijelu noć strijepim da se vozač neće pojaviti. Ovaj put mogu mirno spavati. Josip se ponudio da prespavam kod njih a onda će me on ujutro odbaciti do aerodroma. S zadovoljstvom pristajem. Još prije polaska iz USA smo se dogovorili da se vidimo a ovako sam jednim udarcem ubio dvije muhe.

Moj kum Andjelko
Josip je stigao u Ježdovec poslije podne, nakon što sam završio ručak. Od sestrine kuće do Josipovog novog stana na Jarunu nam je trebalo dvadesetak minuta. Uz priču nisam ni primijetio da smo stigli. Na Jarunu sam bio nekoliko puta prije dvadesetak godina kada sam devedeset treće stigao sa familijom u Zagreb. Tu je stanovao moj nesuđeni gazda Marton, osoba zanimljive prošlosti, kod kojeg sam dobio posao direktora novoformirane firme. Na kraju od toga nije bilo ništa (dobio sam prve dvije plate i ni kune više) ali sam tih nekoliko mjeseci radeći u NT Computing-u upoznao različite dijelove Zagreba koje kao izbjeglica vjerojatno ne bih posjetio.

Stigosmo u lijepo uređeni stan u koji su se Višnja i Josip uselili prije par godina. Stan se nalazi na lijepom mjestu, u blizini jezera. Idealno za penzionere. Šta može biti ljepše nego svakodnevna šetnja uz jezero. Manje sretni moraju sjesti u auto da stignu do jezera a njima je jezero pred nosom.

Iz kontakata sa Josipom sam znao da u njegovom novom komšiluku stanuje moj kum Anđelko kojeg nisam vidio godinama. Pred sam polazak na put uspostavio sam kontakt sa Anđelkom pa smo se dogovorili da se vidimo kada stignem u Zagreb. Nakon što sam se pozdravio sa Višnjom, zamolih Josipa da me prvo odvede do Anđelka a onda ćemo nas troje malo posjediti. Iznenadih se kada shvatih da Anđelko zapravo stanujeu istoj zgradi, samo nekoliko ulaza dalje. A Josip mi reče da malo dalje žive i Čabrići,  još jedna banjalučka familija sa kojima se Matoševići druže. Kada pomislim da je slična situacija i u drugim dijelovima Zagreba ponovo pomislim o razmjerima etničkog čišćenja sprovedenog u našem gradu a o kojem se vrlo malo govori .

Anđelko i Vlasta su me očekivali. Nismo se vidjeli godinama, više se ni sjećam kada je to zadnji put bilo. Vjerojatno onog dana kada sam pomagao u tovarenju namještaja i ostalih stvari kada su, još na početku rata, zamijenili kuću za stan u Zagrebu.


Anđelko i ja smo odrasli u istom komšiluku i često smo se družili. Bio je tri godine stariji od mene ali to nam nije predstavljalu prepreku da se dosta vremena provodimo zajedno. Često smo igrali nogomet iako je Anđelko češće igrao u ekipi „starih“ kada bi nedeljom ujutro „mladi i stari“ zakuvali na male u dvorištu dida Marka. On me je vodio u Trapiste na „korzo“ uz Vrbas ispred internata u kojem su stanovali učenici Trgovačke škole koja je u to doba bila smještena u jednom od mnogobrojnih objekata oduzetih od Trapista. U internatu je stanovalo mnogo djevojaka pa su momci iz okolnih mjesta subotom i nedeljom navraćali u Trapiste da se „bacaju“. Mi mlađi smo se ponekad priključili starijim učeći tako „zanat“. Siguran sam da se Josip sjeća tog doba koje je meni ostalo kao u nekakvoj magli pa ponekadne znam da li je bilo baš tako ili ja to samo zamišljam.

Anđelko je u ta vremena bio glavni uzgajivač štiglica u našem komšiluku. Zbog njega sam se i ja jedno vrijeme bavio štiglicima, hvatajući ih pomoću slamki od metle umaljanih u melu, postavljenih na stabljike čička koje smo zabadali po baštama komšiluka. Melu smo sakupljali u šumi u Trapistima, kuhali ih kod kuće na otvorenoj vatri i onda umaljali slamke u nju. Bio je to pipkav posao jer se mela lijepila za sve živo. Svoj hobi sam brzo napustio ali mu je Anđelko ostao vjeran i nakon što se oženio s Vlastom.

Dok sam pričao sa domaćinima na um su mi dolazile mnoge slike iz djetinjstva: Male kuće u kojoj su Jelčići stanovali, gdje sam znao dolaziti na probe hlaća ili košulje koje mi je šio Anđelkov otac Tonči, Dalmatinac koji se poslije drugog svjetskog rata obreo u Banjaluci i tu skrasio, ženeći Jelu, najstariju kćerku bake Ruže Kezić. Prvog odlaska na more u Biograd na moru na koje me je poveo Tonči, čija je familija živjela u kamenoj kući u centru mjesta, uz samo pristanište. Proslave krizme, kada mi je upravo Tonči bio krizmani kum. Sjetio sam se i dana kada sam istovarao elemente za kuću koju su Anđelko i Vlasta pravili na zemlji Kezića uz ulicu Vlade Vitjuka, u neposrednoj blizini imanja časnih sestara.

Sjećali smo se Anđelko i ja tih dana i mezili a vrijeme je brzo prolazilo. Morao sam se vratiti do Matoševića jer sutra je trebalo raniti. Anđelko me je dopratio do stana a onda smo opet nastavili s istim: sjećanjima na stara vremena i komšiluk u kojem smo proživjeli lijepe dane bezbrižnog djetinjstva, ne sluteći da će se jednog dana sve promijeniti.

Labels: , ,

Saturday, January 24, 2015

Korijeni

Komentar gospodina Saida mi je dao inspiraciju da napišem ovaj prilog.

Moj otac je poslije završene Gimnazije poceo raditi kao pripravnik Opštine Banja Luka ili kako se to  već zvalo u Kraljevini Jugoslaviji. 

Dolazak na vlast NDH ga je zatekao na istom mjestu. Obzirom da je imao predivan krasnopis (ono tintom, perom i držalom, debela, tanka itd.), ostao je na istom mjestu. U to vrijeme moj dajdža/ujak je već bio u Rusiji, član Kominterne a stric već u partizanima, ali je o tome znao mali broj ljudi. Mislim da je otac zbog tog lijepog rukopisa ostao na poslu, trebao im je.

Naša baka je imala sestru, Kadenić Hafizu (majka gimnazijskog profesora fiskulture Hamdije).
Njoj je pripala manja kućica u našem dvorištu. U njoj je stanovala gospodja Čelar.

Tetka je poslije rata prodala tu kućicu Kovačević Gojku i njegovoj porodici. Oni su došli  iz nekog sela ali se ne sjećam odakle. Uslov da im moja tetka proda kuću je bio da se gospođa Ljubica, koju smo svi u komšiluku zvali Dada, ne može istjerati iz te jedne sobe do njene smrti. Ona je bila učiteljica u penziji. To se prihvatilo i tako se ispoštovalo do kraja njenog zivota. Ona je imala dva sina. Strahinju i Jovana? - nisam baš sigurna u ime).
Jovan? je bio u Kraljevoj vojsci u Beogradu a Strahinja, student treće godine prava u Beogradu, je ubrzo pobjegao u partizane.
Prvi se nikad nije javio iz Londona gdje je pobjegao kad i kralj a drugi je cjeli rat proveo u partizanima. Kao nagradu je dobio čin majora. Nepismenost, bahatost i nekultura nadređenih ga je opredijelila da to napusti (što mi je to danas nešto poznato na ovim prostorima). Završio je Pravo u Beogradu i tamo se oženio. 

Dada je bila  majka Tereza naše ulice. Kad bi neko od roditelja smatrao da su "batine izišle iz raja" mi djeca smo iz sve snage vikali "Daaaada". Ona bi se u sekundi stvorila i spašavala nas sa odmjerenim i  blagim razgovorom sa roditeljima.

Čika Strahinja je u toku rata jednom bio u bio u životnoj opasnosti. Došao je tajno u posjet majci, ali je neko to dojavio NDH vlastima. Moj je otac to saznao  i obavijestio Strahinju. Pošto nije bilo vremena za bijeg, uletio je u našu kuću. Majka-nana -baka je bila hadžinica, sjedila u krevetu okružena jastucima. On je bio mršav , smotao se njoj oko leđa. Ustaše su pretražile sve i nisu ga našli.

On je svakog ljeta kad bi dolazio iz Beograda na ljetna ferija, donosio nani veliki paket cigareta, jer je bila veliki pušač. Rijetkost u to vrijeme, ali muftijska djeca i drugih bogatijih slojeva su uvijek mogli da rade sve što sirotinji nije bilo dozvoljeno. O tome se pričalo u našoj kući i ja sam voljela slušati priče iz prošlosti.

Strahinja je poslije prebačen u Sarajevo i tu je dočekao penziju kao pravnik u vladi.
Supruga mu je umrla a on je sa dvije kćerke i dvije unuke početkom ovog našeg rata otišao preko Beograda u Dansku jer je starijoj kćerki, koja je bila razvedena, stan bio na okupiranoj Grbavici. Ovog ljeta, Vice i ja smo sjedili u bašti jednog restorančića na Baščaršiji, kad sam ugledala Milu, njegovu mlađu neudata kćerku. Starija se zvala Slavica. Njena starija kćerka se udala za Makaranina i danas žive u Makarskoj. Povratnici u Hrvatsku .

Strahinja je umro u Danskoj, a Mila je prilikom našeg susreta sa nama bila nekoliko puta i po nekoliko sati. Sve me je ispitivala. O baki, o ocu, o njenim sjećanjima i uspomenama iz Banja Luke. I zapisivala. 

Možda sam ovo odužila, možda nije zanimljivo za pisanje, a možda sam već i pisala. Ne znam. Rijetki su mladi ljudi koji se baš puno interesuje za prošlost. Oni žive za budućnost, a to je po meni normalno. A onda kad dođu u ove naše godine, to nevjerovatno postaje bitno. Sigurno će tako biti i sa Noorom .

Zbog toga ja učestvujemo na ovom blogu, jer je koncepcija i smisao bloga nešto što je meni blisko. To je jedino mjesto na koje odlazim, a možda danas nema vrijednost koju će možda imati jednog dana. Ne znam Co hoće li tvoja knjiga biti sastavljanja od priloga s bloga ili novi tekstovi? 

Razmišljala sam šta da od slika stavim uz prilog i onda odlučila da pošaljem dokument iz moje porodične arhive. To je moj otac dobio od NDH vlasti kad je trebao da se ženi.
Nisam to nikad iskoristila, da lako dobijem hrvatsku putovnicu . Niti sam željela plaćati silne novce da je dobijem iz Mostara, bez ikakvih dokaza. Samo za novac. Naplatila  sam se mnogo puta, čekajući u redovima pred njemačkom ili holandskom ambasadom kao stoka u toru za odlazak sinu u Holandiju prije ovog novog pasoša. Ostala sam Bosanka slijedeći svoje korijene i ostala vjerna ovoj prelijepoj i pretužnoj zemlji .

Pozdrav Saima

Labels: ,

Thursday, January 22, 2015

Posjeta Nadi i Davoru

Nakon što sam se rastao sa Enisom i Natašom, put me je vodio u Dubec, Nadi u posjetu. Zadnji put kada sam na okretištu izašao iz tramvaja, na stanici me je čekao Miro. Ovaj put sam znao da ga neće biti. Zlokobna bolest, koja je u zadnjih par godina odnijela nekoliko prijatelja, je bila jača. Svi napori, sva borba je bila uzaludna. Miro je otišao tamo gdje ćemo i mi svi jednog dana završiti svoj put. Samo je pitanje na kojem se mjestu u redu, u kojem se niko ne gura, nalazimo.

Na stanici me je čekao Davor. Pozdravi smo se i sjedosmo u lokalni bus koji je vodio pokraj naselja gdje Štefanci žive zadnjih petnaestak godina. Kada smo devedeset treće stigli u Zagreb kao izbjeglice, tamo smo zatekli Miru koji je istim putem otišao prije nas. Kako smo ga pronašli, ne sjećam se, ali se sjećam jedne večeri kada smo do kasno u noć Nera i ja sjedili u stanu, čini mi se u Susedgradu, gdje se Miro privremeno smjestio sa djecom, pijuckajući i pričajući. Nada je u to doba bila u Njemačkoj pokušavajući da zaradi nešto novaca za život. Miro je ostao sa djecom u Zagrebu radeći poslove koje smo mi izbjeglice mogli dobiti. Sjedili smo u dnevnoj sobi i pričali dok se na televizoru vrtio nekakav nezanimljiv program koji niko od nas nije pratio. Djeca su u međuvremenu otišla spavati a mi smo se nazad u naš iznajmljeni stan u Prečkom zaputili pješice dobrano poslije ponoći.

Jednog dana krajem jula devedeset četvrte stigao je Miro u Ježdovec kod moje sestre, gdje smo se morali preseliti jer od mog posla nije bilo ništa a ostali smo i bez para, da nas svojim kombijem prebaci na parking kod Autobuskog kolodvora, na naš put preko velike bare. Na istom mjestu smo se sreli zadnji put prije tri godine, nekoliko dana prije moje prve posjete familiji u njihovom novom prebivalištu. Otišli smo taj dan do Kvatrića na čevape i pivo a onda je pao dogovor da dođem kod njih na ručak . A evo danas, umjesto njega me dočekao Davor. Život je pun iznenađenja, i lijepih i ružnih, i moramo se s tim pomiriti jer često neko drugi poteže konce a ne mi.

Nada me je opet dočekala s jelom i pićem kao prošli put. I opet se razvezla priča. Pričala mi je o njihovoj borbi s opakom bolešću, o Mirinoj sreći kada je Davor napokon dobio posao, o danima nakon što ih je napustio. Ne mogu ni zamisliti kroz šta su prolazili. Svi napori nisu urodili plodom. Opaka bolest je bila jača.

Drago mi je bilo čuti za Davora jer znam kako je svima nama prognanima bilo teško u novim domovinama. Posao, bilo kakav, daje nadu za bolje sutra. Ni u rodnom gradu situacija nije bolja ali je nama koji smo morali otići bilo mnogo teže uklopiti se u novu sredinu ma kako se ko snašao. Znam da Davoru ni sada nije lako jer mora rano ustajati da bi stigao na posao na drugom kraju grada ali i to će jednom proći. Vrijedan je to i pošten momak koji na kraju mora dočekati svojih pet minuta.

Vrijeme je prošlo brzo. Morao sam nazad u Ježdovec koji je na drugom kraju grada. Pozdravio sam se sa Nadom a Davor me je odveo do tramvajske stanice meni nepoznatim ulicama. Sjećam se da sam prošli put prošao istim putem sa Mirom. Noć je bila hladna i na ulicama nije bilo skoro nikoga. Kada smo stigli do stanice , molio sam Davora da se vrati kući ali me on nije htio slušati. Ostao je sa mnog dok tramvaj nije stigao a onda se zaputio nazad istim putem. Mene je čekalo dugo klackanje ulicama Zagreba u gotovo praznom tramvaju. Bilo je toplo pa sam do Savskog mosta gotovo zaspao. A onda me dočekala hladna noć na stanici na kojoj je pored mene bilo još samo nekoliko osoba koje su, kao i ja, žurile svojim kućama u predgrađe velikog grada. Hodao sam stanicom da se zagrijem a u glavi su mi se ponovo počele vrtjeti misli i pitanja na koja ponekad nemam odgovor. Otkud ja ovdje? I zašto? Žašto nam se sve ovo desilo? Zašto je nekima toliko važno pripadati nekoj naciji a biti čovjek za njih ne znači ništa? Da li su oni, koji su godinama planirali sve ovo što nam se dogodilo, sada zadovoljni postignutim ili ima i onih koji su se pokajali? Da li će nepravda učinjena nama koji ju nismo ničim zaslužili biti ispravljena? 

Odgovore  na neka pitanja znam a neka će mi zauvijek ostati nepoznanica.

Moj autobus je stigao nakon tridesetak minuta, negdje oko ponoći. Predamnom je bio još jedan dan u starom kraju a onda, pravac Amerika. Do nekog novog puta i novih dragih susreta.

Labels: ,