SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, September 23, 2014

Dida Danin 87. rođendan

U subotu smo (s par dana zakašnjenja) skromno proslavili rođendan dida Dane. Ekipa standardna: Tufekčići i nas troje. Ovaj put smo umjesto restorana u drugim dijelovima Pittsburgh-a izabrali lokalni: PaPa J’s u glavnoj ulici Carnegie-a. Restoran je poznat u Pittsburgh-u i okolini, u njega svraćaju gosti sa svih strana, čak je i naša Sanja svoje prve dolare zaradila u njemu pripremajući salate kada je imala tek nešto više od 15 godina ali moja noga nikada nije prešla njegov prag.

Dame ispred ulaza u restoran
Restoran nas je prijatno iznenadio. S ulice se vidi samo jedan manja prostorija koja ne izgleda posebno privlačno. Kada smo ušli na glavni ulaz ugledali smo nekoliko prostorija koje su očigledno bile smještene u različite objekte koji su adaptirani kao jedan zajednički prostor. Prostorije su bile interesantne, lijepo uređene i obećavale su da ćemo se prijatno osjećati. Na samo ulazu je bio  pult na kojem su bile izložene različite vrste kruha koje prave u restoranu i koji gosti često kupuju kada završe s klopom.

Hrana je bila odlična, čak mnogo bolja nego što smo očekivali. Ja sam po prvi puta u USA pojeo šniclu koja se istina zove Milaneze ali koja je istog ukusa i na gotovo isti način pripremljena kao bečka a koju sam zadnji put pojeo u jednom restoranu u Austriji kada smo jedne godine, još dok je Davor bio mali, s Krka napravili malo putovanje po Sloveniji, Italiji i Austriji. Sjećam se da sam tada kupio svoj prvi foto aparat, Yashica, kojom sam zabilježio mnoge lijepe trenutke iz našeg života, sve dok ga pred sam početak rata u Bosni nije ukrao Žuti, Davorov drugar, koji je već u to doba pokazivao vrijednosti koje će ubrzo nakon toga pokazati mnogi iz našeg okruženja.

A evo i poklona
Nakon dobre večere koju smo zaliti bijelim vinom (ja sam pio Heineken), prošetali smo „našim malim mistom“ da ga Tufekčići upoznaju. Veče je bilo prekrasno a za divno čudo u gradiću smo sreli dosta svijeta (istina, ni blizu kako je to kod nas) što nas je iznenadilo. Didu smo ostavili na klupi ispred Caffee shop-a da gleda „mace“ a mi smo prošetali glavnom ulicom sve do njenog kraja. Kada smo prešli Chartiers Creek, ispred građevine u kojoj je smješteno manje pozorište, sretoh profesora s Pravnog fakulteta koji se u slobodno vrijeme bavi glumom. Obojici nam bi drago što smo se sreli jer sam s njim često razgovarao i osjećao sam ga kao prijatelja. Glumio je u jednom komadu koji je bio dio malog takmičenja organiziranog od strane vlasnika pozorišta. Popričali smo o svemu po malo a onda se svako zaputio na svoju stranu: on u pozorišta, da odradi svoj „posao“, a mi, kući, da rođendan proslavimo tortom koju je Nera napravila veče prije.

Bio je to još jedan prijatan dan u našoj novoj domovini koju još uvijek, nakon dvadeset godina od dolaska, upoznajemo. Po običaju sam napravio nekoliko slika da se ne zaboravi. 

A sada u šetnju

Evo i mene

Dame ispred murala u pozadini

I torta je tu

Labels: ,

Monday, September 22, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Nataša - Fotos nedelje
Nataša - Treća slika...
Babo iz Amerike - Slike iz Bosne
Co - Slike iz Bosne
Nataša - Slike iz Bosne


NOVO - Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce

Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Treća slika...

Od Aprila mjeseca mlađi sin radi za svoju američku firmu, iz Sarajeva. Povremeno na 15 dana putuje službeno u Ameriku. Jedna drugarica iz Sarajeva, koja je s njim radila i u Sarajevu u istoj firmi im je ponudila stan. Ona u Americi sa porodicom radi i dalje za istu firmu? Frane treba  da plaća samo režije dok u međuvremenu ne kupi stan.


Unuk je često s nama, mama mu ne radi pa se puno družimo u šetnjama i igraonicama. Obzirom da brzo raste, trebalo je kupiti nove tene. Ja sam slučajno ugledala u izlogu jedne u sivo-crvenoj boji koje bi mu se dobro slagala s garderobom. Broj je bio odličan i odmah smo ih obukli.


Dolazeći kući grupa susjeda pred zgradom je odmah reagovala pitanjem "je li to dedo kupio tene sa šahovnicom?" On još od prije rata ima plac i vikendicu kod Stona i dole je dobar dio vremena. Svi su se nasmijali, vjerujući da je "potrefio pitanje". Rekla sam samo da nemam pojma šta me pita, jer ne znam sta mu je šahovnica." Nakon nekoliko dana Franina kolegica Snježana mu je kupila zelene tene na poklon. 
Opet ista grupa ugledavši zelene tene  sa komentarom "e, evo kupila i nana tene, nek se zna ko je šef"
Rekla sam samo "blago vama kad sve znate o ljudima i ljudskim shvatanjima, životima, svjetonazorima i sta sve ne???Ć

Sutradan sam ih vidjela pred zgradom i obukla Dorijanu na jednu nogu zelenu a drugu sivo crvenu tenu i stala pred njih. Oni su me gledali bez riječi. A i ja uporno stojim bez riječi i nakon izvjesnog vremena im samo kažem "dok se vratim ima da riješite ovaj rebus i da mi ga date napismeno" 


Pretpostavljam da su mislili da sam luda.


I to su slike Bosne. Mogla bih danima i satima iznositi pamet i dobrotu i glupost i zločestost Bosne.


Pozdrav Saima

Labels:

Sunday, September 21, 2014

Fotos nedelje


Šepurina na ostrvu prvić preko puta Vodica. Slikano 20. septembra 2008. godine za vrijeme šetnje sa kumovima.

Labels:

Saturday, September 20, 2014

Druga slika...

U februaru ove godine bio nam je u posjeti stariji sin sa suprugom i unukom iz Holandije.
Nisu mogli biti duže od 7 dana jer njihovi godišnji odmori se cjepkaju na nekoliko destinacija. 

U tom periodu unuk je bio opsjednut vatrogascima Tomom i vatrogatstvom. Druga baka Engleskinja mu je kupila kompletno vatrogasno odijelo i šljem, jer oni tamo imaju sve što čovjek poželi da kupi.

Šetajući gradom sjetim se da je naša Sarajevska vatrogasna brigada osnovana još u austrougarskom periodu u samom centru grada. Predložim Zlatku da odemo pokušati da vidi uživo vatrogasno vozila i tako i uradimo.

Kad smo ušli u aulu recepcioner nas je ugledao i rakao dežurnome vatrogasci, "Evo doš'o ti kolega." Ja sam mu objesnila o čemu se radi i on je odmah s nama otišao u veliku halu i sve moguće automobile otvorio, stavljao ga za volan i palio svjetlosnu signalizaciju. Rakao je da sirenu ne može upaliti, medjutim u jednom trenutku je i to uradio i unukovoj  radosti nije bilo kraja. Čitavo vrijeme je samo ponavljao "ni,na,ni,na...."

Završni komentar i recepcionera i vatrogasca je bio "imaš bolju opremu od nas" što je bila istina. Zahvaljujući novim vlastima sve što služi narodu je u najlošijim stanju. Zahvalili smo se mnogo. Ljudska dobrota ne poznaje granice. Nije pitao ništa o nama. Jednostavno bio je onaj pravi Bosanac kao i mi. I to je slika iz Bosne.

Šaljem par slika koje nisu bogzna kakvog kvaliteta ali pokazuju činjenicno stanje ovog događaja. 

Pozdrav Saima





Labels:

Friday, September 19, 2014

Uprizorenje - izložba slika Lovre Artukovića, 13. 9. 2014.

Ponovo Lauba, lijepo uređen široko namjenski prostor nekadašnjeg manježa austrougarske vojske, kasnije su ga za razne namjene koristile novonastale države, ovaj put subota, ponovo u neobično vrijeme, 15h, punih 8 mjeseci od izložbe slika mladog Vehabovića, sada, na dan ranije otvorenoj izložbi slika Lovre Artukovića, renomiranog hrvatskog slikara, od prije par godina s mjestom boravka u Berlinu.
I ponovo s pitanjem – Zanima li to čitatelje bloga?
Ipak, zbog onih nekoliko koje zanima slikarstvo i život u gradu bivše zajedničke države, ne odustajem.
Izložba je izazvala zanimanje  Zagrepčana, pa ih je bilo i u ovo neobično vrijeme. Sama, iznevjerila me prijateljica. Istina, Lauba je u blizini maminog stana, njoj je podalje, a i obaveze je pritisle.
Za tridesetak izloženih slika, velikog formata, narativnog karaktera, prije svega provokativnih, izrađenih u ulju na platnu trebalo mi je 35 min, za svaku sliku po jednu minutu i 5 minuta koliko je trebalo da me na zamolbu uslika nepoznati posjetitelj.
Nisu mi nepoznate Artukovićeve slike, ali ih do tada nisam vidjela uživo.

Vidljivo je slikarsko umijeće, dobro sam uočila tehniku kojom se služio, koristilo je, čak mi se činilo da bih neke njegove slike lako naslikala, ali teme su mi odbojne, mnoge i morbidne.
Pitam se što se nalazilo u slikarevoj glavi dok ih je slikao, što je njima htio poručiti i kakav je on zapravo čovjek? Ne razumijem ga, strana mi je takva njegova potreba.
Slika ispred koje sam se slikala, koja je zanimala Zagrepčane, nažalost najviše zato što su se pitali tko su mu bili modeli, Zagepčanke ili Berlinčanke?, meni je odbojna, neprirodna, nije svojstvena ženama, ako i jest onda ih je zanemariv broj, čista je imaginacija slikara, muškarca. Naravno, svatko ima pravo biti svoj, prihvaćam različitost. Jesu li mu ti modeli trebali satima pozirati, nisu naravno, sada to znam, prije bi me mogli uvjeriti u suprotno. Što se nalazilo u njemu i njima u trenutku slikanja , mislim da  razumijem.
Daleko bilo od mene.

Prilažem nekoliko linkova, a za one koje zanima ova tema na njima ima još fotografija njegovih slika i izjava, te mišljenja nekih kritičara.

Trudim se gledati svojim očima i svojom glavom, pa neka i griješim, o ukusima se ne raspravlja, različitost ljudskih karaktera prihvaćam, i nisam za «velike» priče koje prate ovakve manifestacije.





Nataša 









Labels: ,

Thursday, September 18, 2014

Slike iz Bosne

SLIKA PRVA


Ogroman naslov na naslovnici "Oslobođenja".  Čudo.  Nevjerica.  Srpski član predsjedništva spominje Bosnu. Vidi se da se približava kraj ugodnog i profitabilnog mandata. Možda se nada kakvom uhljebljenju u državnim institucijama. Pade mi na pamet riječ "prevrtač" koji se koristi na blogu za određene ljude.

Ovde se to odnosi na prilog "Naš Bakir". Nikako se ne mogu pomiriti sa ovim prilogom. Mene ne muči "vaš Bakir". Mene muči "naš Bakir". Ja sve protjerane ljude koji se vraćaju jako cijenim. Mnogi pokušaju pa se vrate odakle su došli. Banja Luke nema bez njenih starih sugrađana sve četiri religije i ateista i agnostika. Nema pobjede nad bahatošću i primitivizmom. Ako je vaš Bakir pokušao da nešto tamo učini, pa nije uspio, nije čudo, jer manjina na ovim prostorima nema nikakve šanse . Moja je usvojena deviza "da samo budala nikad ne mijenja mišljenje " i ja promjenu mišljenja ne smatram prevrtanstvom. Ako je uspio opet da se vrati u Ameriku znači da vrijedi i da tamo opstaje bez problema. 

Ja ponekad sanjam "nemogući" san da vas se bar 50-tak hiljada, uspješnih, bogatih,  vratilo u Banja Luku i mjenja situaciju u svakom pogledu. Onda stiže nam izborna kampanja. "Naš Bakir" gleda sa svih strana. Na uspješno napravljenim slikama i džambo plakatima. Svugdje slogan "U jedinstvu je snaga". Meni smješno . Kojem jedinstvu? Gdje? Čija snaga?  Čovjek kojem je babo ostavio državu u kojoj je najveći dio bogatstva u rukama jedne te iste bliže i šire familije. Čovjek bez naročitog kvaliteta i nikakve harizme. U susjednom entitetu nikad nije bio, samo prepucavanje sa njihovim voždom, na isti bahat i primitivan način. Znači ista država bez jedinstva sa narodom  koji takođe živi i u Hercegovini. A ovde ?

Normalni pošteni muslimanski vjernici, radikalni muslimanski vjernici , selefije, mudžahedini, vehabije, ateisti, agnostici, pravoslavci, katolici, Srbi, Hrvati, Sandžaklije, Istočnjaci tj Šveđani (ljudi iz Foče, Goražda. Itd). Izbjeglice iz Bos. Krajine. Nigdje jedinstva ni od korova. Sve se to vide, sve se zna i opet ga izaberu.

Grafit iz Sarajeva i dalje aktuelan "ovde niko nije normalan".

Vjerovatno će biti mnogo nezadovoljnih ovim mojim prilogom ali ja samo iznosim činjenice koje su ovde u mom okruženju vidljive na svakom koraku. Komunikacija Dodika i Izetbegovića na bahat, nekulturan i neprimjeren političarima način ma gdje bili samo oduševljava njihove pristalice do ludila. Sve više vjerujem da ima i dogovora. Znaju u dušu bosanske mozgove. 
Bila sam tak rođena kad se hapsilo i slalo na Goli otok. Kasnije sam pitala oca zašto su hapšeni. Odgovor je bio "samo one kojima je kaput bio  blizi od košulje". To nikad nisam zaboravila ali sad znam da nema više nikog da hapsi budale kojima je kaput bliži od košulje. Onda je to bila Rusija i Staljin, a sada Srbija, Hrvatska i Turska. A 50 god smo vidjeli kako je prošla Istočna Evropa sa svojim sistemom a kako mi. Imam pravo na ovu konstataciju jer sam 50 godina živjela u humanom sistemu za najveći broj ljudi.

Pozdrav Saima

Labels:

Wednesday, September 17, 2014

Karmela i Nikola

Nikola i Karmela sa prijateljem Bracom
Sa većinom raje iz komšiluka u kojem sam rođen sam pogubio veze. Životi nas odveli na različite strane i nismo se često viđali ali smo bili tu, u istom gradu, samo smo se raspršili na različite strane, već kako je ko dobio stan, sagradio kuću... I sreli bi se tu i tamo, obično u gradu, izmijenili par riječi i opet svako na svoju stranu.

U dijelu Predgrađa koji se zvao Kezići, jer je dio ulice Braće Podgornika zauzimalo nekoliko kuća familije Kezići, u septembru 55. u prvi razred osnovne škole Ivan Goran Kovačić je pošlo petoro đaka. Četiri curice i jedan dječak. Taj dječak sam bio ja a jedna od curica je bila Karmela, o kojoj godinama nisam znao ništa. Nakon srednje škole udala se za Nikolu, momka koji je u komšiluk doselio kasnije, u doba kada smo već kao momci igrali ozbiljne utakmice na igralištu nogometnog kluba Jelšingrad. Zadnji put smo se sreli kada nam je osamdesete došla da pomogne oko novorođenčeta. Karmela je bila medicinska sestra i došla nam je pokazati kako se beba kupa, previja, drži u naručju...

Došla su gadna vremena, morali smo otići, mnoge više nikada nisam sreo. O Karmeli i Nikoli nisam znao ništa. Predpostavio sam da su ostali u gradu, nalazeći načina da žive sa onima koji nisu željeli da žive sa drugačijima od sebe. I neki dan na facebook-u veliko iznenađenje. Slika Karmele i Nikole pri posjeti svome gradu. Dakle, ni oni nisu ostali. Bože, pitam se, pa ko je onda ostao u tom gradu u kojem rata nije bilo i u kojem oni koji su na vlasti tvrde da nikakvog protjerivanja nije bilo.

Kako sam načuo, Karmela i Nikola žive u Kanadi. Kada i kako su tamo stigli ne znam, ali mi je bilo drago kada sam ih ponovo sreo, makar ovako virtuelno. Komšije ostaju komšije ma gdje u svijetu bile. A Karmela i Nikola su dio jednog lijepog životnog razdoblja kojeg se često sjetim i koje mi niko, na sreću, ne može oteti. 

Labels: