SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, March 05, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Babo iz Amerike - Snježna vijavica i sardine
Dubravka - Druže se istok i zapad
Anonimni posjetilac - Budžak
Saima - Budžak


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Snježna vijavica i sardine

Lagani snijeg prošlog mjeseca
Zima se ove godine rastegla, dani su se produili, ali temperatura se drži mnogo niže nego što je normalno za ovo doba. Česte snježne vijavice, puno snijega, teško je voziti auto. Ovo je četvrta godina kako je firma preselila i ja više ne mogu uživati vozeći se javnim prevozom čitajuci usput, ne brinući o tome šta se dešava na putu. Najgora kombinacija je snijeg pomiješan s kišom i ledom. Jučer ujutro, prije posla gledala sam prognozu. Snježna oluja sa kišom i ledom je prošla južno od Toronta i pomjera se polako prema zapadu. U Montrealu će biti poslije podne, taman kad se ljudi vraćaju s posla.

Na povrtaku s posla prošlog mjeseca
Negdje poslije jedan sat popodne, sjedim u trpezariji, spremam se da jedem svoj ručak. Napolju je oblačno i sve u nekakvom iščekivanju, vidi se poneka pahulja. Prvi dani marta. Još uvijek ima vremena za još koju oluju do kraja mjeseca. Prilično depresivno. Redam svoje artikle za ručak, šnita raženog kruha, posuda sa paradajzom i krastavcima i konzerva sardina, pakovana u New Brunswick, kanadska proizvodnja. Svi su već završili ručak i ja uživam sama u tišini trpezarije.

Brdo gdje smo se sankali prošle subote
Kad sam savladala prvu sardinu, u salu ulazi Richard , IT Manager. Zaboravio je svoju kesu sa hranom pa se vratio da je pokupi. Pogledao je u moj ručak.

Jedeš sardine ?

Da, ovo nije nešto što volim, ali kažu da su zdrave, vitamin D i nema teških metala kao naprimjer tuna.

Sardine su poskupile, prije je konzerva bila oko $0.96 a sad je $1.25.

Pravo da ti kažem ja ni ne gledam cijenu, ja ih samo pokupim, ove sa fafaronima, jedino njih mogu jesti.

Ne samo što su poskupile nego sad New Brunswick pakuje 4 sardine umjesto 5.

Brojim sardine u mojoj konzervi, u pravu je, tačno 4 sardine.

U trpezariju ulazi Maritza, knjigovodja, donijela je veliku tortu, zasladićemo se svi popodne povodom jednog lijepog dogadjaja vaznog za našu firmu.

Ona postavlja svoj ručak pored mog. Uz put ga je kupila tamo gdje je nabavila tortu.

Ja objašnjavam Richardu,

Poskupljenje sardina ne utiče puno na moj budžet, ako jedem jednu konzervu svake sedmice, to nije ni dva dolara mjesečno.

Ja ih kupujem za mog psa, zato pazim na cijene i gdje ih kupujem.

Odlično, hvala što si mi pokvario ionako slab užitak u ovom ručku. Sad sam se sjetila jednog dogadjaja iz davnih vremena, pa ću ti ispričati. Jedan član naše šire familije studirao u Zagrebu. Stanovali su četiri momka zajedno. Kao što je to bivalo, uvijek malo para, trebalo je ekonomisati. On je primio dužnost da nabavlja hranu i kuha za sviju. Tako je jednom otišao u mesnicu da kupi bijele džigerice. Čekao u redu i kad je došao njegov red, zatražio je što je želio. Mesar je odgovorio: Gospon to vam ni dobro za peseka.

Ha ha smije se Richard iako moj engleski prevod nije potpuno dočarao tu anegdotu.

Kako neko može jesti pluća, tu ni nema mesa, samo mjehurići.

Dubravka, Richard je kanadjanin koji poznaje hranu samo is samoposluge, uključuje se Maritza.

Ona je mojih godina, djetinjstvo provela u Madjarskoj, zna šta je mesnica iz tih vremena.

Richard je takodjer mojih godina, njegov djed je nekad davno došao is Madjarske.

On ponekad razmjeni koju madjarsku riječ s Maritzom, toliko da se malo pokaže.

Ne znam šta se uopšte moze skuhati s plućima.

Ukusmo i dobro jelo. Pluća se prvo moraju malo tretirti u sirćetu i začinima. Maritza potvrdjuje moju izjavu.

Misliš kad staviš dosta povrća i začina pa onda dodaš pluca. To je samo po sebi dobro i bez mesa. Jesu li tvoje sardine s vodom ili sa uljem ?

Nisam sigurna, mislim da je ulje.

Sojino ulje ?

Ne znam (gledam poderani omot, jest sojino ulje, so, sirće i ljuta paprika).

Jest sojino ulje, hvala ti Richard, pokvario si mi ručak i sad zamalo pa ću povratiti zbog sojinog ulja.

Ha ha Richard odlazi smijući se .

Gledam kroz prozor sve je sivo, prljavi snijeg, prljavi auti na parkingu, oblaci niski, vijavica samo što nije počela. Još jedan dan polako prolazi.

Pozdrav svima, koji pripremate rasad za baštu, koji uživate u prvim proljetnim cvjetovima, ili se šetate pokraj mora. Meni se čini da još spavam zimski san, sjetila sam se malo osmog marta i onog mirisa zelenkada, zumbula a posebno mimoza.

Dubravka

Labels:

Wednesday, March 04, 2015

Druže se istok i zapad

Nataša mi je lijepo opisala njeno shvatanja mene, preko dugogodišnjeg druženja na blogu. Malo mi je neugodno kad me hvale, iskreno, jer ne vidim sebe tako. Smatram se običnom, jedino što ne mogu prećutati ono što mi se "usadi u glavu" pa me to muči dok ne izbacim.Ali obzirom da se prije petnaestak dana desilo nešto slično i iznenađujuće za mene odlučih se na ovaj tekst

Franin drug je otvarao kafić, pa su mu izmedju ostalog trebale i usluge BH Telekoma. Frane je došao u momentu kad je moj kolega iz moje bivše službe upravo obavljao te poslove koji nisu išli po terminima kako je njegovom drugu trebalo. Frane se, pošto ga je znao,  našalio i rekao "sad ću zvati Sajmu". On je u tom trenutku povikao "nemoj molim te zvati Sajmu, sve ću danas završiti" i zatim dodao "treba se ustati kad se Sajma spomene". To me baš iznenadilo jer je bio jedan od kolega koji je uvijek kasnio, mućkao tj išao privatno kad je god mogao da nešto smuti za sebe lično i uvijek pravio konfliktne situacije u Službi.Ja sam uvijek to ispravljala, smirivala ga, objašnjavala ostalima da ima neki razlog zašto je takav.

Poslije mog odlaska u penziju, pričali su mi da se stalno popravljao, a pošto su nekako žalili što sam otišla u prijevremenu, pričali su često o našim zajedničkim dogadjajima.

Danas je teško u svim firmama, naročito onim u državnom vlasništvu, gdje se namnožilo silne familije od stranačkih politicara, koji niti su stručni niti vrijedni. A onda se stalno priča o prodaji Telekoma i mnogim otkazima, tako da kad god navratim do njih, osjeti se mučna atmosfera u vazduha.

A onda glavni razlog ovog teksta je prvi zajednički boravak mojih sinova u Sarajevu sa svojim familijama.

Snaha Zoe sa jednim unukom od 4 godine i drugim od 8 mjeseci a snaha Zhana sa unukom od dvije godine. Deset dana su bili tu, a snaha Zoe bi svakog gosta kad bi ulazio u kuću dočekivala s pozdravom "dobro došli u luda kuća".

Postigla sam da se obe divno slažu. Zani je mama Ukrajinka a tata Marijanac. U prilogu rodni list.

Oni su živjeli u Rusiji ali su se izjašnjavali po porijeklu. Svi su bili gradjani Rusije. Zana dobro govori engleski pa je komunikacija medju njima odlična. U prilogu slika sa aerodroma na ispraćaju Zlatka i familije nazad u Holandiju.

Pozdrav Saima

Labels:

Sunday, March 01, 2015

Budžak

Izvor: stranjani.de
Sve rjeđe navraćam u rodni kraj. I kada se tamo nađem, jedva da ću na ulici sresti poznato lice. I kada sretnem ponekoga, već znam što će me upitati, moram otrpjeti neiskrenost i lažnu dobrodošlicu. Sam se poslije toga grizem što nisam izbjegao takav susret. Što bi rekli naši stari, moj rodni kraj otkida mi se od srca, komad po komad. Svaki ponovni dolazak na rodnu grudu me ranjava, dok me posljednji ne ubije.

Zastanem i na mjestima koja su se nekada drugačije zvala. Nekih i nema više. U ovih nekoliko redova pokušat ću se prisjetiti tih mjesta,  što po sjećanju iz djetinjstva, što po pričama koje sam pokupio od naših starih. Bojim se da je ovo posljednji trenutak da nešto od toga zapišem, i otkinem od zaborava.

Naši stari se nisu služili imenima ulica, a Budžak je poznat po posebnim obilježjima. Tako će nas  naši stari uputiti KOD TUTIĆA. To je skretanje prema Trapistima, a bila je tu rodna kuća Zrinka Tutića, brijačnica  Adama Horvata i obućara Begića.

KOD JOTIĆA. Bio je tu društveni dom, pogrebno poduzeće, a  u dućanu je radio poznati trgovac Rafo.

Sretao sam mnoge Zagrebčane koji su služili vojni rok u NAZARETU. Na tom mjestu je nekada bio samostan časnih sestara, škola, crkva i groblje. Oduzeto im je poslije drugog svjetskog rata, srušeno,  i na tom mjestu je sagradjena sadašnja kasarna. Za divno čudo, sve ove godine narod je koristio ime NAZARET, i još uvijek koristi.
Mnogi pamte časnu sestru Stelu, učiteljicu u toj školi, koja je odgojila generacije Budžačana i opismenila ih.

A preko puta, KOD MIŠKA, generacije vojnika su se krijepili pivom.

Na putu prema Trapistima, na križanju sa ul Braće Podgornika, moralo se proći pored MIJE BAJIĆA. Mijo je godinama držao birtiju u vlastitoj kući. Bio je veoma duhovit čovjek. Dok još nisam krenuo u školu, otac me često vozio na biciklu na fudbalske utakmice i na povratku obavezno je znao navratiti na pivo i predati referat Miji o utakmici. Mijo me znao počastiti karamelama. Imao je neku spravu, koju je nazvao „šejten“.  Znao ju je nekako zavrtiti, pa smo mi djeca sa čudom gledali. Imao je pijetla Zlatka koji je na Mijinu komandu mogao u svako doba zapjevati. I pitomog goluba koga je zvao Gvardijan. Gvardijan je na svaki Mijin poziv sletio na prozor. Za nas djecu, bila je to mala cirkuska predstava. Te kuće nema više, ali sjećanje na nju ne možemo izbrisati.

Raskrsnica KOD ČANKA još uvijek je na svom mjestu. Ulica Braće Podgornika, križa se sa ulicom koja vodi od poljoprivredne škole, do željezničke stanice. Na tom mjestu su bili česti prometni udesi i mnogo poginulih pa se znalo reći „opet saobraćajka KOD ČANKA“. Ostala je onakva kakva je bila.

Za JARČEV POTOK malo ko zna. Šegin put se odvajao od ulice Vlade Vitjuka, kod groblja Perduvi, a stotinjak metara dalje  bio je odvojak prema Lipovcima. Tu i sad protiče potočić koji  izvire negdje ispod njiva Laze Delića. Prema legendi, tu se ponekad u gluho doba noći prikazivao bezglavi jarac. U ljetnim večerima, cure i momci su se znali okupiti i zapjevati.

Tri stotine metara dalje,  od Jarčevog Potoka, na kraju Šeginog puta, nalazi se ŠEGINO VRELO. Da li je vrelo još u upotrebi, ne znam, ali mjesto je poznato kao“ KOD ŠEGINOG VRELA.“

Pri samom kraju ulice Ivice Davida, ispred Lesnine, nalazi se TURSKI GROB. Tako su nazivali spomenik  stanovnici okolnih sela, kojima je bio mjesto sastanaka prije ulaska u grad. Spomenik je posvećen Turskom vojniku Arifu Šarčeviću, i još uvijek se može pročitati tekst vezan uz njegovo ime.

GURBETIJA. Bilo je i nepopularnih mjesta, na kojima su se okupljali besposličari, kockari, pijanice, skitnice, žicari i grebatori. Bila je to neugledna birtija, negdje oko raskrižja kod Tutića, a funkcionirala je sve do početka drugog svjetskog rata. Mogu se sjetiti samo nekih detalja, kada su naši stari za nekoga znali reći, da je bio uzoran  čovjek, dok nije počeo dangubiti u Gurbetiji.

Ulica VLADE VITJUKA, jedna od najdužih Budžačkih ulica. Vodila je od Tutića sve do Trapiskog mosta. U toj ulici su moji roditelji imali kuću, a kod mosta je kažu prestajao Budžak. Sada se zove ulica Ilije Garašanina. Da bude sve u skladu sa njegovim „Načertanijama“, četrdeset godina prije ovog preimenovanja, tačnije 1959 god, u Trapiste, u osnovnu školu Vlado Vitjuk, ovom ulicom je umarširala kompletna garnitura nastavnika iz Šumadije, na čelu sa direktorom Živković Nikolom i njegovom suprugom Savkom. Poveli su i profesora Ruskog jezika. Ono što nam se dogodilo u našem rodnom gradu devedesetih godina, samo je dio projekta, koji je već odavno bio pripremljen, a mi nismo ni slutili što nam se sprema. Ali o tome u jednom drugom poglavlju.

I kad smo već  u Trapistima, spomenimo hidroelektranu. Samo ću se osvrnuti na jedan podatak iz Banjalučkih arhiva, a to je da je Banja Luka dobila javnu rasvjetu godinu dana prije Zagreba. Sada je to prkosna ruševina, koja za čudo još odolijeva svim poplavama i bujicama. I ne samo ruševina, opljačkano je sve što se iz nje moglo iznijeti i prodati. Prilažem nekoliko fotosa.

Josip

Labels:

Saturday, February 28, 2015

Rasadnik 2015.

Nerino radno mjesto
Zima se ove godine kod nas baš nešto neda. Zadnji dan je februara a temperature se ne dižu iznad nule. Snijega nema previše ali se ne topi. Od početka zime sam uspio samo dva puta izaći u backyard da podkratim grane drveta koje otima životni prostor jasminu, I to je bilo sve. Mnogo toga je ostalo samo u planovima jer ih mi, izgleda onaj odozgo, pokvari. Bojim se da bi se hladno vrijeme moglo nastaviti i da će zima preći u ljeto kao što nam se to ponekad znalo dogoditi.

Stručni dio posla
I Nerin rasadnik ove godine kasni. Obično sa sijanjem sjemena započne polovinom februara a ove godine stiže i zadnji dan mjeseca a rasada još nema. I njoj je zima pokvarila planove jer bi posao sijanja obično obavljala pod nastrešnicom a zadnje strane kuće. Ove godine za to nije bilo prilike pa se danas razbacila u kuhinji da bar nešto uradi. Kuhinja je pola dana bila u neredu: kesice sa sjemenima, mali plastični kontejneri u koje sije sjemena, malo veće plastične kutije u koje se kontejneri slažu da se kasnije mogu lakše zalijevati, kanta sa zemljom za rasadnik… Ove godine je i zemlja za rasad  „naš proizvod“, prosijana iz našeg komposta i ostavljena na suncu a kasnije na hladnoći da priroda uništi eventualne bakterije. 

Ja sam obavio svoj dio posla: pravljenje „zastavica“ na koje sam zapisivao o kojem se sjemenu radi kako bi kasnije lakše znali šta je posađeno a šta nije, šta je niklo, treba li nešto dosijati. A kao penzioneru mi je pripao i posao čišćenja nerede jer, kako kažu, za to mi ne treba neka posebna škola.

I "zastavice" su tu, moj doprinos
Nered u kući neće tako brzo nestati. Zasijana sjemena se prvo drže u kuhinji, gdje je toplije, da proklijaju, a kasnije ih prebacujemo u sobu sa krovnim prozorima gdje ih postavljamo na plafonske grede kako bi bila bliže izvoru svjetlosti. Tu će ostati sve dok biljke dovoljno ne narastu i dok na vani ne otopli. Ako je suditi po ovogodišnjoj zimi, ko zna kada će se to desiti.

Tako mi svake godine sa „zemljanim radovima“ počnemo jako rano, vjerujem prije naših seljaka u Bosni. A njih tamo i nema previše. Većina ih je sljegla u Banjaluku koja se uduplala iako je polovina grada devedeseti protjerano. To se zove život. Oni koji su rođeni na selu i trebali bi da se bave poljoprivredom sada šetaju asfaltom a mi se po američkim predgrađima bavimo povrtlarstvom. Ko je na dobitku, a ko ne, vrijeme će pokazati.

Friday, February 27, 2015

Zima 2015. - umjesto komentara

23. februara bila je izložba LUA Natašine grupe u Knjžnici Maksimir. Bilo je puno posjetilaca među kojima sam upoznala dvije banjalučanke - Cicu Martinović i voditeljicu tečaja Robertu Vilić (kćerku Jadranke Jaranović sa kojom sam odrasla na Veneciji). Bila je i prigodna zakuska, prijatna atmosfera i lijepe slike.

Uz natašinu I moju sliku, šaljem dvije slike drugih izlagača koje su mi se svidjele.


Pozdrav Enisa







Nataša - komentar na Enisin prilog

Draga Enisa,

po ovom bi se tvom prilogu moglo zaključiti da ja nisam izlagala, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da ga dopunim.

Pozdrav, Nataša.



Sezan - predložak

V. Van Gogh - predložak

Labels:

Wednesday, February 25, 2015

In memoriam - Miroslav Kovačić

U Banja Luku sam otišla tužna, jer je ovaj vikend bila godina dana od smrti Tomine i moje sestre Ljerke. Takvi tuni trenuci me uvijek psihički pogode  i vrate u za nas bolnu prošlost, koja je u zadnjih 10 godina prepuna takvih događaja. Poslije porodičnog izlaska na groblje, cijala porodica se je okupila na ručku kod Tomislava. Ručak je bio u jednom laganijem, blažem tonu.

Drugi dan sam smogla snage da odenesem cvijeće i zapalim svijeću na grobu našem dragom prijatelju Miroslavu Kovačiću. Prije groblja sam otišla u posjetu njegovoj supruzi Milki. Razgovor je bio prijatan, iako sam vidjela bol na Milkinom licu. Rastali smo se s pozdravom od naših kolega diljem svijeta, i sa riječima da sad idem na Mirin grob.

Milka me je zamolila adresu i broj telefona naše Milkice Marjanović, da joj se zahvali za u naše ime objavljeno sjećanje na pok. Miroslava nakon 40 dana od smrti. Jučer sam to obećanje i ispunila. 

Dragi Mikroelektroničari širom svijeta, kako znate naš Miroslav je otišao tiho, baš kakav je u stvarnosti i bio, u julu prošle godine. Mislim da je na sahrani od našeg tima bio samo Šole, a za Marija ne znam?

S tihim odlaskom našeg dobrog, a iznad svega sposobnog kolege, prijatelja i šefa nismo izgubili samo mi, koji smo imali sreću da radimo sa njim, već  i naš grad u kojem je Miroslav znao da popravi sve što niko nije mogao. Izet je lijepo rekao: “imali smo sreću da smo mogli od Miroslava ponijeti znanje u svijet”, a posebno ja kao njegov prvi saradnik. Miro je bio tehnolog, a učio nas je elektroniku koja mu je bila blago rečeno hobi.

Nikad neću zaboraviti naše susrete u nekom od restorana, ili slastičarni u gradu. Znali smo popiti kavicu pok. Drago Laketić, pok. Slavica Jungić, pok. Miroslav, Šole, Baisa, Milka Marjanović i ja, s povodom da je neko od nas došao u naš grad. Naš krug se prebrzo smanjuje, a nama u sjećanju ostaju veseli susreti, nasmijana lica i vicevi koji su bili neminovnost takvih događaja. 

Milki, Neveni i Nenadu želim samo reći da budu ponosni, jer je Miroslav bio zaista velik čovjek. Dragi naš Miro počivaj u miru.

Vraćala sam se iz BanjaLuke, a u duši mi je bilo puno lakše, jer me je cijelo vrijeme pekao osjećaj da se nisam oprostila od takvog čovieka, a moji problemi i prilike mi to nisu do sad dozvolili.

Pozdrav svim kolegama Mikroelektroničarima i prijateljima širom svijeta.

Mirjana Stančić

Labels:

Sunday, February 22, 2015

U pet do dvanaest

Danima razmišljam da li da na prilog "U devet do jedanaest" napišem komentar ili da napišem prilog kao prošireni komentar, odlučih se za ovo drugo. Znajući sebe i moj vražji jezik ili mozak, ne mogu da se otkačim tih misli i evo danas pokušavam da mi neko odgovori na ove moje "teme i dileme"

Drago mi je da ga je Co postavio na blog.

Obzirom da sam živi svjedok tih događaja i mislim da dok sam pri pameti ni jedan detalj neće biti zaboravljen.

Prvi zemljotres sam doživjela u Čajevackoj zgradi u mojoj ulici Slavka Rodića, u stanu rođaka Velida Maglajlića poznatog banjalučkog stomatologa. Na četvrtom spratu te zgrade (u kojoj je poslije stanovala i nasa Nataša , pa odatle valjda i neka bliskost, iako se nismo nikad vidjele uživo), treslo se tako da se frižider isključio iz zida tj.  kabl se izvukao iz utičnice i dosao na sred kuhinje.

Kad je prestalo, pogledala sam kroz prozor i vidjela da su dimnjaci sa naše kuće popadali.
Strah je bio velik ali naše vjekovno zaboravljanje loših stvari dovelo je do toga da nas je ogroman broj prespavao u svojim kućama.


Na Bulevaru Revolucije ulična svjetiljka se savijala od kraja do kraja asfalta. Ne znam kojom sam brzinom stigla do kuće i kad sam vidjela da su mi roditelji, brat i ostala rodbina iz kuće živi, sve je bilo nebitno. Sestra je tad studirala u Beogradu.

Sve je stajalo, i firme i pekare i vodovod. Odmah je počela stizati pomoć i cijele Jugoslavije. U našoj ulici su bile cisterne sa vodom iz Osjeka, kruh/hljeb iz svih republika, poslije deke iz cijelog svijeta. Noći su bile hladne, svi smo pravili šatore u dvorištima, pomagali se komšinski, iznosili sve što je ko imao. To je bilo vrijeme koje sa pamti po svojoj ljudskosti i ljepoti.

Poštujem svačiji ukus i opredjeljenja, ali mene ovaj tekst podjeća na tekstove koji se koriste prilikom guslarske umjetnosti.

Ujutro sam se spremila na posao i negdje  oko devet sati rukovodioci su nam svima naredili da idemo kućama. Dok sam dosla do Vakufske palače ili Džinića palače,  kako je ko zvao , počelo se ponovo tresti. Mislim da je u tom trenutku svaki stanovnik Banja Luke rekao samo dvije riječi "Evo ga opet".

Ja sam, osjećajući da mi se tlo izmiče ispod nogu, imala toliko svijesti da dopužem do sredine ulice. Posljednja scena koju sam vidjela je bilo rasipanje djela džamije od minareta pa do vrha. Cigle su se raspale kao vatromet, prvo u zrak, pa onda cigla po cigla na zemlju.
Bio je lijep oktobar, sunčan, tako zvano "miholjsko ljeto". Sve je počelo funkcionirati u dobroj organizaciji i slozi komšija. Odmah u prvi nekoliko dana posjetio nas je drug Tito sa velikom delegacijom. 

Čitajući poemu gosp. Vujica, u mnogim strofama sam osjetila mnogo emocija koje sam sama doživljavala.

Onda sam počela razmišljati ko je taj gospodin. Da li je stvarno doživio zemljotres u Banjaluci ili je slušao o tome kako mu je prenošeno sa koljena na koljeno.

Prethodni moji Blogeri ga podsjetiše na nazive ulica . On stvarno ne pomenu vrijedne historijske spomenike, ne pomenu druga Tita, ne pomenu solidarnost svih ljudi bivše nam domovine.

Sad ne bih željela da me autor pogrešno shvati, ali nisam veliki stručnjak u pogledu književnih definicija ali mi ovo ne liči na poemu.

Onda me progone misli kako su nastajali silni mitovi. Od Kosovskoga pa nadalje.
Koliko nam je nevolje donijelo vrijeme o kojem nismo znali nikakve istine, ali i danas kad smo svjedoci događaja o mnogima se pišu neistine  O posljednjem ratu posebno. Tako mi je palo na pamet da uslikam sat u mom stanu i pitam se kad će doći to vrijeme koje sat pokazuje za nas koji smo imali sreću ili nesreću da se rodimo i živimo na Balkanu.

Voljela bi da mi se javi autor. Više volim i kad me razuvjere u nekim mojim stajalištima i kad me napadaju nego kad se šuti.

Meni sad bi lakše, pozdravljam vas. Posebno mog komšiju Madu iz Banja Luke, koja je sad u Sarajevu.

Labels: