SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, February 25, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Dubravka - Traži se Irfan Kušmić

Saima - Traži se Irfan Kušmić
Saima - In memoriam - Tomislav Dugonjic
Milenko - In memoriam - Tomislav Dugonjic


Članak o Draganu Praštalu- link poslao anonimni Banjalučanin
Intervju sa Srdjanom Mazalicom- link poslao anonimni Banjalučanin
Uspomena na Miodraga Miću Sušnicu- link poslao anonimni Banjalučanin


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Friday, February 24, 2017

Traži se Irfan Kušmić

"Tražimo osobu po imenu Irfan Kušmić, koji je radio u INA Plin Banja Luka odprilike prije 40 godina."  

Dubravka

P.S. Ako neko ima bilo kakvu informaciju može je poslati na komljeno@yahoo.com ili javiti se komentarom.

Unaprijed hvala.

Wednesday, February 22, 2017

Cvijo


Odlomak iz knjige koja se još uvijek piše i možda će jednog dana biti završena...
Raja s faksa: Cvijo, Višo, Boro i Co
Stigao je Cvijo u Banjaluku u jesen 1967., one iste godine kada sam pošao na Tehnički fakultet. Te godine se na banjalučki fakultet upisalo nekoliko studenata iz Vojvodine, simpatičnih momaka koji su donijeli duh vojvođanske ravnice u grad na Vrbasu. Jedan od njih je bio i Cvijo. Momci su bili dobro odgojeni, većina iz bolje stojećih familija. Vidjelo se to po garderobi koju su nosili i količini novca koju su trošili po kavanama i restoranima. Od prvog dana su bili prihvaćeni od starosjedilaca jer mi, Banjalučani, smo svakoga prihvaćali otvorene ruke. Sjećam se priča moje starije braće i drugih koji su odlazili na studije u Zagreb. Bio je to za njih drugi svijet, grad koji nije lako prihvaćao došljake, sredina koja je pravila razliku između rođenih Zagrepčana i onih drugih, pristiglih iz provincije. Odnos prema došljacima, iako korektan, uvijek je sadržavao izvjesnu dozu nepovjerenja. Postojala je distanca koju je malo ko mogao prevladati. Kod nas toga nije bilo. Momci iz Vojvodine, iako su dolazili iz manjih mjesta, su se vrlo brzo uklopili u novu sredinu i stekli prijatelje među banjalučkom rajom, kao da su se tu rodili. Prigrlili smo ih kao dio nas i niko od njih nije ostavljen po strani. Vjerujem da su i oni Banjaluku prihvatili kao svoj grad, mjesto gdje su stekli prijatelje, gdje će se neki od njih zaljubiti, osnovati familije i provesti ostatak svog života.
Tako je i Cviju ušao u našu raju i postao njen ravnopravan član, provodeći s nama većinu svog slobodnog vremena. Zajedno smo iši na kave kod Alije u Ferhadpašinoj ili u baraku kod penzionera, ljeti se dosta vremena provodilo u bašti hotela Bosna gdje bi po cijeli dan ispijali jednu bocu piva, a uveče se odlazilo na korzo na kojem se okupljala sva banjalučka raja. Zimi bi se povukli u kavane, a naše omiljeno mjesto je bio snek u Martićevoj . Na Cvijinu preporuku smo počeli piti župski Rubin koji je zamijenio konjak Zvečevo, naše omiljeno piće koje smo cugali kada bi temperature pale ispod nule a mi tražili topli kutak za naše druženje i beskrajne bezazlene priče.

Sa Cvijom i njegovim zemljakom Rudlom smo znali navratiti i u pokoju kavanu s pjevaljkom. Bilo ih je par u Banjaluci a neki naši prijatelji iz Vojvodine su ih češće posjećivali. Rudle, momak iz bogate vojvođanske familije, ih je posjećivao redovito, trošeći novac na piće i pjevaljke. Moja raja nije imala običaj posjećivati mjesta u kojima su oskudno odjevene pjevaljke zabavljale pripite goste. Nismo bili u tom fazonu. Slušali smo Beatles-e, Rollingstones-e i ostale popularne rok grupe i osjećali averziju prema novokomponiranoj muzici koja je polako hvatala korijene u gradu na Vrbasu. A nismo se ni opijali, ne zbog toga što to možda nismo htjeli već za to, jednostavno, nismo imali dovoljno novca. Većina nas je poticala iz familija sa skromnim prihodima i džeparac koji smo dobijali je jedva bio dovoljan za jedno pivo dnevno. Rudle je poticao iz bogate familije, imao dovoljno novca za česte posjete kavanama s pjevaljkama gdje je znao ostajati do kasno u noć. Sjećam se kako smo jedno veče zaglavili u kavani na Tranzitu, gdje nas je Rudle cijelo veče čašćavao. Praznili smo čašice vinjaka, jednu za drugom, a pjevaljka je gotovo cijelo veče pjevala za nas jer je Rudle stalno potezao za džep i naručivao pjesme po svojoj želji. Ostalo smo u kavani dobrano poslije ponoći a onda smo se, dobro pijani, odvezli do podstanarske sobe u blizini pravoslavnog groblja u kojoj je Rudle stanovao. Tu smo se povaljali po podu i odspavali do jutra, boreći se s vrtoglavicom uzrokovanom pretjeranom količinom alkohola koje smo to veče popili. Nije to bio naš uobičajeni način života ali smo, družeći se s rajom iz Vojvodine, polako počeli prihvatati neke od njihovih običaja.

Ista ekipa ispred srušenog Titanika
Kako je vrijeme prolazilo, s Cvijom sam provodio sve više vremena. Zbližili smo se, viđali često. Bio je miran po prirodi, prijatan u društvu, a imali smo i neke zajedničke teme koje su nas zanimale. Cvijo je volio auta, kupovao jedini časopis za ljubitelje automobila u to vrijeme,  pratio novosti na tržištu, poznavao karakteristike različitih modela, bio strastveni obožavalac trka formule jedan. I ja sam volio formulu jedan. Gledao sam sve trke za prvenstvo svijeta na televiziji, znao sve najbolje vozače, pratio trenutno stanje u borbi za prvaka svijeta. Međutim, tih godina sam bio više zaokupljen muzikom i svojom grupom Usamljeni, akasnije nastupima u Domu kulture i bašti hotela Rudi Čajavec sa sastavima Pro at Contra i Eight Band. Volio sam nogomet koji je, za mene, oduvijek bio sport broj jedan ali sam zbog Cvije zavolio i svijet auta i polako počeo pratiti novitete na tržištu, oduševljavajući se novim modelima, naučio o karakteristike različitih motora, iako sam znao da si nikada u životu neću moći priuštiti kupovinu nekog boljeg auta. U to vrijeme je za većinu čak i fićo bio nedostižan a o nečem boljem se nije moglo ni sanjati. Ali, maštati nam niko nije mogao zabraniti. Bili smo mladi, zdravi, puni mladalačkog elana i bez nekih većih životnih problema, a i budućnost koja je bila pred nama se činila svijetlom. Poslije završetka fakulteta nas je čekao posao i solidna primanja u državi u kojoj je život za većinu njenih stanovnika bio relativno dobar.
Cvijo me jedne godine odveo u Beograd na poznati sajam automobila. U glavnom gradu Jugoslavije sam prije toga bio samo jednom i to prilično davno. Išao sam u posjetu bivšem komšiji Slavku Sačeku koji se jedne godine preselio u Beograd tako da sam proveo par dana u njegovom podstanarskom stanu u prizemnoj kućici na Batajnici. Ni sada mi nije jasno zašto me je Slavko pozvao da ga posjetim, niti kako su me roditelji pustili da sam putujem tako daleko. Išao sam u osnovnu školu i prije toga nikada nisam putovao vozom sam, a na putu za Beograd sam čak morao presjedati u Doboju. Beograda, osim željezničke stanice, gotovo nisam ni vidio tako da mi je odlazak s Cvijom na sajam bila prilika da bar na kratko osjetim atmosferu velegrada.

Na proputovanju smo svratili kod njega kući u Šid, gdje nas je lijepo ugostila njegova mati. Cvijim otac je bio željezničar pa je i njihova kuća bila u blizini željezničke stanice kao što je to bio slučaj s većinom onih koji su radili na željeznici. Živjelo se blizu posla jer je glavno prevozno sredstvo u to doba bio bicikl. Cvijin otac je umro par godina ranije tako da je majka, nakon njegovog odlaska na studij u Banjaluku, živjela sama. Zbog toga joj je svaki dolazak sina jedinca značio mnogo. Nakon posjete sajmu, na kojem su bili izloženi najnoviji modeli auta te godine, ponovo smo svratili u Šid da prespavamo. Mati nas je, kao i po dolasku iz Banjaluke, dobro ugostila, kao što je to običaj u svim vojvođanskim domaćinstvima gdje se uvijek dobro jeli i pilo.
nastavit će se...

Labels:

Thursday, February 16, 2017

Ludnica


U starom kraju ludnica traje već godinama i protiv nje se bori zanemariva nekolicina koja nema nikakve šanse da išta promijeni. Ludnica je počela s demokratskim promjenama krajem osamdesetih kada su nacionalisti dobili priliku da se dočepaju vlasti koristeći ugroženost (svih od svih) i na tu istu kartu igraju sve ove godine. Narodu ludnica očigledno odgovara jer ništa ne poduzima. Biraju iste iz godine u godinu što je indkacija da im je sve potaman. Bogaćenje pojedinaca, velika nezaposlenost, plate (onih koji ih dobijaju) i penzije nedovoljne za puko preživljavanje, mladost bez budućnosti i mnogo što-šta drugog nisu bitni. Bitno je da je moj na vlasti, da su oni drugi moji neprijatelji koji mi stalno rade o glavi i tu sva priča prestaje. Takvo je moje viđenje iz daljine, prateći šta se piše na Internetu, te zaključujući po nekim prilozima koje mi šalje školska kolegica Saima koja je još uvijek bez dlake na jeziku kao što je to bilo onih godina kada smo sticali znanja koja su nam pomogla da preživimo sve ovo vrijeme.
Ludnica je zahvatila i Ameriku i čini mi se da neće skoro stati. Poučen našim iskustvom bojim se da se ni kod nas neće završiti dobrim. Narod (barem onaj koji je izašao na izbore), je izabrao lažova i pokvarenog čovjeka koji se okružio isto takvim ljudima pa sada laži proglašavaju istinama (čuli ste za alternativne činjenice, najnoviju kovanicu Trumpovih glasnogovornika) a sve one koji pokušavaju da ukažu na stvarno stanje napadaju iz svih oružja. Iz dosadašnjeg razvoja situacije očigledno je da je Rusija doboko umiješala prste u amričke izbore i da Trump zbog samo njemu znanih razloga (špekulacije o čemu se radi naravno postoje) napada dosadašnje prijateljske države a odnosi se blagonaklonski rema Putinu i Rusiji. Zapaljive vijesti se javljuju jedna za drugom, nezavisne medijske kuće iznose argumente koji raskrinkavaju Trumpa i njegove namjere ali zavedeni (a ja bih rekao i priglupi) mu i dalje bespogovorno vjeruju. Slično je tako bilo i u našim krajevima (a i sada je) i to je ono što me brine.

Amerika je puna prikrivenog rasizma, isto kao što se kod nas nacionalizam skrivao godinama prikriven plaštvom bratstva i jedinstva (sjetite se svojih komšija, radnih kolega, poznanika i prijatelja koje su svoje pravo lice pokazali kada se za to ukazala prilika). Kod nas je taj prikriveni nacionalizam eskalirao u ratni sukob koji je odnio mnoge žrtve a šta će se desiti ovdje teško je predvdjeti. Puno je ovdje oružja po kućama (pojedinci, i to u većini slučajeva oni priglupi i zatucani, imaju čitave arsenale) i potrebna je samo mala iskra pa da bukne vatra. Ovdje više nikakvi argumenti ne vrijede. Trump je svojim lažima i pogubnom retorikom uzrokovao da mržnja prema imigrantima izbije na površinu. Na meti su posebno muslimani ali ni Meksikanci nisu u boljem položaju. Crnce mnogi nikada nisu ni voljeli (bio sam šokiran kada je jedne večeri, naš američki prijatelj, nakon nekoliko piva, izjavio da Obamu treba ubiti a povod je bio njegov izbor za američkog predsjednika) i sada, kada je u Bijelu kuću zasjeo njihov, mnogi pokazuju svoje pravo lice. Svoji nisu donijeli sreću svojima kod nas a siguran sam da se to neće ni vdje dogoditi.

Možda će se neki zapitati zašto sve ovo pišem? Kakve to veze ima sa ovim blogom, Banjalukom i ljudima koji su vezani za nju? Razloga ima više. Jedan je, da iskažem moju bojazan da se historija ne ponovi jer sam kroz nešto slično već prošao. U USA ima jako puno Banjalučana koji su uznemireni i koji se, posebno oni koji pripadaju grupi koja je sada na tapetu kao što je to bila u Banjaluci, boje da će opet morati pakovati kofere, tražeći mjesto gdje bi se mogli skrasiti. Drugi razlog je moja želja da onima koji žele da čuju mišljenje nekoga s lica mjesta to omogućim, jer na Internetu kruže mnoge informacije (a među njima je mnogo lažnih). Treći razlog je želja da dignem svoj glas protiv laži i diskriminacije jer se u ovim vremenima ne smije ćutati. Jer, ako svi budemo ćutali, zlo će zavladati, kao što se to desilo kod nas.
Ovdje, za razliku od onoga što se desilo kod nas, ipak postoji izvjesna doza nade. Broj onih koji dižu svoj glas protiv zla oličenog u Donaldu Trampu je svaki dan sve veći. A ni svi mediji nisu pod kontrolom vlasti, kao što je to bilo kod nas, pa se glas razuma ipak čuje i svakim danom jača.

Tuesday, February 14, 2017

Put u Gori

Bunda koja je šivana za Staljina
ali nije bila završena prije njegove smrti
Naš boravak u Gruziji je imao u planu i obavezan odlazak u rodni grad Staljina.

U prošloj godini je bilo oko 57.000 hiljada posjetilaca. Najvećim djelom iz zemalja Evrope a najviše sjevernih.
Muzej je napravljen u rodnoj kući, proširen i zaštićen betonskom konstrukcijom, vjerovatno da drvena kuća ostane jos duže vremena kao turistička atrakcija.

Od gradjana se ni u jednom momentu ne mogu vidjeti nikakve posebne emocije, ali mjesto je kao u svim državama koje su u tranziciji tj koje su se osamostalile poslije pada SSSR-a. Zapuštene što se tiče infrastrukture , ulica, struja u najvećem dijelu na banderama, zgrade zapuštenih fasada i sive, depresivne. 
Staljin kao mladić,
Kome god smo pokazali sliku, komentar je bio
da izgleda kao filmski glumac, a onda
bi slijedio zaključak "šta politika
napravi od čovjeka!"

A ljudi jako ljubazni i skloni strancima. Vjerovatno zbog duge izolacije . Postoje novi šoping centri i markirane prodavnice. I isti modeli garderobe, cipela i svega što ima i kod nas, što znači ušli su svi kojima je profit jedina ideja i odakle ga dolazi najviše. I tamo su krediti, krediti.

Iako se zna koliko je miliona Rusa odveo u smrt, ne osjeća se ni velika mržnja niti velika ljubav prema njemu iako se zna da je rodjeni Gruzinac. To smatraju jednim dijelom svoje istorije, koju ne treba ni zaboravljati ni forsirati. I sve bivše civilizovane zemlje u svim vjekovima su ostavljale pismene i svake druge tragove o svojoj prošlosti. To nam je ispričao vozač, koji smatra da im sada treba najviše investicija, svih vrsta, pa i turizam koji im donosi svake godine više novca.

Spomenik u centru grada nije srušen, nego je okovan daskama, fontana je zapuštena i bez vode.

Spremaju se da ga otkriju i srede taj park jer su vidjeli u muzeju da se svi turisti slikaju uz njegove biste.

U prilogu šaljem i nekoliko fotografija sa objašnjenjima.

Saima


Na ovoj slici se vidi puteševstije od mjesta gdje je bio hapšen
do mjesta gdje je odvođen u Sibir i od kuda je uvijek bježao
i vraćao se pješice.
Tada je dobio nazic Stalji, otprilike, čelični
(ako je vjerovati pričama)

Staljin u osmogodišnjoj školi.
Učitelj je već tada uočio da je posebna inteligencija.
Pored njega je njegova majka.

Staljinov sin, kojeg su Nijemci zarobili i tražili razmjenu
(da će mu vratiti sina za nekog njemčkog generala).
Staljin je odbio odgovorivši da ne bi mogao pogledati u oči
ruskim majkama koje su izgubile sinove (ako je tačno!)
Muzej je pun poklona iz raznih dijelova svijeta.
Vice je upitao ima li išta od Tita, na što nam je on pokazao
jednu malu metalnu kutiju s natpisom "Hercegovački duhan".
Ili nije više ništa bilo ili je Staljin pobacao!

Voz i...

unutrašnjost vagona s kojim je prošao cijelu Rusiju
(tamo gdje je postojala pruga)

Jedan dio glavnog trga

Jedna za uspomenu

Labels: ,

Sunday, February 12, 2017

Nekoliko uspomena


Moj prilog, mislim da će biti malo neobičan, ali ponekada i uspomene u vidu malih stvari znače mnogo.  Bar meni. Prlikom napuštanja Banjaluke u jesen 1993. godine u jednu od (dvije) torbe sam ubacio par stvarčica koje mi sada imaju još veću vrijednost i sjećanje na par perioda u mome životu.

Novčanik moga oca iz 1948. godine
NOVČANIK moga oca koji je kupio 1948. kada je počeo raditi na željeznici kao mašinovodja. U njega sam stavio i 100 dinara (čini mi se da smo tu novčanicu nazivali ‘’stoja’’), na njoj piše 1965-a, narodna banka Beograd.
Sto dinara štampano 1965. godine

PRIBOR ZA BRIJANJE (kupljen 1950-e nakon rodjenja moga brata), takodje od moga oca smo prosle godineš prilikom raspremanja stana poslije smrti naše mame. Znači, prilokom odlaska iz Banjaluke, 1995-godine, moja mama ga je ponijela. Za to, nismo znali. Sjećam se, u maloj Al-kutijici se nalazio mali sapun, moj otac bi napravio pjenu ….. i tako je to bilo u ta vremena do januara 1969-e, kada je nesretnim slučajem na poslu izgubio život.

Pribor za brijanje

DIO PRIBORA ZA CRTANJE ( iz godine 1949-e ili 50-e) koji je prvo koristio moj najstariji stric, a kasnije mladji i na kraju i moj brat. U ta vremena pribor je bio kompletan u jednoj crnoj Richter kutiji, izmedju ostalog sjećam se i ‘’držala’’ u koji se sipao tuš kao i ‘’pera’’ različitih debljina.
Pribor za crtanje

MOJA PERNICA, prilikom polaska u prvi razred osnovne škole, 1959. godine, dobio sam PERNICU, možda smo to još nekako nazivali ali ja se sjećam …. samo ovoga izraza.
Pernica
CRNE CIPELE, radeći knjigovodstvene usluge za robnu kuću TRIGLAV, kasnije Kastel, u istoj sam u martu 1989. godine kupio cipele, proizvodnje PEKO, Tržić. Kako vidite imam ih i danas. Prije par dana sam ih nosio obućaru da stavi tanku gumu na djonove, kaže da su još u veoma dobrom stanju, svi kožni sastavi sa strane, kao i gornji dijelovi gdje je šiveno, majstorski uradjeno. Sada u martu će biti godišnjica ….. 28-a  za cipele.  Bravo Peko Tržić !!

Cipele PEKO, Tržić

OSTACI  ‘’Infokonta’’, kako se zvala mala firmica koju su osnovali i radili u njoj, Kata Pehar i moja malenkost. Naime u vrijeme predratnih promjena kod nas (privatizacije ili ‘’osamostaljivanja’’), po savjetu našeg omiljenog direktora (za sva vremena veliko mu HVALA) Kata i ja počinjemo raditi zajedno, knjigovodstvene usluge za ‘’mala preduzeća’’ a naš najveći poslodavac je bila robna kuća TRIGLAV ....kasnije KASTEL.  Po odlasku iz Banjaluke u mojoj torbi su ostali PEČAT i KLJUČIĆ od pretinca iz SDK-Banjaluka. Ništa više nego lijepa uspomena, iako je sve propalo ...... Kata je napravila prvi korak za svoj daljnji rad u Rijeci a ja  veoma važnu pripremu za kasniji rad ovdje u Holandiji.
Ostaci INFOKONT'a
Eto, to su običnosti i neobičnosti s moje strane, pominjanje plemenitih ljudi, stvarčica, ugodnih trenutaka i dogadjaja se lijepo sjećati  !!!!!

Pozdrav svima.
Sega

Labels:

Friday, February 10, 2017

Umjesto komentara

Od postavljanja na blog teksta Borisa Potočnika ja skoro da ne dolazim sebi. Hvala anonimusu banjalučkom. Posebno me emotivno dotaklo pisanje o spoju ljudi i vode.
Odrasla sam na Vrbasu, samo, kratko spuštanje iz bašte već sam bila u vodi. U našoj ulici se govorilo da mi djeca prije naučimo plivati nego hodati. Početak je uvijek bio sa "cementa" na Studencu pa onda metar po metar dalje.

Pokušala sam da dam komentar na taj prilog ali nije isti sistem kao kod Co-a , pa nije otišlo . Kroz ovaj članak prošlo mi je kompletno moje djetinjstvo i mladost, sve do 23 godine kad sam napustila svoj lijepi grad,
Slike zelenog Vrbasa na kojem smo od juna do septembra bili redovni. Samo se prekidalo odlascima na ručak i ostajalo do zalaska sunca.

Kad sam završila čitanje odmah sam ga dala mom Vici da ga pročita. Nakon 10-tak minuta čitanja vratio mi je tablet i rekao da je predugačko i da ne razumije baš sve.
Onda sam shvatila to kad se rodiš i živiš u gradu koji ima lijepu rijeku, postaješ bistriji, plahovitiji, iskreniji.
Zato se često kaže za ljude koji su odrasli u kršu i bez rijeke da su kamenjari.
Zbog toga se ljudi vrlo često tako opredjeljuju kad pričaju o ljudima koji su došli sa brda, kamenjara, Zagora, zapuštenih i siromašnih sela.
Zato su valjda u ovom članku pravili razliku samo izmedju plemenitih duša koje su dolazile sa sela u grad i lako se uklapali sa svojom velikom željom da ga naprave boljim i da svakom gradjaninu ostane u srcu za sva vremena.

Jutros sam se čula s bratom iz Berlina i o ovom smo razgovarali.

Ja sam se onda sjetila jednog dogadjaji iz njegovog djetinjstva. Bilo je predveče kad je naša komšinica ušla u kuću i rekla da je Seju uhvatila Milicija i da se nalazi u zgradi SUP- a. Ta je zgrada bila na početku nase ulice, poslije je bila studentski dom. Poslije zemljotresa je srušena. Sada je na tom mjestu pravoslavna crkva (preko puta Kastela).
Moj otac je odmah otišao tamo da vidi o čemu se radi.
Ni ja ni Sejo nismo se mogli sjetiti ko je šbio s njim. Da li Asko ili Zlaja.
Dežurni je rekao mom ocu da ih je priveo milicioner. Razlog: u travnjaku Kastela bilo je tek posađeno cvijeće. Onako u krug i šareno, lijepo kako samo cvijeće i može biti.
Oni su ubrali nekoliko komada i htjeli donijeti kući da posadimo u baštu. To su danas takozvani pelceri koji se prodaju u cvjećarama.

Naš otac je našao dežurnog i rekao pred njima da ih zadrže cijelu noc da shvate da se ništa ne smije "krasti". A kad je izišao rekao je dežurnom da ih zadrže jedno dva sata. Mi djevojčice iz ulice smo došle pod prozor prostorije u kojoj su bili. To je bilo prizemno ali sa malo višim prozorom. Da bi smo mogle pogledati unutra morali smo poskakivati.
Njih dvojica su sjedili na onim drvenim klupama, dužine jedno metar i pol sa uskim drvenim daščicama. Poslije dva sata su pušteni. Otac to više uopste nije spomenuo.

Zahvaljujući Borisu i Anonimusu banjalučkom Sejo i ja smo se možda prvi put u životu sjetili toga. Sejo se sjetio da se nikad u životu nije tako bio prepao i to mu je bio prvi i zadnji susret sa policijom.

Takvi su bili naši roditelji kao i otac Srdjana Sušnice, dodajem plemeniti gospodin Mićo.

Danas sam imala prilogu prošitati i komentare za tekst Plivač.
Nisam možda tada još bila na blogu i nisam naišla na to klikajući razne datume od početka ovog bloga. Ovoliko komentara u zaštiti i branjenju oca bez mogućnosti da se sagleda i prizna istina o svemu užasnom sto se u Banjaluci dešavalo, bez obzira ko je učestvovao a ko nije, podsjetilo me na jednu "narodnu" kojom me je nana vaspitavala.
Kad bi nesto skrivila ili razbila, onda sam znala početi priču u svoju odbranu, pokušavala objasniti da nisam ja kriva.
Onda bi me ona prekinula i rekla da "prazna tikva sama zveči". Nisam odmah razumjela ali sam se kasnije uvjerila.
Ranije su se tikve držale cijelu zimu i služile za pite "tikvenjače." Kad bi već došlo proljeće, one koje su ostale su s vana izgledale zdrave i čitave. Ona bi ih uzela u ruke i protresla. Unutra se čuo zvuk kao kod dječijih zvečki.
Takva tikva je morala na smeće.
Čini mi se da su u našim karakterima vise učestvovale naše majke. nane i bake, nego danas kod mnogih Dr. Mr. Prrrr.

Uz ovaj prilog šaljem i video iz Sarajeva i Berlina Od DW snimljenog 94-te u decembru.
Nadam se da ce Co uspjeti nešto od toga postaviti imajući u vidu njegov talenat za svašta.
Neki djelovi su neispravni jer je snimljeno preko stare video kasete, pa je negdje dobro izbrisano a negdje ne.






P.S
Čisti anonimni Banjalučanin je učini, sa svojom iskrenošću i talentom za pisanje, da blog oživi. (Dugo je bio skoro na samrti) i da ipak LJUDI žele i hoće učiniti šta mogu.

Kad u Bosni počnu vicevi počne i radost da bi moglo poći na bolje.
Pita novinar na ulici Muju:
"Mujo je si li ti da udjemo u NATO.?
Mujo: "Nisam"
Novinar: "Je si li Mujo da udjemo u EU?.
Mujo: "Nisam"
Novinar: "A je si li ti da budeš s Rusima"
Mujo: " Nisam"
Novinar: "Pa zašto si ti Mujo?
Mujo: "Ja sam za to da neko sad naidje i dadne mi malo para, pa da udjem u samoposlugu."
Pozdrav Saima

Labels: